Raskošna produkcija s izvrsnim solistima
Teatro Verdi, Trst: Gaetano Donizetti, Anna Bolena, dir. Francesco Ivan Ciampa. red. Garham Vick
-
Operna sezona 2023/2024. u pretežitom je znaku obilježavanja stote obljetnice rođenja jedne, jedine i neponovljive Marije Callas (New York, 2. prosinca 1923.). Tim povodom poznate i manje poznate operne kuće na svoj repertoar uvrštavaju naslove u kojima je slavna primadona sredinom 20. stoljeća doživjela svoje umjetničke vrhunce. Milanska Scala bila je njen hram u kojem je nastupala i stolovala na vrhu opernog Parnasa. U skladu s tim milanska operna kuća odlučila se za scensko oživljavanje opere Medeja Luigija Cherubinija i to u režiji radikalnog regie teatrista Damiana Micheletta, pod dirigentskim vodstvom Michelea Gambe. U naslovnoj ulozi nastupila je Marina Rebeka, a jednu predstavu otpjevala je Claire de Monteil.
Tršćanski Teatro Verdi odlučio se La Divini odati počast Donizettijevom jedinstvenom i rijetko viđenom operom Anna Bolena. Jedna je to od tri opere. Tu su još Maria Stuarda i Roberto Devereux, koje čine Tudor trilogiju iz pera jednog od najistaknutijih predstavnika talijanskog belkanta, odnedavno zaštićenog od strane UNESCO-a kao nematerijalna baština koja služi na čast cijelom čovječanstvu. Anna Bolena na libreto Felicea Romanija (libretista Bellinijeve Norme) praizvedena je na Svetog Stjepana, 26. prosinca 1830. u milanskom teatru Carcano. U Trst stiže nakon nepune dvije godine 1832., kada je izveden samo prvi čin. Već 1833. doživljava seriju od 10 izvedbi a u sezoni 1834/1835. šest izvedbi; u naslovnoj ulozi nastupila je Eugenia Tadolini. Nakon četiri godine, u sezoni 1838/1839. Bolena je izvedena ukupno pet puta, a u naslovnoj ulozi nastupila je Elisa Taccani. Posljednji put u 19. stoljeću tršćanska publika gledala ju je u sezoni 1842/1843. a u glavnoj ulozi nastupila je Emma Albertazzi. Tijekom 20. stoljeća nije izvođena, a na repertoar se vratila 2012. godine u režiji Garhama Vicka i s talijanskom primadonom Mariellom Deviom u naslovnoj ulozi, čija se pjevačka karijera tada bližila kraju. Posljednja izvedba od prije 12 godina dogodila se usporedno s uskrsnućem te opere na svjetskim opernim pozornicama – premijera u proljeće 2011. godine u Bečkoj državnoj operi sa za to vrijeme savršenom podjelom: Anna Netrebko (Anna Bolena) i Elina Garanča (Giovanna Seymour). Opera je nedugo zatim postavljena i u Metropolitan operi u New Yorku. Dugo izbivanje Anne Bolene valja tražiti u dva razloga: rasna je to opera ranog belkanta gdje je sve u službi pjevačkog virtuoziteta, a to znači opću dramaturšku slabost; isto tako riječ je o predstavi koja traje gotovo četiri sata, što je svakako predug raspon za kazališnu predstavu u današnjem užurbanom tempu života. Zbog potonjeg razloga sve se češće pribjegava parcijalnim koncertnim izvedbama ili projektima u širem smislu – dvije večeri pod naslovom Bastarda u kazalištu La Monnaie/De Munt u Bruxellesu, koje obuhvaćaju odlomke iz sve tri opere Tudor trilogije.
Uprava Teatra Verdi odlučila se za produkciju koja je bila na repertoaru i 2012. godine u režiji Garhama Vicka koji je preminuo 2021. godine, pa je predstavu nastalu u suradnji s fondacijom Arena di Verona, koja se izvodila u okviru zimske sezone u Veroni, obnovio Stefano Trespidi. Za dirigentskim pultom bio je iskusni operni dirigent Francesco Ivan Ciampa. Naslovnu ulogu tumačila je mlada sopranistica Salome Jicia. Mlada Gruzijka pjevačica je iznimna volumena koja već sada njeguje impozantan belkantistički repertoar i to posebno onaj Gioachina Rossinija; od svih njegovih heroina koje je otpjevala, posebno se ističe Semiramida, koju je pjevala na koncertnoj izvedbi u Moskvi. Utjelovila je i mnoge Mozartove protagonistice, a uskoro će pjevati i Mariu Stuarda G. Donizettija u Zürichu. Poseban kuriozitet umjetničke biografije Salome Jicie, budući da je nastup na svjetskoj praizvedbi opere Edith skladatelja Maurizia Fabrizia posvećen slavnoj šansonijerki Edith Piaf, kasnije ove sezone u Teatru Carlo Felice u Genovi. Annu Bolenu u njenoj interpretaciji odlikovao je moćan ton, široke linije. Jicia je poštivala poentu belkanta i sve dala u najljepši instrument – glas. Njen precizan zapijev u svakom je javljanju težio gradaciji prema visinama, ali i kontroli, pa i štednji u recitativima. Ariju Ah dolce guidami pred kraj opere Jicija je otpjevala sasvim pristojnom impostacijom, poentirajući na izražajnosti tonova, posebno piana/pianissima. Njezina temeljna kvaliteta leži u činjenici da je svaki piano koji je otpjevala tijekom više od tri i pol sata predstave doista bio piano, jer – vrag je u detalju pa pjevačice nerijetko misle da pjevaju piano a to je zapravo nešto između, što više nalikuje mezzoforteu nego autentičnom pianu, a kamoli pianissimu. Pjevačici u naslovnoj ulozi moramo čestitati. Kolorature su joj bile stabilne bez naprezanja, a sveukupni dojam remetio je izostanak onog završnog glanca kada pjevaču uloga u potpunosti sjedne u grlo. To se kod Jicije još nije dogodilo. Vjerujemo da nakon još nekoliko otpjevanih produkcija Anne Bolene i hoće. Na kraju, valja reći kako je pohvalno što je Jicia većinom otpjevala sve originalno zapisane visine, bez opcionalnog eskapizma.
