Vrijedna i dinamična predstava sa snažnim solistima

Studenti solo pjevanja Umjetničke akademije u Splitu: Giacomo Puccini, Gianni Schicchi, dir. Veton Marevci, red. Aneta Gotovac, producenti i majstori pjevanja Terezija Kusanović i Marijo Krnić, Hrvatski dom Split, Koncertna dvorana Ive Tijardovića

• 

  Splitski kulturni život, navlastito onaj glazbeni, nije potican čestim novim inicijativama, potragama za novim sadržajima i iskoracima koji u središte interesa postavljaju nove izvođače i konstruiraju drugačije estetske podloge. Kad se to dogodi, takav rad valja popratiti; nikako usiljenom akribijom i podozrivim tekstom, nego jednako profesionalno i s marom kakvim su nas izvođači navedenog naslova počastili premijerom u Hrvatskom domu u Splitu.

  Projekt je to iz više rakursa poseban. Prvi je kojim Split obilježava važnu, okruglu obljetnicu Puccinijeve smrti, a ujedno je i prvi cjeloviti operni projekt koji se izvodi u Hrvatskom domu u Splitu. Ništa manje važna jest činjenica da je to prvi cjeloviti operni projekt u gotovo tri  desetljeća djelovanja Glazbenog odjela Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Estetski inkluzivna i umjetničko-istraživački orijentirana ekipa s UMAS-a dodatno je impregnirala projekt sjajnim suradnicima: Akademijom za umjetnost i kulturu – Osijek, Glazbenom školom Josipa Hatzea – Split, Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu te Odsjekom za dizajn vizualnih komunikacija i Odsjekom za glumu Umjetničke akademije u Splitu.

  

  Jezgru izvođačkog ansambla čine studenti solo pjevanja i Glazbenog odjela Umjetničke akademije u Splitu pod mentorstvom svojih nastavnika, vokalnih pedagoga doc.art. Terezije Kusanović i doc.dr.sc. Marija Krnića. Izvedbom je dirigirao Veton Marevci, zborovođa Opernog zbora HNK u Splitu. Osječki rukavac je predvodio dr.sc. Berislav Jerković, red. prof.art. i mladi tenor Matej Predojević Petrić.

  Gianni Schicchi je jedina Puccinijeva komična opera, jednočinka; zaključni je dio opernog Triptiha (Il Tabarro, Suor Angelica i Gianni Schicchi) koji je praizveden mjesec dana nakon završetka Prvog svjetskog rata, u prosincu 1918. u Metropolitan Operi u New Yorku. Od premijere je bilo jasno da je potencijal partiture, a osobito prihvaćanje publike, na strani Schicchija. Puccini je još neko vrijeme inzistirao na integralnim izvedbama Triptiha, međutim od 1920. dopušta samostalne izvedbe Schicchija, ili u kombinaciji s nekim drugim jednočinkama. Možemo spekulirati da je ovoj odluci pridonijela i rimska premijera Triptiha iz 1919. godine koja je dovela do sukoba dvojice prijatelja: Puccinija i velikog dirigenta Toscaninija koji je nakon prvog zastora uvodne, tragične jednočinke Il Tabarro napustio Teatro Costanzi, potpuno nezadovoljan partiturom i izvedbom.

  Izdvajam nekoliko povijesnih zanimljivosti: Gianni Schicchi de'Cavalcanti bio je talijanski vitez iz 13. stoljeća, firentinska povijesna ličnost koju spominje Dante Alighieri u Paklu, Pjevanje XXX. U tom pjevanju, Dante posjećuje Krug oponašatelja i vidi čovjeka kako divljački napada drugoga: rečeno mu je da je napadač Schicchi, osuđen na pakao jer je oponašao Buosa Donatija da bi se nakon njegove smrti domogao nasljedstva.

  Zaplet korišten u operi temelji se na izdanju Božanstvene komedije filologa Pietra Fanfanija iz 1866. U toj ediciji Komedije Buoso želi napraviti oporuku, ali ga u tome sprječava njegov sin Simone. Naime, Simone se boji da je Buoso, prije svoje bolesti, sastavio oporuku koja mu nije u korist. Simone pozove Schicchija za savjet, a Schicchi ima ideju odglumiti Buosa i sastaviti novu oporuku. Simone obećava Schicchiju lukrativnu nagradu, ali Schicchi ne riskira – ostavlja znatan dio Buosova imetka sebi, a ostavinu uvjetuje Simoneovom raspodjelom imanja u roku od petnaest dana, inače sve ide u dobrotvorne svrhe.

