Smetana poslije Prodane Nevjeste

Bedřich Smetana (Litomyšl, 2. ožujka 1824. – Prag, 12. svibnja 1884.), utemeljitelj češke nacionalne opere – uz 200. obljetnicu rođenja (3/3)

  • Bedřich Smetana (Litomyšl, 2. ožujka 1824. – Prag, 12. svibnja 1884.), češki skladatelj i dirigentSmetana je postao prvi dirigent Privremenog kazališta, prva ličnost ne samo češkoga glazbenog nego i kulturnog života, položio je temeljni kamen za gradnju Národnog divadla i praizveo 16. svibnja 1868. u Novogradskom kazalištu svoju treću operu – Dalibor. Dalibor je izrazit primjer glazbene romantike potaknute narodnim folklorom i domoljubnim zanosom. Smatrajući glazbenu umjetnost vrlo pogodnom da izrazi objektivne događaje i ideje, Smetana je, kao utemeljitelj češke nacionalne opere, težio i uspio realno okarakterizirati i oživjeti ljude iz naroda, istaknuti njihove osobine, težnje i probleme. Obrađujući motive iz prošlosti također je dosljedno provodio tu svoju koncepciju u kojoj se uvijek očitovao snažan domoljubni zanos. Ističući i oživljujući junačku tradiciju, te izražavajući težnju za slobodom i odlučnost naroda da se bori za svoja prava, postigao je da su njegove opere stekle osobitu aktualnost i popularnost, pa su u doba habsburške dominacije bile svojevrstan oblik političkog prosvjeda. To se poglavito odnosi upravo na operu Dalibor čiji je sadržaj nadahnut i preuzet iz stare viteške legende o revolucionaru koji se bori za pravdu i slobodu.

    Programska cedulja praizvedbe <em>Dalibora</em> 1886. u Pragu Programska cedulja prve hrvatske izvedbe <em>Dalibora</em> 1895. u Zagrebu

    Libreto Josefa Wenziga (1807-1876) sastavljen je u stilu zamašne junačke epopeje i prožet patosom koji je Smetana glazbeno neobično dojmljivo obogatio izvornim narodnim melosom i opravdao duboko poticajnom sadržajnošću glavnih prizora. Dalibor je zapravo jedina Smetanina tragična opera s izrazito herojskom tematikom. Ali, kada se skine patina prošlosti – koju su vrijeme i izmijenjeni ukus današnjice učinili vidljivijom i manje prihvatljivom – ostaju neki odlomci koji sadržavaju nesporne vrijednosti i još mogu iskreno uzbuditi snagom svoje otvorenosti. Takav je duet Milade i Dalibora. Dalibor je naišao na topao prijam, ali i nepovoljne kritike, točnije kritičari su se podijelili. Jednima se sviđao tzv. wagnerizam u operi u kojemu se orkestru daje veća uloga, a drugima se više sviđao model talijanske opere s predominantnom ulogom glasa. Sukobi su bili oštri, na Smetaninu stranu  svrstao se i Antonin Dvořák.

    Prva izvedba Dalibora u Hrvatskoj bila je u Zagrebu u novoj kazališnoj zgradi Hrvatskog zemaljskog kazališta 16. studenoga 1895. kao izraz težnji genijalnog intendanta Stjepana Miletića (1868-1908) da proširi operni repertoar slavenskim djelima.