Giovannu Seymour tumačila je mezzosopranistica Laura Verrecchia. Riječ je o iskusnoj pjevačici koja nastupa u najpoznatijim opernim kućama na svijetu (milanska Scala) i to je razvidno iz njenog nastupa jer odiše disciplinom i fokusiranošću. Njen glas formira jasne tonove gipkih linija koji nisu osjetljivi na tempo i zaista može konkurirati i najbržem tempu koji zadaje dirigent. To je rezultat ogromne vježbe, a pridonosi atraktivnosti izvedbe i izmamljuje pljesak publike i na otvorenoj sceni. U duetu s Enricom VIII. u interpretaciji Riccarda Fassija bila je apsolutno dominantna. Ono što možemo detektirati kao problem jest prisutnost baroknog manirizma. Nerijetko mezzosopranistice pobrkaju belkanto i barok pa se u kabaleti belkanto arija čuje prebrzo atakiranje, što stilski nije prihvatljivo, a bilo je prisutno u dva navrata na predstavi u Trstu. Lirski tenor – Argentinac Francisco Brito, bio je odličan Lord Riccardo Percy. Riječ je o pjevaču čiji tenor posjeduje nepatvorene predispozicije upravo za rani belkanto i mogao bi bez problema pjevati i najzahtjevnije arije ovog repertoara (npr. Tonia i Wilhelma Tella). Ovo mu nije prva produkcija Anne Bolene – pjevao je i produkciju u Manausu (Brazil), a to je bilo i jasno iz njegova nastupa. Odlično je zvučao u srednjem i višem registru, legato fraza odisala je posebnom toplinom i nekom nenametljivom prisnošću, a toplinu, strast i dobrodušnost pokazao je i u scenskom nastupu, što je publika nekoliko puta nagradila pljeskom iako dirigent to nije dopustio nego je nastavio dalje. Bas Riccardo Fassi tumačio je Enrica VIII. Riječ je o pjevaču koji s ulogom ima iskustva, pa njegov meki basovski zapijev dobro paše stilu. Iskustvo se zrcalilo i u njegovu kraljevskom držanju, ali i u svojevrsnoj uljuljanosti u predstavu, pod pretpostavkom postojanja iskustva uz analogni manjak truda, pa se nalazio u sjeni trolista Jicia – Verrecchia – Britto. Fassijev glas mogao bi imati zanimljivu razvojnu putanju, jer načuli smo natruhe Wagnerova Hagena, pa će biti zanimljivo pratiti daljnji razvoj ove već sada velike karijere (nastupi u Berlinu, Parizu, Beču, itd.) koje je, kako se moglo iščitati iz nastupa, itekako svjestan.
Mezzosopranistica Veta Pilipenko tumačila je Smetona i to odličnom konfiguracijom glasa. Nicolo Donini bio je Lord Rochefort (Annin brat). Riječ je o basu specijaliziranom za rossinijansko pjevanje, odlične scenske igre. Bio je tu još i Andrea Schifaudo kao kraljevski službenik Sir Hervey.
