Ljubav i smrt pod pariškim krovovima

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: G. Puccini, La Bohème, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Mario Pontiggia; uz premijeru i drugu izvedbu (17. i 18. svibnja 2024)

• 

  Puccinijeva La Bohème jedna je od onih opera koje se svugdje izvode pod originalnim naslovom. U nas ju se katkad kolokvijalno naziva i Boemi, iako bi točan prijevod bio Boema (Bohema) jer naslov označava stil života a ne one koji njime žive. Složit ćemo se s tvrdnjom Petra Selema o odnosu književnoga djela Henrija Murgera i opere čiji se libreto na njemu temelji: „(…) pomalo naivni, pomalo idealizirani svijet boema dragog Murgeta [sic] nad kojim su naše bake pa možda i majke prolile po koju suzu, dijeleći u srcu sudbinu nesretne Mimi, ,što ruže veze a sama je ko cvijet´, ne bi više postojao kao prisutna umjetnička činjenica bez partiture Giacoma Puccinija” (Telegram, 1967, br. 366). Melodramski elementi poput ugasle svijeće, izgubljenog ključa i načina na koji Mimì i Rodolfo postaju srodne duše u nekoliko minuta dueta na koncu I. čina (ili slike, kako hoće original) žive isključivo zahvaljujući Pucciniju, četiri čina čije je partiture dirigent Nikša Bareza usporedio sa stavcima simfonije (allegro, scherzo, adagio, finale).

  Ne računajući početničke Vile i Edgara, u posljednjih deset godina u zagrebačkom HNK-u izvođena su sva Puccinijeva operna djela osim Triptiha (posljednja premijera bila je 2008) i Djevojke sa Zapada (ranije u nas Čedo Zapada), koja je u veljači premijerno postavljena u Rijeci. Zagrebačka Opera odlučila se pak u Puccinijevoj godini (u studenom će se navršiti stotinu godina od skladateljeve smrti) za njegovu u svijetu danas najizvođeniju operu, La Bohème, do ove premijere u HNK-u izvedenu 439 puta, čija je posljednja premijera u toj kući bila 2009, a posljednja obnova te predstave u režiji Arnauda Bernarda, pod Barezinim ravnanjem, u prosincu 2015. U travnju 2018. pod njegovim je ravnanjem u ulozi Mimì gostovala Evelin Novak, a u prosincu iste godine predstavu je preuzeo dirigent Loris Voltolini.

  

  Redatelj Mario Pontiggia (za čiju se Toscu, u Zagrebu premijerno postavljenu 2022, valja nadati da će se vratiti u repertoar) u svojim je inscenacijama La Bohème posezao za različitim vremenom radnje i likovnim okvirom. Za najnoviju zagrebačku odlučio se za tradicionalno čitanje, s tim da je pariške boeme preselio iz 1830-ih u pedesete godine prošlog stoljeća. Nije nam teško zamisliti boemski život u Parizu nakon Drugoga svjetskog rata, iako neki detalji u libretu, poput ugasle svijeće (ovdje zamijenjene fenjerom), nemaju onu težinu i simboliku kakvu bi imali u ranijem razdoblju.

  Na premijeri je efektno blještava inscenacija II. čina, s kavanom Momus u Latinskoj četvrti i stiliziranom pozadinom s Eiffelovim tornjem i žaruljicama osvijetljenim zgradama (scenografkinja Antonella Conte), dočekana pljeskom nakon otvaranja zastora. Redateljski horror vacui tu nije neočekivan, ali nas razigrane plesačice podsjećaju na kič treće slike zagrebačke Traviate. Likovno je najčišći III. čin, s hladnim tonovima tvornice na rubu grada u pozadini (iza simetrično raspoređene ograde) i jednom klupom i telefonskom govornicom u prvom planu. U scenografskom rješenju okvirnih činova ističe se panorama Pariza (i ovdje s Eiffelovim tornjem) vidljiva kroz golem ostakljeni zid, ali se pitamo žive li zaista u tako prostranim i urednim ateljeima – boemi. Tko i u klasičnoj opernoj režiji traži obrise realistične glume, mogao je primijetiti da Rodolfo i Marcello ne odaju dojam kao da im je odveć hladno prije nego što u zimskoj noći rukopisom Rodolfove drame potpale vatru u peći.

  

  Kostimografkinja Ilaria Ariemme ostvarila je kostime u rasponu od zaista raskošnih Musette do boemskih Marcella i Collinea, a vrlo diferencirano odjenula je i ženski zbor u II. činu. Odskaču međutim kostimi Mimì. Svidio se njezin kaput u III. činu u kojem se doima kao lik iz nekoga filma noir iz vremena u koje je redatelj smjestio predstavu, ali odakle joj one raskošne haljine napadnih boja u okvirnim činovima? Je li ih sašila od skupocjene tkanine ili kupila ista ona švelja koja „živi sama u bijeloj sobici”, koju „razonodi vesti ljiljane i ruže”, koja nema čine upaliti svijeću (fenjer) u I. činu, koja smatra muf luksuzom i za koju se u posljednjem činu Musetta odriče naušnica a Colline kaputa?