    Josef Wenzig (1807-1876)

    Emanuel Züngel (1840-1894)

    Smetana je u siječnju 1873. postao umjetnički ravnatelj Privremenog  kazališta i u njemu praizveo još nekoliko svojih opera. Završio je Libušu, ali ona je bila namijenjena otvorenju Národnog divadla. U Privremenom kazalištu praizvele su se 27. ožujka 1874. Dvĕ vdovy (Dvije udovice). Prije praizvedbe Smetana je pisao: „Dvije udovice već je peta opera koju pišem za naše, češko kazalište želeći da draž same radnje, povezane s neposrednošću i s plemenitom glazbenom potkom, tvori potpunu cjelinu. Svoju, pak, glazbu smatram pravom češkom i ona pristaje isključivo radnji opere koja se događa na domaćem tlu. Dosljedno tome, ne dopuštam nikakve izmjene.“

    Operu Dvije udovice Smetana je skladao na libreto pisca Emanuela Züngela (1840-1894) prema istoimenom vaudevilleu Fėliciena Mallefillea (1813-1869) . To je jedina njegova opera koja nema češki sadržaj. Tema je uzeta iz francuskoga građanskog života i prema uzoru ležerne francuske komedije. Skladana je u „uglednom salonskom stilu“, kako je priznao sam skladatelj, i sa salonskom profinjenošću, pa se odmah publici svidjela, premda su joj predbacivali Wagnerov utjecaj. Zanimljivo je dodati da je Richard Strauss osobito volio to djelo i molio je upravu Divadla da ga stavi na repertoar kad bi dolazio u Prag. Sadržaj je jednostavan, prilično konvencionalan i tipičan za komičnu operu. Dvije udovice izvedene su u Narodnom kazalištu u Zagrebu 16. 1924. godine.

    Adolf Čech (1841-1903)Smetana je postao općepriznati i omiljeni skladatelj, umjetnik u čijim je djelima češki narod pronalazio vjeru u sebe i snagu da izdrži u borbi za nacionalni opstanak. Prošlo je mnogo godina u kojima se borio za pobjedu svojih umjetničkih ideja i za pravilno usmjeravanje razvoja glazbenog života u Češkoj. A onda se dogodila najveća tragedija u životu glazbenika: gluhoća. Teška upala grla uzrokovala je upalu uha i najprije je izgubio sluh na lijevom uhu, a zatim je u listopadu 1874. potpuno oglušio. Napustio je mjesto ravnatelja kazališta i prepustio svoje obaveze dirigentu Adolfu Čechu (1841-1903), dobio pristojnu mirovinu, napustio je Prag i u mirnom okruženju doma svoje najstarije kćeri u mjestu Jabkenice 1874. počeo raditi na svojemu kapitalnom orkestralnom djelu – ciklusu od šest simfonijskih pjesama Má vlast (Moja domovina), u kojima opisuje ljepotu prirode svoje domovine i neke osobito važne događaje u njezinoj povijesti. Naslovi su im Vyšehrad, Vltava, Šárka, Z českých luhů a hájů  (Iz čeških lugova i gajeva), Tabor i Blanik. Njegov subjektivni osjećaj – oštra bol zbog sudbine koja ga je zadesila našao je odraz u njegovoj komornoj glazbi. Prvi gudački kvartet u e-molu „Z mého života“ (Iz mojega života) kratka je skladateljeva ispovijed s perspektivom tužne budućnosti.

    Zdenka Zika kao Vendulka u Smetaninoj operi <em>Poljubac</em>, Zagreb, 1925.Nastaju tada i opere Hubička (Poljubac), praizvedena 1876. u Privremenom kazalištu i Tajemství (Tajna), praizvedena 1878. u Novogradskom teatru. Usporedno s priznanjem vlastite tragične sudbine Smetana je sačuvao nepomućeno zanimanje za vanjski svijet i zbivanja u njemu. Nastala iste godine kad i kvartet Iz mog života, opera Poljubac sadržava elemente Smetanina glazbeno-scenskog stvaralaštva – zanimanje za češko selo i svakidašnji život običnog čovjeka. Ali u Poljupcu nećemo pronaći obijesnu, neodoljivu komiku ni polet i pokretnost ritmike Prodane nevjeste. Radnja opere sadržava doduše komične elemente, ali humor djela i neke gotovo pomalo groteskne scene obogaćene su lirsko-elegičnim elementima. Jednostavna priča o toliko željenom poljupcu koji nevjesta odbija dati mladoženji prije vjenčanja, svađa mladih ljudi i njihova pomirba na kraju pružili su Smetani, izravnom poznavatelju ljudskih osjećaja, mogućnost da duboko psihološki razradi likove svojih junaka i njihove međusobne odnose. Toliko životne istine, topline, radosti i tuge,  neposrednosti i iskrenosti doživljavanja te čiste ljepote glazbe ima u toj Smetaninoj operi da je do danas sačuvala svježinu, a na svojoj je premijeri u Pragu oduševila slušatelje koji su urnebesnim pljeskom pozdravljali tada već gluhoga skladatelja.