Dirigent Francesco Ivan Ciampa operni je dirigent pozamašnog opernog opusa, koji je dirigirao u svim najvažnijim europskim opernim kućama, a nerijetko najveće pjevače (e.g. Anna Netrebko) prati i na koncertnim podijima. Do kraja ove sezone ravna Otellom u Bavarskoj državnoj operi, Don Pasqualeom i Ljubavnim napitkom u Bečkoj državnoj operi, itd. Svoje veliko iskustvo upregnuo je u Annu Bolenu i postigao zaista zavidnu razinu pripreme orkestra i pjevača. Zbog povišene scene nalazio se na povišenom mjestu u orkestralnoj jami, a sve kako bi mogao davati jasne znakove. I doista, sve je znakove precizno upućivao, pazeći na pjevače kako ne bi došlo do neželjenih ekscesa. U orkestralnim fragmentima trudio se pokazati određene simfonijske kvalitete Donizettijeve glazbe, a to niti u jednom trenutku nije zvučalo pretenciozno. Orkestralnim solistima (ponajprije flauta) davao je dovoljno prostora kako bi otpratili pjevače i u zajedništvu s njima stvorili interpretaciju koja se pamti. Osobito nam se dopao angažman engleskih rogova i gudača, predvođenih koncertnim majstorom Stefanom Furinom. Poseban dojam ostavio je i tonski jasan angažman oboe. Nažalost, maestru Ciampi dogodio se raspad na kraju prvog čina, ali to nikako ne utječe na sveukupan dojam koji je i više nego pozitivan. Korištena je partitura koju je izdala slavna Casa Ricordi iz Milana.
Zbor pod vodstvom zborovođe Paola Longa zvučao je vrlo ujednačeno i moćno. Muški dio odlikovala je posebna stabilnost (basovi), a sve skupa rezultiralo je punoćom mješovitog zvuka. Režija je zboru išla na ruku jer je bio statično postavljen, kao komentator (aluzija na scensku formu grčke tragedije) radnje, što je dopustilo usmjerenje fokusa na glazbeni aspekt.
Režija Grahama Wicka, koju je za ovu priliku obnovio Stefano Trespidi vjerno se držeći inicijalnog predloška, može se okarakterizirati kao statično – uspješna. Nerijetko, redatelji ranih belkanto opera na silu pokušavaju dramaturške nedostatke opera iz te epohe pretvoriti u prednosti, pa upadnu u zamku pretencioznosti i besmisla. Međutim, redatelj Wickova renomea nije si to dopustio i predstavu je napunio simbolima, a radnju ostavio statičnom i dao prostor pjevačima i dirigentu da grade katedralu belkanta. Simbol predstavlja krevet Anne Bolene koji ima formu kaveza, tu je i Damoklov mač koji se pred kraj prvog čina spušta na pozornicu i tako simbolizira integralnu nesigurnost koju donosi položaj kraljeve supruge Anni. Kao i Lucia di Lammermoor, Ana Bolena sadrži i scenu ludila (moda tog vremena), a Wick je istu riješio tako da je Annin zatvor odijelio napuknutim pleksiglasom (scenograf i kostimograf Paul Brown) i u jednom trenutku podigao zastor iza pleksiglasa gdje je bilo prikazano vjenčanje Enrica i Giovanne. Neovisno o tome i o tragičnosti situacije, Anna publiku diskretno pozdravlja kraljevskim pozdravom rukom koji simbolizira ukupnost deluzije u kojoj se nalazi. Wick je pribjegao i režiji uvertire, pa se na polovici orkestralnog uvoda otvara zastor i pozornicu pretrčavaju žene koje predstavljaju dinamiku promjena životnih družica u životu Henrika VIII. Prvi čin krasi i velika gipsana ženska glava s povezom preko očiju, izjednačavajući Annu sa slijepim mišem, nesvjesnu u kakvoj se situaciji doista nalazi. Dobro je prikazan razvoj Giovanne od sluškinje do kraljeve supruge. Zbor je u najtragičnijim trenutcima simbolizirao dokonu englesku gospodu koja se ne opterećuju previše tragičnom situacijom koja im se odvija pred očima. Ženski dio zbora u nekoliko je scena postavljen kao Annin saveznik i tu su Wick/Trespidi diskretno provukli priču o ženskim pravima koja se sustavno gaze. Smeton je također dobio svoj zamjetljiv trenutak zanesenosti sviranja lutnje, kao i Percy koji prilikom svog prvočinskog povratka u kraljevstvo zrači dobrotom i neposrednošću. Pozornica je cijelu predstavu povišena jer se radi o protagonistima iz visoke društvene kaste, a jedino je suvišna perpetualna vrtnja konstrukcije.
U predstavi je odlično iskorištena činjenica da se scenograf i kostimograf ujedinio u jednoj osobi pa smo gledali raskošnu kostimografiju sljubljenu s raskošnom scenografijom više/manje prikladnom vremenu, a odskakao je jedino obligatorno prisutni pleksiglas. Režiju je pratilo i izražajno osvjetljenje i to posebno u sceni Anne i Enrica na statuama konja u prvom činu, a zanimljiva je bila i konstrukcija od svijeća u prosceniju. Stefano Trespidi ostao je vjeran režijskoj knjizi pokojnog Grahama Wicka. Bio je to odličan omaž, a možemo reći i operni spomenik slavnom redatelju, publici vrlo atraktivan i lišen suvremenih pretjerivanja. Bravo!Za Annu Bolenu očito vlada velik interes jer je Teatro Verdi na posljednjoj iz ciklusa, popodnevnoj predstavi 28. siječnja 2024. godine, bio ispunjen gotovo do posljednjeg mjesta. Na kraju spomenimo kako je Anna Bolena krajem rujna prošle godine postavljena u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 7. veljače 2024.
