Händelova vladavina engleskim glazbenim životom i rastuća popularnost kastrata
Kastrati – nekadašnji virtuozi operne scene, 1/3
-
Kastrati, nekadašnji virtuozi operne scene, bili su nesretni dječaci koji su, najčešće da bi izbavili obitelj iz siromaštva, u dobi između sedme i dvanaeste godine bili podvrgnuti bolnom i opasnom zahvatu, nerijetko i od ruke nestručne osobe, da bi zadržali ljepotu dječačkoga glasa. Samo se u Italiji svake godine tom zahvatu podvrgavalo oko četiri tisuće dječaka. Prema nekim istraživanjima od 60 do 80 posto ne bi preživjelo, prevladavali su oni kod kojih je posljedica zahvata bila sljepoća, gluhoća, paraliza ili društveni prezir, a nekolicina bi ostala živa i zdrava i najčešće se bavila pjevanjem. Među njima najbolji su postajali velike zvijezde i stjecali prilično bogatstvo. Basnoslovno ih se plaćalo, a u društvenom su smislu bili istodobno obožavani i prezirani. Sacrificium – je bila prevelika žrtva za tako minimalnu mogućnost uspjeha. Ali, cilj je bio privlačan. Rezultat zahvata što se pjevanja tiče bio je da je larinks zadržavao dječačke dimenzije i nije trpio posljedice mutacije. Istodobno se prekomjerno povećavao dišni trakt. Kastrat je imao neobično dug dah i mogao je izvoditi cijelo mnoštvo virtuoznih ukrasa. Oduševljeni slušatelji vikali su „Živio nož!“ Službena crkva javno je osuđivala kastraciju i kažnjavala zbog toga, ali se obilato koristila njezinim proizvodima – kastriranim dječacima koji su svojim visokim glasovima dočaravali uzvišenost crkvenog pjeva. A kad je 1637. u Veneciji osnovano prvo operno kazalište, razvoj opere vapio je za pjevačima koji će glasovnom virtuoznošću davati sjaj izvedbi. Poznati kastrati bili su Talijani. Uživali su veliku popularnost u svojoj zemlji, ali i diljem Europe. U zemljama s onu stranu Alpa nisu ih osobito cijenili, Francuska ih nikada nije prihvatila, ali Engleska ih je obožavala. Pogotovo Händel.
Engleski glazbeni život poslije smrti Henryja Purcella (?1659-1695) gubi samosvojnost i postaje, nazovimo ga, uvoznim, jer je njegov najsnažniji predstavnik postao Nijemac, a žanr kojim je oduševljavao općinstvo bila je talijanska opera. Počelo je to u travnju 1705. kada je njemački skladatelj Johann Jakob Greber (? – 1731) u novosagrađenom Queen's theatreu (Kraljičinu kazalištu) na Haymarketu (današnjem Her Majesty's) prikazao svoju prvu operu pjevanu na talijanskom jeziku – pastoralu Gli amori di Ergasto (Ergastove ljubavi). Sljedećih pet godina izvodile su se i opere u engleskom stilu i talijanske upotpunjene pjesmama. U njima su se počeli pojavljivati kastrati. I prodorno, nebesko cviljenje eunuha, kako su njihovo pjevanje nazvale novine The Spectator počelo je zanositi slušatelje.
Georg Friedrich Händel (1685-1759) došao je u Englesku kraljice Anne (1665-1714), mlađe kćeri Jamesa II. (1633-1701) i njegove prve žene, protestantice Anne Hyde (1638-1671). Annu je 1714. naslijedio hanoverski izborni knez Georg Ludwig, Händelov gospodar. Društveni, kulturni i znanstveni život bio je u punom cvatu. Početkom 1711., 24. veljače, nakon dva tjedna rada, dan nakon svojega 26. rođendana, Händel je londonskom općinstvu predstavio operu u talijanskom stilu, Rinaldo sa sadržajem prema epu Oslobođeni Jeruzalem talijanskog pjesnika Torquata Tassa (1544-1595). Postigao je golem uspjeh, unatoč kritici kako je zamisao da se talijanska opera izvodi u Engleskoj – glupa. No Rinaldom, prvom talijanskom operom skladanom za londonsku pozornicu, počela je Händelova vladavina na tome području. Nakon početnog neprijateljstva, Englezi su posve prihvatili Händela, a ta egzotična, iracionalna zabava, kako je glasoviti engleski pjesnik, esejist, moralist, književni kritičar, biograf, izdavač i leksikograf Samuel Johnson (1709-1784), poznat kao Dr. Johnson, nazvao talijansku operu, zavladat će engleskom pozornicom. Doduše, Händel nije odmah postao vodeći skladatelj talijanske opere. Njegova apsolutna vladavina koja će trajati devet godina, počela je 1719. osnutkom Royal Academy of Music (Kraljevske glazbene akademije). Prije toga općinstvo koje je više voljelo talijansku operu lakšeg žanra, bilo je sklono talijanskom skladatelju Giovanniju Battisti Bononciniju (1670-1747) koji je u London došao 1716. godine.
