Operni spektakl izvrsne, gotovo filmske režije

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, La Fanciulla del West, dir. Valentin Egel, red. Giorgio Surian

• 

  Kraj veljače (koja ove godine broji prijestupnih 29 dana) donio je jedinstvenu premijeru na daske HNK Ivana pl. Zajca, operni vestern Giacoma Puccinija La Fanciulla del West. Ova tročinka praizvedena je 10. prosinca 1910. godine u Metropolitan operi u New Yorku, a nastala je na libreto Guelfa Civininia i Carla Zangaria spjevan prema drami The Girl of the Golden West autora Davida Belasca. Kazališno uprizorenje spomenutog teksta Puccini je gledao početkom 1907. u New Yorku gdje je boravio zbog serije izvedbi svojih opera u Metropolitan operi, uključujući tamošnju praizvedbu Madame Butterfly. Tema Divljeg zapada bila je u životu opernog velemajstora prisutna jako dugo. Već 1890. (tri godine prije praizvedbe Manon Lescaut), Puccini je prisustvovao izvedbi Wild West showa Buffalo Billa u okviru njegove talijanske turneje.

  La Fanciulla del West nije dio željeznog repertoara, ali neovisno o tome sadrži sve glazbene i kontekstualne topose svojstvene bezgranično talentiranom skladatelju iz Lucce, koji je savršeno percipirao opernu formu. Svakodnevica kalifornijskih rudara iz vremena Zlatne groznice postala je emocijski kanon pretočen u verističku partituru bez premca. Sadržana je u njoj velika ljubav i emancipirana heroina Minnie koja se u svijetu muškaraca gdje vlada zakon jačega ne da zbuniti, dobro zna što hoće i ne libi se to reći naglas. Neovisno o tome što nije česta repertoarna pojava, Fanciulla se periodično pojavljuje na repertoarima najvećih opernih kuća na svijetu. Met i na repertoaru njeguje produkciju iz 1991. Giancarla del Monaca, koja je u dva navrata emitirana uživo u ciklusu Met opera HD live.

  

  Problematičan je i prijevod ove opere na hrvatski jezik. Naime, recepcijski se udomaćila kao Djevojka sa zapada, a Fanciulla je specifična talijanska riječ koja ne znači djevojka nego bi adekvatniji prijevod bio čedo – dakle, Čedo zapada. Gdje god se pojavila, riječ je o predstavi koja ima ogroman komercijalni potencijal, ako se ne uništava radikalnim regie teatrom, jer western oduvijek potiče nostalgiju za nekim boljim vremenima kada su se čitale knjige Carla Maya, a obitelji okupljale oko televizora kako bi gledale filmove i serije s tom tematikom. Komercijalni potencijal iskoristila je i riječka opera, pa su se prije predstave ispred kazališne zgrade mogli vidjeti kauboji, plastovi sjena i konji koje je, tko je htio, mogao jahati. Predstavu prati i dojmljiv najavni plakat koji podsjeća na videoigru Read Dead Redemption iz produkcije slavnog Rockstarsa.

  Riječku Fanciullu režirao je Giorgio Surian, a dirigirao Valentin Egel. Naslovno trojstvo bilo je ovako raspoređeno: Gabrielle Mouhlen Minnie, Jack Race Giorgio Surian i Dick Jonhson alias Ramerrez Ivan Momirov. Mouhlen je dramska sopranistica stabilnog tona i specifične boje glasa koja se nekome može, a nekome ne mora sviđati. Prema podacima s portala Operabase ova Nizozemka čvrsto je ukorijenjena u dramski repertoar, koji ne širi previše, a što je razvidno iz svježine njena glasa koji se ne izlaže pretjeranim rizicima. Visine su joj stabilne, tonski slojevite, ekspresivno čujne i tehnički točne, bez ekscesa. Posjeduje iskustvo koje joj dopušta istovremenu pjevačku i scensku angažiranost, gdje ne pate niti jedan od spomenutih segmenata. Sve se to najviše moglo doživjeti u drugom činu, gdje mora pjevati i istovremeno se navlačiti s posesivnim i ljubomornim šerifom Ranceom (scena je to déjà-vu drugom činu Tosce). Osim borbene, Minnie je i zaljubljena žena koja se predaje ljubavi i taj aspekt njena karaktera Mouellen je odlično prikazala, a svemu je dodatno pridonijelo i duboko scensko razumijevanje s Ivanom Mimorovim. Mogli smo to vidjeti ponajviše u finalnom duetu i zagrljaju glavnih likova pred spuštenim zastorom prije nego što se dvoranom prolomio pljesak publike. Ono što se gostujućoj pjevačici može zamjeriti, deficit je čujnosti u nižem registru.

  

  Tenor Ivan Momirov posljednjih sezona održava zamjetan kontinuitet nastupa u Zajcu. Sve se radi o velikim tenorskim ulogama, gdje smo eksplicitno doživjeli opseg njegova glasa. Dick Jonhson u njegovoj interpretaciji protekao je u znaku kantilene u kojoj se odlično snašao. Ritmički i dinamički izražaj čini Momirova suverenim interpretom kada treba otpjevati ariju jasne melodijske linije. Svjedočili smo tome ponajviše u trećem činu, kada Dick Jonhson moli rudare da ne odaju Minnie njegovu stvarnu sudbinu (umalo završava na vješalima) nego da joj lažu da je otišao. Bio je to arioso koji ćemo pamtiti. Bugarski tenor impostira vrlo izdašno i ponekad ne zna kanalizirati količinu ispjevanog tona, što je efektno ali ne i uvijek prikladno. Kvalitetno vladanje legatom u Puccinijevoj partituri ne može akumulirati istovremene probleme s parlandom, kojih je bilo mnogo. Manje dramski repertoar bolje bi mu pristajao.

