Bogatstvo raznolikosti interpretacije

HNK u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Srba Dinić, red. Hugo de Ana, uz izvedbe 25. i 30. travnja 2024.

• 

  U zagrebačkoj Operi treću sezonu zaredom Verdijeva Traviata u kičasto raskošnoj režiji Huga de Ane osigurava puno gledalište. Dvije od tri glavne uloge u četiri ovosezonske izvedbe u travnju bile su dvostruko podijeljene, dok je na svima Alfreda tumačio Filip Filipović. Kao Violetta i Germont na prvim dvjema izvedbama nastupili su Lana Kos, koja se ujedno i oprostila od uloge, i Ljubomir Puškarić, a potom Marija Kuhar Šoša i gostujući hrvatski bariton Matija Meić, prvi put u Zagrebu u ulozi koju je prošle godine pjevao u Paviji.

  Kamen je spoticanja za Lanu Kos, kao i na premijeri prije dvije godine, a i, pretpostavljam, razlog oproštaja od uloge u kojoj je često nastupala i u inozemstvu, kabaleta Sempre libera Violettine arije kojom završava I. čin. Sve su joj kolorature nejasne i gotovo sve visine u njoj kritične, pa iznenađuje odluka da na koncu pjeva i interpoliran, nenapisan ton es³, koji joj se nije posrećio. Dok su joj ljepota tona, mogućnost produciranja pravoga piana i intonacijska preciznost i inače nerijetko problematični kada je u pitanju visoki položaj glasa (ovo posljednje npr. i u duetu s Alfredom u sklopu introdukcije I. čina), Lana Kos u ostatku se uloge, izvan prostora te kabalete, osjeća puno komotnije i predočava, premda ne uvijek u duhu belkanta, svoj bogat, veliki glas posebnog tamnijeg timbra, kojim jako dobro vlada i u velikom duetu sa Germontom u II. činu. U Sempre libera previše naglašava neke vulgarnosti režije kojima je redatelj opteretio Violettinu ariju, ali u II. činu uvjerljivo, bez lažnog patosa, igra žrtvu Germontove manipulacije.

  Njega je na svoj poznat belkantistički način donio Ljubomir Puškarić, neobično suzdržan u glumačkom aspektu uloge. Ne manjka mu gospodstva imanentna ulozi, ali slojeviti Germont jest i autoritativna ličnost, i to bi se trebalo osjetiti kako u općem habitusu lika, tako i u detaljima počev od načina na koji naslanja štap na stolac.

  Glasovne predispozicije Marije Kuhar Šoša nisu one idealne Violette, ali ih ona vrlo učinkovito iskorištava, pa i povratkom toj ulozi potvrđuje povoljan dojam koji smo stekli po njezinu prvom nastupu u veljači prošle godine. Iako su joj dubine pretežno slabija točka (ponegdje ipak učinkovito koristi i prsni registar), dok joj u odlomku Amami, Alfredo iz II. čina, u kojem Verdi od Violette traži da pjeva con passione e forza, nedostaje nešto volumena glasa (a da je orkestar pritom ne prekriva), ona pjevački vlada cijelom ulogom kako je notirana, pa je vrlo sigurna i u koloraturama i visinama u kabaleti Sempre libera, u kojoj se ne odlučuje za visoki Es. Način pjevanja vokala u nekim riječima ne bismo baš združili s pojmom italianità, ali je njezin pjevački doprinos interpretaciji dovoljno bogat vrlinama. Ona ima prava, lijepa, zaobljena piana (zato je nepotrebno subretski tanka u cantabileu Dite alla giovine dueta s Germontom) i sigurne visine te iskazuje interpretacijsku sugestivnost i glasovnu kontrolu – kako u ariji Addio del passato iz III. čina, tako i u concertatu u finalu II. čina. Tijekom gotovo cijele predstave imponira njezina pouzdanost; Violetta je s razlogom u njezinu repertoaru.