Iste, 1716. godine, u London je došao i glasoviti kastrat Antonio Bernacchi (1685-1756), najslavniji učenik Bolonjske pjevačke škole, prema novinama London Daily Journal „najbolji pjevač u Italiji“. Nije bio obdaren osobito lijepim glasom, ali je savršeno pjevao pa su ga više cijenili poznavatelji glazbe nego široka publika. Nakon nastupanja u Bologni i Veneciji, 1716. otišao je u London i tamo se 1717. najprije proslavio kao Goffredo u obnovi Händelove opere Rinaldo. Po povratku u Italiju posvetio se podučavanju.
Händelu je stajao na raspolaganju i jedan od najpoznatijih pjevača – kastrata 18. stoljeća – talijanski alt (ili mezzosopran) Gaetano Guadagni (1728-1792), za kojega je skladao arije u Mesiji i Samsonu te ulogu Didymusa u Theodori. Za razliku od većine kastrata koji su se isticali blistavom pjevačkom tehnikom i virtuoznošću, Guadagni je bio izvrstan glumac i vrhunski izražajan interpret recitativa. Guadagni se osobito proslavio ulogom Orfeja na praizvedbi opere Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka (1714-1787) 1762. u Beču. Za razliku od većine kastrata, strogo je poštovao Gluckove stilske zahtjeve.
Viteza Ruggiera na praizvedbi Händelove Alcine tumačio je glasoviti talijanski kastrat mezzosopran Giovanni Carestini (1700-1760) koji je u London došao 1733. godine.
Za kastrata soprana Giovannija Contija (1714-1761), poznatog kao Gizziello Händel je skladao uloge na praizvedbama svojih opera Atalanta, Giustino, Berenice i Arminio. Nastupao je i na obnovama opera Ariodante, Partenope i Alcina. Conti se nije toliko volio razmetati koloraturama i radije je njegovao svoj naglašen osjećaj za stil i izraz. Tako je postao poznat kao sentimentalan i nježan pjevač ali je istodobno besprijekorno vladao vokalnom virtuoznošću iako, nije bio takav akrobat kao njegov suvremenik i prijatelj Farinelli.
Händel je u Dresdenu čuo još jednog slavnog kastrata – Bernacchijeva učenika Francesca Bernardija (1686-1758), rođenog u Sieni i zbog toga poznatog kao Senesino, te ga je 1719. pozvao u London. Dana 20. veljače 1724. u King's Theatreu na Haymarketu praizveden je Julije Cezar u Egiptu na libreto Nicóle Francesca Hayma (1678-1729). Naslovnu ulogu pjevao je Senesino, slavna primadonna Francesca Cuzzoni (1696-1778) bila je Kleopatra a njemački kastrat Gaetano Berenstadt (1687-1734) pjevao je Ptolomeja. Senesino će ostati povezan s Händelom u dobrom i u lošem smislu. Senesino, čiju su nepogrešivu intonaciju, sjajnu pjevačku tehniku, rafinirani stil i dramatsko tretiranje recitativa hvalili suvremenici, prvi put je nastupio u Londonu u Bononcinijevoj operi Astarto. Postao je najpopularniji kastrat u Londonu, bio je glavna atrakcija kazališta na Haymarketu, gdje je sa senzacionalnim uspjehom pjevao u Händelovim operama i pod njegovim ravnanjem. Operu Xerxes – izvorno Serse – Händel je skladao1738. za kastrata Caffarellija (o njemu ćemo u trećem nastavku). U operi, nastaloj na libreto prema Silviju Stampigliju (1664-1725), planetarno je popularna arija Ombra mai fu – Nikada ne bje takve sjene.
Händel je stekao golemu popularnost. A onda je došla 1728. godina i golem uspjeh The Beggar's Opera (Prosjačke opere) Johna Gaya (1685-1732) i Johanna Christopha Pepuscha (1667-1752). Ona je bila izraz novih umjetničkih shvaćanja engleskih građanskih krugova koja su se bitno razlikovala od estetike opere serie, njezine povijesno-legendarne i mitološke građe, s junačkim likovima vojskovođa, vitezova, vladara, nerijetko istaknutih povijesnih ličnosti, koji uz idealizirane ženske likove rješavaju sukobe ljubavi i časti, pobjeđujući etičkom snagom karaktera. Ismijavala je neprirodnost talijanske opere i naišla je na oduševljeno odobravanje širokih slojeva engleskog društva. Praizvedena u kazalištu na Lincoln's inn Fields, opera je nanizala 62 uzastopne izvedbe. Händel je bio neumoljiv i uporan, ali unatoč golemoj energiji morao je nakon pojave Prosjačke opere prihvatiti činjenicu da je talijanskoj operi došao kraj. Ugovor mu je nakon devet godina istekao i počeo je tražiti novu družinu. A počeo je i skladati oratorije na engleski tekst – Esther i Deborah. Nije se mogao natjecati s novoosnovanom opernom družinom Opera of the Nobility (Opera plemstva) za koju su skladali Johann Adolf Hasse (1699-1782) i Nicola Porpora (1686-1768), a glavna je zvijezda bio najslavniji kastrat uopće – Farinelli.
Nastavlja se...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 5. ožujka 2024.