    Ančica Mitrović kao Gospa Ruža u <em>Tajni</em>, Darmstadt, 1931.Opera s naslovom Cjelov prvi je put izvedena u Zagrebu 1895. godine. Na Poljubac podsjeća Tajna po nekim značajkama sižea te po istom libretistu, mladoj češkoj pjesnikinji Eliški Krásnohorskoj (1847-1926). Smetana nije mogao sakriti bol zbog gluhoće, zbog sudbine koja ga je zadesila i perspektive tužne budućnosti. Iako ne tako izrazito i tako očito kao Kvartet u e-molu i njegove opere nastale u tome razdoblju skladateljeva stvaranja više će obilježiti elegičnost i tuga nego vedrina i iskonska životna radost koja proizlazi iz svake note Prodane nevjeste.

    Takva je i Tajna. To je doduše komična opera, i to uglavnom zbog sretnog završetka, ali ni u njoj nećemo pronaći komične situacije ni komične likove, ni polet i pokretnost ritmike Prodane nevjeste. Još više nego u operi Poljubac, nastaloj dvije godine ranije, Tajnom dominira sjeta i gorčina zbog osjećaja koji su morali biti zapretani prije nego što im je bilo dopušteno da se razviju. Jer, glavni zaplet Tajne jest u ljubavi dvoje već zrelih ljudi koja je u mladosti ostala neostvarena. Kao i u ostalim njegovim djelima i u Tajni ima mnogo ljudske topline i neposrednosti. U njoj je autor dao još jedan isječak iz života češkog sela, točnije gradića sa svim svojim svojstvenim elementima – netrepeljivošću između istaknutih osoba, razmetanjem stečenim bogatstvom, sitnim i krupnim svađama, sukobima i na kraju sretnim raspletom i porukom – da je najveće bogatstvo iskrena i prava ljubav toliko čvrsta da je nitko i ništa ne može slomiti. U tom smislu profiliraju se živi, plastično ocrtani likovi. Smetanina glazba unatoč određenoj rastegnutosti fabule svježa je i izvorna, mjestimice s primjesom komičnog romantizma, neposredna u svojemu djelovanju i iskrena u doživljavanju. Prva izvedba opere u Hrvatskoj bila je u Zagrebu 1940. godine.

    Gabriela Horvat kao Libuša, Národní divadlo, PragSmetanina četvrta opera Libuša, koju je označio kao svečanu operu u tri čina, nastala je kao i Dalibor na libreto Josefa Wenziga. Skladao ju je od 1869. do 1872. i izvorno je bila namijenjena proslavi krunidbe Franje Josipa za češkoga kralja. Ali Franjo Josip se predomislio, i opera je čekala drugu svečanu prigodu. Ta se dogodila 11. lipnja 1881. kad je otvoren praški Národni divadlo – Narodno kazalište.

    Tematika Libuše uzeta je iz narodne mitologije, u težnji za poticanjem ljubavi prema domovini i iz domoljubne svijesti. I namjenski je tako zamišljena, da bi se izvodila prigodno, u odabranim trenucima veličanstvenih i presudnih zbivanja u životu naroda. Kao što se Daliborovom patnjom izražava uporna težnja za idealom ljubavi i slobode, koja ne preže ni pred kakvom opasnošću i ne izbjegava ni krajnju žrtvu, tako se i u tom djelu očituje elementarna snaga prkosa i vjere u smisao takve žrtve. Patnja, koja u budućnosti može postati plodonosna, glavna je tema u Libuši, grandiozno koncipiranom djelu, u kojemu su, i ovaj put na temelju legende, umjetnički predstavljena ista nagnuća za slobodnim prostorima.  