  Onu tako karakterističnu emfatičnost valova pučinijevskih fraza više je od pjevača u glavnim ulogama, osobito na premijeri, donio orkestar pod ravnanjem Piera Giorgia Morandija. Već neko vrijeme nismo čuli orkestar u tako dobrom izdanju, s čistim tutti nastupima violina i ravnotežom među pojedinim sekcijama. Morandi je uvelike pronašao u Puccinija ključnu a toliko osjetljivu ravnotežu između sviranja a tempo i različitih agogičkih stupnjevanja. Izrazitom preciznošću vodio je izvedbu II. čina (na prvoj reprizi brzo je riješio manji problem pri njegovu kraju), u kojemu se istaknuo ženski dio zbora Opere, koji je pripremio Luka Vukšić, i zaista izvrstan Dječji zbor HRT-a, koji su uvježbali Nina Cossetto i Vinko Karmelić. Može se postaviti pitanje nisu li se na nekim mjestima u predstavi stupnjevanja u dinamici mogla korigirati u korist bolje čujnosti pojedinih pjevača. Tradicionalnost Morandijeva pristupa ogleda se u zaustavljanju protoka glazbe (i drame) na svim mjestima na kojima se od publike može očekivati nagrađivanje pjevača pljeskom.

  

  Manje je prave zanosnosti na premijeri, pa i u III. činu, bilo u zajedničkom pjevanju Mimì Lane Kos i Rodolfa gostujućega talijanskog tenora Mattea Lippija. Osobno sam, kada je riječ o pjevačima, na premijeri prave trnce doživio samo tijekom Musettina valcera u II. činu (Quando meʼn voʼ) zahvaljujući izvrsnoj Dariji Auguštan, pjevačkoj zvijezdi večeri, koja ga je pjevala punim, sočnim tonom, s odličnim visinama, usto uvjerljivo igrajući koketu i savršeno noseći raskošan kostim. Trnce sam ponovno osjetio tijekom pojedinih muzikalno donesenih fraza u I. činu u pjevanju Mimì i Rodolfa Valentine Fijačko Kobić i Stjepana Franetovića na drugoj izvedbi.

  Lana Kos kao Mimì ponovno je demonstrirala svoj velik, bogat, taman glas, ali i kako ga ne može uvijek tehnički na pravi način kontrolirati. Ona dakako cijelu ulogu može otpjevati, veličina orkestra ne predstavlja joj problem, ali se već u ariji Sì. Mi chiamano Mimì u I. činu osjetila neobična težina glasa koja je povremeno razbijala ono što bi trebali biti veći potezi legata, a u nastavku predstave bilo je dosta oštrih tonova i nelijepih visina. U ključnom finalu posljednjega čina, Sono andati?, Mimì na početku pjeva tako jednostavnu, a tako nezaboravnu osmerotaktnu temu čija je osnova silazna ljestvica u c-molu. To je početak njezina puta u neminovnu smrt, gotovo je za nju vrijeme sanjanja o ljubavi, o proljećima, o stvarima što nose ime poezija… Stupanj dirljivosti njezina odlaska intonira upravo način na koji sopranistica otpjeva tih prvih osam taktova Sono andati?. U Lane Kos ona dva posljednja takta u donjem položaju glasa (o una sola, ma grande come il mare) zvučala su grubo zbog napadnog tamnjenja glasa umjesto oslanjanja na pravi prsni registar.

  

  

  Nakon prve reprizne izvedbe bilo je jasno da je nastup na premijeri u toj ulozi zaslužila Valentina Fijačko Kobić. Ona je u I. činu posredovala u znatno većoj mjeri nježnost i toplinu imanentnu ulozi, a tijekom cijele predstave imponirala je zdrava priroda njezina tona u srednjem položaju glasa. Prvih nekoliko taktova Sì. Mi chiamano Mimì otpjevala je doduše suviše forte, nekoliko je visina u predstavi atakirala pomalo sramežljivo, ali je u cjelini pjevačke interpretacije, oslonjene na lijepo fraziranje, ostvarila zaokružen lik Mimì. Fijačko Kobić i Franetović uspjeli su u I. činu nadvladati sentimentalnu sastavnicu libreta i pronaći u Puccinijevoj glazbi prave emocije. U spomenutoj melodiji na početku Sono andati? pronašla je ova pjevačica pravu boju glasa za dva posljednja takta.

  Vrlo je dobar bio premijerni Rodolfo Mattea Lipija. On ne posreduje onu pravu staru talijansku školu, kao npr. Renzo Zulian, kojega smo čuli na zagrebačkoj obnovi 2015, no odlikuje se vrlo kultiviranim fraziranjem i muzikalnošću te većinu uloge pjeva s dovoljnom količinom tona. Lijepo je i sigurno donio ariju Che gelida manina iz I. čina, s vrlo dobrim visokim C. Takve gostujuće pjevače poziva se s razlogom.