  

  I Schicchi i Buoso Donati bili su povijesni likovi. Danteovi stihovi i opera temelje se na stvarnom događaju u Firenci s kraja trinaestog stoljeća. Dante je imao nekoliko razloga za oštro postupanje prema Schicchiju: Danteova žena, Gemma, bila je iz obitelji Donati; sam je pjesnik bio čistog firentinskog podrijetla. Prezirao je pripadnike nižih društvenih staleža, poput Schicchija. Danteove klasne predrasude očituju se u nekoliko epizoda u Paklu: u jednoj, tri plemenita Firentinca, koji su umrli i otišli u pakao, traže od Dantea vijesti o svom rodnom gradu. Zgroženi Dante im govori da gradom sada dominiraju novi bogataši.

  Poznajući kvalitetu i aktualnost libreta te istodobno pjevačke mogućnosti studenata UMAS- a, Terezija Kusanović i Marijo Krnić su hrabro, s dovoljno zanosa i promišljenosti odlučili napraviti izuzetan programski iskorak: postaviti integralno jedan ozbiljan operni naslov na pozornicu koja nije inherentno operna, ali je akustički izvrsna i decorumom svjetski dopadljiva – Hrvatski dom u Splitu. Naslovnu ulogu utjelovio je Berislav Jerković, iskusan bariton originalne glumačke dopadljivosti. Evidentno mu je uloga Schicchija vrlo bliska, a on ju je dodatno osnažio ugrađujući specifične lokalne karakteristike i evokacije u vokalnu fakturu. Zaokruženog volumena, mekšeg tona i suptilnim dinamičkim nijansiranjem, sigurno je vodio radnju i mlađe kolege do epiloga predstave. Dvije formom nevelike arije: Ah, che zucconi! Si corre dal notaio i Prima un avvertimento, otpjevane su s puno zanosa, mjerom koja protagonira dramsku radnju.

  Dvije mlade solistice iz klase Terezije Kusanović su ovom premijerom ujedno i diplomirale, podijelivši vodeće ženske uloge u operi: Rahela Ujević otpjevala je Laurettu, Schicchijevu kćer zaljubljenu u mladog Rinuccija, potomka Donatijevih; Dora Jana Klarić bila je Zita, postarija nećakinja željna Buosovog imutka. Obje su pjevačice ipak iskusnije od studentske postave na sceni. Stoga su i ostvarile zapaženije pjevačke i glumačke prinose. Ujevićevoj je, za posebno odobravanje publike, dobrodošla i bezvremeno lijepa, kanonska sopranska arija O mio babbino caro!, s kojom su svi ostali solistički ekskursi u operi zasigurno neusporedivi. Iskoristila je trenutak i doista suvereno izvela navedeni broj. Do kraja je ostala glumački i pjevački uvjerljiva, osobito u duetu s Rinucciom, Lauretta mia, staremo sempre qui!, u kojem je natpjevala svoga partnera. Matej Predojević Petrić, tenor zanimljive boje glasa, tu večer nažalost nije bio u formi kao Laurettina scenska ljubav. Avete torto! ... Firenze è come un albero fiorito, nimalo jednostavnu ariju, donio je pomalo školski, ne baš uvjerljivo, iako o dobroj postavi glasa i potencijalu ne treba raspravljati. Angažman je bio nesumnjiv, rezultat ipak – u nekoj drugoj izvedbi.

  Potpisniku ovih redaka je pjevački i glumački bio posebno dojmljiv Marijo Krnić, znanstvenik i umjetnik kojeg zbog brojnih profesionalnih obveza rjeđe slušamo na pozornici.

  Ipak, uloga Simonea Donatija, najstarijeg Buosovog rođaka, nesumnjivo je najcjelovitiji osobni doprinos te večeri iz jednostavnog razloga: riječ je o sporednoj ulozi koja jest zamjetljiva tijekom radnje, ali ne obiluje solističkim vokalnim odlomcima koji bi joj išli na ruku. U tom trenutku se kapitalizira scensko iskustvo i razigranost duha Marija Krnića. Slobodan i spontan u glasu i gesti, svaku je suradnju s pjevačima ostvario i u svoju korist.