  Giorgio Surian pjevač je velikog iskustva, čija karijera treba hrvatskoj kulturi služiti na čast i to nitko nikada našem slavnom basu osporiti ne može. Njegove uloge posljednjih godina, a tu spada i aktualna – Jack Rance, nisu niti sjena slavnim danima jer, prije svega, fali tona – osnovnog sredstva za kvalitetan nastup. Surian je zahvaljujući višedesetljetnom iskustvu scenski dominantan i odlično barata talijanskim jezikom, međutim to nije dovoljno jer nastupi koji se temelje na staroj slavi predstavljaju apstrakciju srednjeg dometa – ne mogu se opravdati minulim radom. Činjenica je to koja u današnjoj poplavi tehnički savršeno potkovanih mlađih glazbenika ne može nezapaženo proći. Posljednji veliki nastupi Giorgia Suriana na pozornici Zajca su: Mefistofele u Faustu C. Goudona pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević Orešković i Gala koncert pod ravnanjem Ive Lipanovića. Dalje od toga nije trebalo ići.

  Tenor Marko Fortunato bio je odličan Ashby jasnog fraziranja, a Luka Ortar ponudio je kao i uvijek istančanu interpretaciju, ovom prilikom rudara Sonora.

  
  

  Bas Slavko Sekulić i sopranistica Lorena Krstić podarili su nam pravu malu oazu ljepote operne umjetnosti u četiri minute dugoj sceni Indijanca Billyja Jackrabitta i Indijanke Wowkle. Samo vrlo iskreni interpreti mogu od dvije male uloge napraviti iskonske, cizelirane kreacije, posebno u konstelaciji gdje nalazimo sijaset malih uloga, od kojih se posebno ističu Saša Matovina u ulozi rudara Sida i Dario Dugandžić u dvostrukoj ulozi rudara Bella/člana Ramerrezove skupine Jose Castra.

  Dirigent Valentin Egel Puccinijevoj partituri pristupio je na interpretacijski zreo i jasan način. Gusta orkestracija pridonijela je ocrtavanju kvaliteta Riječkog simfonijskog orkestra (RSO-a), posebno lijep zvuk proizveli su udaraljkaši, in concreto ksilofon. Egel je studiozno usvojio partituru i trudio se balansirati između pjevača i orkestra. Jasno se čula diferencijacija ansambl scena i onih manjih u kojima sudjeluje dvoje ili troje protagonista. Glazbeno oživljena partitura nije zvučala zagušeno, iako ne bi bila na odmet jasnija osjenčanost i protočnost orkestralnih linija, uz veći purizam rubata. Egel je jasno primijenio ritardando koji diktira emocionalni naboj scenske situacije. Ulogu koncertnog majstora ovom prilikom nosio je Anton Kyrylov. Šef dirigent RSO-a, neposredno prije ove ravnao je premijerom Mozartove opere Cosi fan tutte u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pa se u njegovom riječkom nastupu primijetila blaga indisponiranost.

  Riječki operni zbor zvučao je ujednačeno i tonski usklađeno. Svaki zbor (i orkestar) posjeduje svoj jedinstveni zvučni otisak, kojeg ovaj profesionalni ansambl u posljednje vrijeme sve više poprima. To je prije svega zasluga agilnog zborovođe Mattea Salveminia.

  

  Režija Giorgia Suriana najbolja je koju se posljednjih godina moglo vidjeti u Zajcu. Klasična inscenacija osigurala nam je pravi kazališni spektakl koji bez patetike možemo prozvati spektaklom. Predstava jasno definiranih odnosa među likovima, kao i njihove socijalne podjele (Minnie i njena služavka Indijanka) savršeno portretira atmosferu Divljeg zapada. Isto tako, riječ je o vrlo komunikativnoj režiji koja u sebi nosi mnoge elemente filmskoga (početna uvodna špica u formi čistokrvnog vesterna), pa će zapeti za oko svakom istinskom obožavatelju opusa Quentina Tarantina, ponajprije njegova ostvarenja Mrska osmorka iz 2015. godine. Surian je odlično strukturirao diferencijaciju između kolektiviteta i osobnih drama koji se kao dva oprečna konteksta provlače operom. Da se Surian u predstavi zadržao samo kao redatelj, bilo bi to i više nego dovoljno.

  Režijsko ostvarenje potaknulo je sjajnu sinergiju svih uključenih, pa ga prati vizualno atraktivna i funkcionalna (postavljena na temelju dinamične rotacije kompletne konstrukcije) scenografija Paule Luagrić Benzie. Tu je i u priču uklopljena kostimografija Kristine Komadine i Karle Kučić, kao i precizno svjetlosno rješenje Dalibora Fugošića. Kauboje prate i obligatorni revolveri, pa je posla bilo i za oružara Gorana Malčića. Valja pohvaliti i ravnatelja opere Dražena Siriščevića koji se ovom prilikom našao u ulozi asistenta redatelja. Siriščevića hrvatska operna publika pamti po odličnoj Aidi na Peristilu na otvaranju Splitskog ljeta 2014. godine pod ravnanjem Nikše Bareze.

  

  La Fanciulla del West predstava je koja posjeduje ogroman repertoarni kapacitet za dugo igranje. Isto tako, ne bi bilo loše kada bi je kazalište iskoristilo za obrazovanje nove, mlađe (primarno tinejdžerske) operne publike – što zbog njene scenske atraktivnosti, što zbog za današnje vrijeme optimalnog trajanja.

  Premijerna publika (koje je doista bilo puno) pozdravila je predstavu srčanim ovacijama.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 20. ožujka 2024.

Piše:

Luka
Nalis