  Ono što sam u Matije Meića u interpretaciji Rigoletta u zagrebačkoj Operi ranije ove sezone nazvao odsustvom belkantističkoga sjaja, zbog prirode uloge u puno većoj mjeri dolazi do izražaja u njegovoj interpretaciji Germonta. Priroda Meićeva tona i način fraziranja ne uklapaju se najbolje u predodžbu o belkantističkom Germontu, što osobito dolazi do izražaja na mjestima poput odlomka Pura siccome un angelo pri početku velikoga dueta s Violettom, koje traži velike poteze gospodskog legata i eksponira glas transparentnom orkestracijom. Premda, kao i u Rigolettu, sve visine ne pjeva s jednakom lakoćom, pojedine su mu vrlo sigurne, kao što je to na mjestu ah, ferma! na kraju kabalete Germontove arije u II. činu; bez obzira na orkestar koji na tom mjestu u punom sastavu svira fortissimo, taj mu je f¹ posve čujan. U glasovitom cantabileu te arije Di Provenza il mar, il suol demonstrira izrazitu kontrolu tona, a na više mjesta u partituri interpretacijski promišljena rješenja, poput načina na koji pjeva ona dva Sì u kodi kabalete dueta s Violettom, reagirajući na njezine suze u Conosca il sagrifizio… Njegovo pojavljivanje u Di sprezzo degno… u finalu II. čina izaziva pravi dramski efekt, ali mu je u cjelini glumački dio interpretacije manje uvjerljiv nego u ulozi Rigoletta.

  

  Od svojega debija u ulozi Alfreda u veljači prošle godine Filip Filipović osjetno je napredovao u pjevačkom aspektu uloge. U cantabile odlomcima poput početaka dueta s Violettom Un dì felice (u sklopu introdukcije I. čina) i Parigi, o cara (III. čin) te u cantabileu arije iz II. čina, De՚ miei bollenti spiriti, uzorno demonstrira ljepotu verdijanskog fraziranja. U recitativu što prethodi ariji (Lunge da lei…) poželjeli bismo ipak malo više promišljanja o sadržaju pjevana teksta. Filipovićeva izvedba Alfredova sola uoči isplaćivanja Violette u finalu II. čina (Ogni suo aver tal femmina…) jedan je od vrhunaca emocionalnog naboja u predstavi. Na više mjesta u partituri muzikalno se i s ukusom zadržava na visinama koje, uz pokoju iznimku, pjeva s pravom tonskom punoćom i sjajem. U ariji Alfreda na kraju kabalete Oh mio rimorso, koju pjeva s izrazitom sigurnošću (šteta je, kad je takav pjevač u podjeli, da je skraćena pa se izvodi samo jedna od dviju njezinih strofa), na predstavi 25. travnja upravo izvrstan bio mu je atraktivno držani nenapisan, opcionalan visoki C (na izvedbi 30. travnja nešto kraći i manje atraktivan). U glumačkom se aspektu interpretacije neštedimice daje u II. činu, a jednako je uvjerljiv i u prvom i posljednjem činu. Za sezonu ili dvije, kada još malo dobije na volumenu tona, bit će to Alfredo kakvog bi poželjela ne jedna ugledna europska operna kuća. Uz Mariju Kuhar Šoša u ulozi Gilde i Ljubomira Puškarića u naslovnoj ulozi, Filip Filipović ponovno će pjevati ulogu Vojvode od Mantove u lipanjskim izvedbama Rigoletta.

  Među epizodnim ulogama treba istaknuti Floru Margarete Matišić i Baruna Douphola Siniše Hapača.

  Predstava je bila u sigurnim i za pjevače poticajnim rukama premijernog dirigenta Srbe Dinića, kojem npr. neće promaknuti važnost preciznog skupnog upada drvenih puhača pri početku kabalete dueta Violette i Germonta i koji se uspješno snalazi u situacijama u kojima pjevač počne zavlačiti u tempu. Ni on ne može učiniti čudo kada su u pitanju tekuća repertoarna predstava i gudači u preludiju I. i III. čina. Na posljednjoj izvedbi bilo je više sitnijih raspada sa zborom, koji i dalje ne pjeva početak strete introdukcije I. čina Si ridesta in ciel l՚aurora ni približno u dinamici ppp, koju Verdi u kontekstu efekta nadolazećega crescenda traži s razlogom. Skokovi u partituri isti su kao prethodnih sezona.

  

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 14. svibnja 2024.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Giuseppe Verdi: Traviata
  Dirigent: Srba Dinić
  Redatelj: Hugo de Ana

  Uloge (25. i 30. travnja 2024.)
  Violetta: Lana Kos / Marija Kuhar Šoša
  Alfredo: Filip Filipović
  Germont: Ljubomir Puškarić / Matija Meić
  Flora: Margareta Matišić
  Annina: Josipa Gvozdanić / Željka Martić
  Gaston: Siniša Galović
  Barun Douphol: Siniša Hapač / Ozren Bilušić
  Markiz D՚Obigny: Marin Čargo
  Doktor Grenvil: Benjamin Šuran
  Giuseppe: Mario Bokun
  Sluga: Alen Ruško
  Listonoša: Robert Palić

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

   

Piše:

Karlo
Radečić