  Snaga ostalih solista: Martina Hazdovca (Gherardo), Leone Sever (Nella), Mate Panjkote (Betto di Signa), Mihovila Peke (Marco) i Ane Čudine (La Ciesca) bila je u uigranosti i slobodi izričaja. Mladi umjetnici su bez rezerve i računa ušli u projekt i dali od sebe puninu do tada stečenih znanja i stvaralačkog potencijala. Svima im tek predstoji vrijeme osobitijeg solističkog profiliranja. Dvoje učenika pjevanja Glazbene škole Josipa Hatzea: Hrvoje Čuić (Maestro Spinelloccio) i Vita Vrekalo (Gherardino) ravnopravno su podijelili scenu s iskusnijim pjevačima. Ivan Banović (Messer Amantio di Nicolao) i Filip Grmoja (Pinellino) nisu vokalni profesionalci, ali su otpjevali čvrsto i nesporno nadahnuto svoje uloge. Izvedbom je dirigirao maestro Veton Marevci. Ništa mu nije promaklo; uspio je u prilično složenom zadatku: upravljati izvedbom s fizičkog ruba scene, a ostati kreativno neometan. Opera mu je bliska, pedantno je odredio tempa i agogički kostur pojedinih slika, ne dopuštajući otimanje kontroli ni u jednom trenutku.

  

  Uz Jerkovića i Krnića kao najiskusnije aktere scenske radnje i Marevcija kao ekvilibratora cijele izvedbe, temelj zvuka, zamjena za cijeli orkestar bio je pijanist dostojan isključivo  pohvale: Zoran Velić, jedan od prominentnijih pijanista mlađe generacije. On i Marevci su vrlo uigrano koordinirali sva zbivanja tu večer. Buosa Donatija na samrti je glumio Mate Tavrić s Glumačkog odsjeka splitske Akademije, izvrsnu, dinamičnu i plastičnu režiju potpisuje Aneta Gotovac, a zaglavni kamen cijelog projekta je neumorna Terezija Kusanović. Baveći se aktivnije vokalnom pedagogijom posljednjih godina, očito nije izgubila strast u traganju za živom izvedbom; producentski i s još puno detalja osmislila je i gurala ovaj nesvakidašnji projekt od prvog trenutka. Kontinuirano djeluje u pravcu stvaranja novih umjetničkih prilika za mlade pjevače, usprkos i unatoč počesto frustrirajućim okolnostima, pokazujući im osobnim primjerom da vrijede, mogu, te da rad na glasu i suradnja s drugim mladim umjetnicima ne može proći nezapaženo.

  Osim umjetničke, aklamiram i podcrtavam pedagošku vrijednost ovakvog projekta: prirodom radnje (komična opera), mladim solistima u suradnji sa zrelim pjevačima, jednostavnim rješenjima scene i kostimima te klavirom umjesto orkestra, stvoren je okvir koji može za učenike srednjih škola biti vrlo dobra ulaznica u svijet opere. Tema je intrigantna, radnja dinamična, sve relativno brzo ide k raspletu, a Puccinijeva glazba je neupitno dojmljiva. S puno mladih lica na sceni mogla bi zaintrigirati barem poneku mladu dušu prema nekim novim zadovoljstvima i ukusu. Na institucijama je organizirati ponudu, a vrijeme će otkriti rezultat. Ukupno: vrijedan iskorak različitih aktera s ciljem zajedničkog muziciranja u složenoj partituri. Neka nova poglavlja, nove suradnje, prijateljstva i novi kompas za prezentaciju složene vokalno-scenske umjetnosti u Splitu i Dalmaciji. Vrijedi podržati!

  

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 1. svibnja 2024.

  Dirigent: Veton Marevci
  Redateljica: Aneta Gotovac
  Klavirska pratnja: Zoran Velić
  Producenti i mentori pjevanja: Terezija Kusanović i Marijo Krnić

  Izvodači: 
  Berislav Jerković (Gianni Schicchi)
  Rahela Ujević (Lauretta)
  Dora Jana Klarić, Terezija Kusanović (Zita)
  Matej Predojević Petrić (Rinuccio)
  Martin Hazdovac (Gherardo)
  Leona Sever, Romina Kirilenko (Nella)
  Vita Vrekalo (Gherardino)
  Mate Panjkota (Betto di Signa)
  Marijo Krnić (Simone)
  Mihovil Peko (Marco)
  Ana Čudina, Marina Mrđen (La Ciesca)
  Hrvoje Čuić (Maestro Spinelloccio)
  Ivan Banović (Messer Amantio Di Nicolao)
  Filip Grmoja (Pinellino, Guccio)
  Mate Tavrić (Buoso Donati)

Piše:

Jure
Šaban-Stanić