  

  Reprizni Stjepan Franetović potvrdio se kao pouzdan pjevač zagrebačke Opere. On nije umjetnik uz kojega ćemo često vezati poseban pjevački rafinman ili suptilnosti u glumi, ali u njegovoj pjevački jako dobroj izvedbi arije Che gelida manina, s vrlo uspjelim i ne tako kratko držanim visokim C, bilo je prave poezije. Tu finoću u interpretaciji u ostalim činovima nije uspio dosegnuti, a u III. činu nedostaje mu i nešto volumena glasa. Ulogu je međutim na pravi način zaokružio uvjerljivim zazivima imena voljene Mimì na koncu opere.

  Premijernu su solističku ekipu činili i Ljubomir Puškarić kao pravi Marcello, plemenita tona, dobrih visina i vrlo uvjerljive glume, s dobrim komičnim naglascima, siguran i u kvartetu u III. činu i duetu s Rodolfom u IV. činu, i Luciano Batinić kao iskusni Colline, koji se pjevački više nego u dogodovštinama s prijateljima iskazao u uvjerljivo donesenoj arijeti o plaštu iz III. čina.

  Premijerni tumač Schaunarda, gostujući talijanski bas-bariton Giovanni Romeo, istaknuo se šarmom i dobrim osjećajem za pozornicu gradeći lik povremeno simpatično zbunjenog muzičara, dok mu u pjevanju prevladava karakterna manira. No je li zagrebačkoj Operi, koja ima svoj stalni solistički ansambl, potreban inozemni gost u toj važnoj, ali ipak epizodnoj ulozi? Nije li se premijera mogla povjeriti pjevaču iz kuće, baritonu Davoru Nekjaku, koji se nedavno dokazao u velikim ulogama u Così fan tutte (na premijeri) i Čarobnoj fruli? Uvijek čujan, Nekjak je na prvoj reprizi Schaunarda otpjevao s pjevačkom kulturom kakva se rijetko čuje u toj ulozi. Samopouzdan u glumačkom aspektu uloge, u interpretaciji je stavio naglasak na ironično, ponekad i cinično sjenčanje pojedinih riječi ili situacija, ali je u I. činu djelovao povremeno preozbiljno.

  U kvartetu boema uz Franetovićeva Rodolfa pridružili su mu se na prvoj reprizi i mladi austrijski bariton Liviu Holender, u čijoj je interpretaciji Marcella, premda je dobro čujan, pjevanje, s ponekad previše izraženim vibratom u gornjem položaju glasa, bilo u drugom planu u odnosu na uvjerljiv glumački aspekt interpretacije, te talijanski bas-bariton Diego Maffezzoni, koji je na svom, čini se, prvom profesionalnom nastupu u nekoj opernoj kući vrlo dobro otpjevao Collineovu arijetu. Tu je večer međutim u znatnoj mjeri odredila odlična Musetta Marije Kuhar Šoša. Raskošni kostimi stoje joj kao saliveni, pronalazi pravu mjeru između koketnosti i empatije i odlično je pjeva, punim tonom i sa sigurnim visinama.

  Mladi pjevači Ivan Šimatović na prvoj i Marin Čargo na drugoj izvedbi nisu mogli posve ostvariti ono što traži uloga stanodavca Benoita, koji se sâm naziva puno starijim od kvarteta boemâ.

  

  Nova će se zagrebačka predstava La Bohème, zahvaljujući vizualno atraktivnoj inscenaciji (ne uvijek i razrađenoj režiji u užem smislu), zacijelo čvrsto usidriti u repertoaru. Što se pjevača u važnijim ulogama tiče, premijeru unatoč najslabijoj karici u liku Mimì treba označiti uspješnom, dok predstava prvom reprizom s drugom podjelom nije osjetno pala, kako se to često zna dogoditi, zahvaljujući kućnim pjevačima od kojih su se neki zacijelo mogli naći u premijernoj podjeli.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 23. svibnja 2024.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Giacomo Puccini: La Bohème (praizvedba: Torino, 1896)
  Premijera: 17. svibnja 2024.
  Dirigent: Pier Giorgio Morandi
  Redatelj: Mario Pontiggia
  Scenografkinja: Antonella Conte
  Kostimografkinja: Ilaria Ariemme
  Oblikovatelj svjetla: Santiago Mañasco
  Koreografkinja: Iva Višak

  Uloge (17. svibnja / 18. svibnja)
  Rodolfo: Matteo Lippi / Stjepan Franetović
  Marcello: Ljubomir Puškarić / Liviu Holender
  Colline: Luciano Batinić / Diego Maffezzoni
  Schaunard: Giovanni Romeo / Davor Nekjak
  Mimì: Lana Kos / Valentina Fijačko Kobić
  Musetta: Darija Auguštan / Marija Kuhar Šoša
  Benoit: Ivan Šimatović / Marin Čargo
  Alcindor: Ozren Bilušić / Siniša Štork
  Parpingol: Ivo Gamulin / Dario Ćurić
  Carinski poručnik: Ivan Šatalić
  Carinik: Antonio Brajković
  Prodavač šljiva: Damir Klačar

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Dječji zbor HRT-a uvježbali: Nina Cossetto, Vinko Karmelić

Piše:

Karlo
Radečić