    Nakon vedrog i sretnog raspleta simbolične radnje, Libuša vodi Přemysla – čovjeka iz naroda – na prijestolje, pokraj sebe, i u idiličnom finalu opere doživljava svečanu viziju budućih događaja iz poznate češke povijesti. Smetana je htio svečanom apoteozom finala Libuše izraziti prirodni tok života jednog naroda, koji se uporno bori za svoja prava i slobodu, a takvu simboliku domoljubnog zanosa i umjetničke uvjerljivosti omogućilo mu je to što je smjestio zbivanja u davninu. Tako je retrospekcija umjetnički prikazana kao proročko vizionarstvo, čime je postignut znatan učinak, a umjetnička izražajnost Smetanine glazbe na odgovarajući je način dočarala tu preobrazbu.

    Jan Neruda (1834-1891)Eliška Krásnohorská (1847-1926)

    Libuša je dočekana s oduševljenjem. Kazalište je ubrzo izgorjelo, Smetana je uložio golem trud i ugled da se prikupe sredstva za njegovu obnovu i ono je ponovno otvoreno 18. studenoga 1883., naravno, s Libušom. U Zagrebu je Libuša prvi put izvedena 1933. sa Zinkom Kunc u naslovnoj ulozi.

    Još prije, 1882., u Novogradskom kazalištu bila je praizvedba Smetanine nove opere Čertova stĕna (Đavolja stijena), također na tekst Eliške Krásnohorske. Vrlo osebujna opera koju je završio posljednjim snagama, djelo potpuno podređeno zakonu intimnih dvojbi u znaku kojih je Smetana živio i skladao od svoje zrele stvaralačke dobi do smrti, izmaknulo je žanru komične opere, u koji se formalno ubraja, i zašlo u područje halucinantnih vizija iz stvarnih životnih i moralnih nedoumica. Ta manje poznata strana Smetanina genija potvrđuje njegovu veličinu te je bitna okosnica završenog razdoblja neoromantizma i otkriva gotovo posve nepoznate aspekte njegova stvaralaštva.

    Naslovnica CD-a <em>Moja domovina</em> s velikim tumačem Smetanine glazbe Lovrom pl. Matačićem uz Simfonijski orkestar Austrijskog radija iz BečaSmetanino zdravstveno stanje sve se više pogoršavalo. Još je 1879. pisao prijatelju novinaru, piscu i pjesniku, jednome od najprominentnijih predstavnika češkog realizma, Janu Nerudi (1834-1891), da se boji ludila. Zimi 1882./1883. trpio je teške duševne boli, padao u stanja jake depresije, patio je od nesanice, doživljavao halucinacije i povremeno potpuno gubio dar govora. No ipak je radio na novoj operi. Nazvao ju je Viola, a siže je prema Shakespeareovoj komediji Twelfth Night (u nas izvođenoj kao Na tri kralja ili kako hoćete), no njezinu izvedbu nije doživio (izvedena je koncertno 1900., a Národni divadlo uvrstio ju je u repertoar 1924). Već potpuno lud, otac češke glazbe, 60-godišnji Bedřich Smetana umro je u umobolnici u Pragu 12. svibnja 1884. godine. Dotaknuo se gotovo svih područja, skladao je komorna i orkestralna djela, instrumentalnu i vokalnu glazbu, ali ostat će zapamćen poglavito po ciklusu simfonijskih pjesama Moja domovina i biseru komične opere Prodanoj nevjesti.

    Pročitajte prethodni nastavak...

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 10. svibnja 2024.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji