Izvanredno umjetničko djelo koje i danas fascinira publiku i potiče polemike

Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe Mozartove opere Così fan tutte ususret novoj premijeri opere 9. veljače 2024. u HNK-u u Zagrebu, u koprodukciji s Operom SNG-a u Ljubljani, pod ravnanjem maestra Valentina Egela i u režiji Alessija Pizzecha

• Ono božansko "čudo od djeteta"  Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart, rođen 27. siječnja 1756. u Salzburgu, bližilo se svojemu fizičkom kraju, snage su mu popuštale, u njegov život postupno se uvlačila bijeda. No i u takvom okružju nikla su nova remek-djela: tri posljednje simfonije i tri opere na genijalni libreto Lorenza Da Pontea. Nakon uspjeha Figarovog pira i Don Giovannija Da Ponte mu je dao jedan od najosebujnijih opernih libreta – Così fan tutte. Još je 1791. skladao operu La clemenza di Tito (Titovo milosrđe) za krunidbu češkog kralja Leopolda II. (1747-1792), praizvedenu 6. rujna u Pragu, i Čarobnu frulu (Die Zauberflöte) na njemački libreto Emanuela Schikanedera (1751-1812), praizvedenu 30. rujna 1791., samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Materijalno i tjelesno iscrpljen, stvorio je svoju glazbenu oporuku – čudesni Requiem i 5. prosinca 1791. umro.

  Bio je to kraj životnog puta koji je počeo blistavo, tužan zemaljski kraj genija, kojega je sam Bog potapšao po ramenu i dao mu talent kao možda nikome prije ni poslije njega. Na sreću, za njim je ostao golem opus od 626 djela, između ostalog 22 opere, 48 simfonija, 48 koncerata i 16 misa.

  Opera Così fan tutte bila je treći susret obraćenog Židova, svećenika pa raspopa, profesora retorike na Katoličkom seminaru u Trevisu, pjesnika i pustolova Emanuelea Conegliana, poznatog kao Lorenzo Da Ponte, i onog „jedinstvenog i neponovljivog 'čuda od djeteta' koje je izraslo u najprofinjenijeg i najdubljeg od svih muzičkih dramatičara“, kako ga je nazvao George Bernard Shaw (1856-1950) – čarobnog Wolfganga Amadeusa. Da Ponte, sedam godina stariji od Mozarta – rođen je 1749. – nadživio ga je punih 47 godina. Umro je 1838. godine.

  Priča se da je car Josip Drugi (1741-1790) predložio svojemu dvorskom skladatelju Mozartu siže za novu operu. Bečom je kružila priča o dvojici mladih časnika koji su toliko bili uvjereni u vjernost svojih nevjesta da su prihvatili okladu s jednim starim neženjom, njihovim prijateljem, koji je tvrdio da se u žensku vjernost ne može vjerovati. Časnici su se prerušili i počeli udvarati djevojkama, naravno ne onoj pravoj nego drugoj, i na kraju su ih uspjeli osvojiti. To je kratak sadržaj opere. Opera sadrži jedinstvo vremena i mjesta radnje, počinje u vrijeme kasnijeg talijanskog doručka, a završava kasnom večerom.

  Mozart i Da Ponte nikada nisu odgovorili na pitanje: čine li doista sve žene tako kako su mislili? Uostalom, to je umjetnička sloboda dvaju velikih stvaralaca. Koliko god se priča o dvojici mladih časnika koji su željeli iskušati vjernost svojih izabranica činila nevjerojatnom, ne smijemo zaboraviti da je to doba prosvijećenog apsolutizma. Mozart i Da Ponte počeli su se u rujnu 1789. baviti svojim trećim zajedničkim djelom, nažalost i posljednjim. Da Ponte je sastavio jedan od najljepših opernih libreta, a njegova simetrija – dva para ljubavnika i treći – par mudraca omogućili su Mozartu da stvori glazbu neodoljive ljepote, nevjerojatno bogatog nadahnuća, savršenog umijeća, sve u svemu izvanredno umjetničko djelo.
  
  

  Još su Mozartovi suvremenici smatrali libreto nedostojnim njegova genija. Nisu znali što bi s operom u kojoj je borba između idealne ljubavi i dvojnosti ljudskog srca. Beethoven, koji je neobično cijenio Mozarta, bio je upravo užasnut sadržajem opere. Doduše, on je osudio i libreta Figarova pira i Don Giovannija. Wagner je pola stoljeća poslije izrazio iste osjećaje, ali za razliku od Beethovena, nije čak ni bio uvjeren da je opera izvrsno glazbeno djelo. Napisao je 1851.: „Oh, kako mi je Mozart drag i kako je dostojan obožavanja. Ali nije mogao u Così fan tutte ponoviti glazbenu invenciju Figarova pira. " No, Da Ponteovi nesavršeni likovi bore se s grubom stvarnošću, s kojom se svi moramo sučeliti, pa i danas Così fan tutte još uvijek imaju moć da izazovu slušateljstvo.

  Engleski muzikolog Edward Dent (1876-1957), jedan od najpoznatijih mozartologa, napisao je između ostalog: "Opera nas uvodi u čudan svijet u kojemu se čak najvatreniji glazbenik na početku može osjećati strancem: jer Don Alfonso koji je jedini do kraja pošten sam sa sobom, nema emocija, a četvero zaljubljenika – koji su emocija sama – nikada jasno ne pokazuju koliko su njihovi osjećaji iskonski a koliko fiktivni."

  

  

  Opera s originalnim naslovom Così fan tutte o sia La scola degli amanti (Tako čine sve ili Škola za zaljubljene), s određenjem opera buffa i s Köchelovom oznakom 588, praizvedena je večer uoči Mozartova 34. rođendana, 26. siječnja 1790., u cesarsko-kraljevskom narodnom dvorskom kazalištu – Burgtheateru u Beču. Fiordiligi je pjevala Da Ponteova ljubavnica, talijanska sopranistica Adriana Ferrarese Del Bene (1755. – poslije 1804.) koja je veliku karijeru počela u Londonu i nastavila u Beču, pjevačica iznimnih glasovnih kvaliteta, od kontraaltovskih dubina do sopranskih visina, što je Mozart obilno iskoristio u ariji Come scoglio (Poput stijene) koja obiluje skokovima iz jednog registra u drugi. Dorabella je bila Louise Villeneuve, koja je upravo bila došla u Beč, ali o njoj ništa ne znamo. Guglielma je pjevao talijanski bas-bariton Francesco Benucci (1745-1824), čija se karijera razvijala u Madridu i talijanskim gradovima, a onda ga je talijanski diplomat, kazališni upravitelj i carev veleposlanik, grof Giacomo Durazzo (1717-1794) doveo 1783. u opernu družinu talijanske opere buffe koju je osnovao Josip II. Mozart je volio njegov “zaobljen, lijep baršunasti glas” i njegove izvanredne pjevačke i interpretativne mogućnosti. Profinjeni lirski tenor Vincenzo Calvesi (1777-1811), pjevao je Ferranda. Mozart ga je očito simpatizirao, jer se ta uloga po svojoj zanimljivosti, šarmu i višeznačnosti uvelike razlikuje od Mozartovih drugih jednodimenzionalnih tenorskih likova. Menadžer Talijanske operne družine u Beču Francesco Bussani (1743-1807) bio je Don Alfonso, a njegova supruga, miljenica bečke publike, Dorotea Sardi-Bussani (1763-1810) pjevala je Despinu.

  Kroničar lista Journal des Luxus und der Moden napisao je: “Neka vam privuče pozornost fino novo Mozartovo djelo koje se izvodi u našem kazalištu. Vjerujem da je u glazbi sadržano sve ono čime se Mozart odlikuje.” Čini se da je većina publike bila istog mišljenja jer je opera do smrti Josipa II., 20. veljače, izvedena pet puta i nakon razdoblja žalosti još pet puta u ljeto. Za Mozartova života izvedena je 1791. u Dresdenu kao njegovo prvo djelo u tome gradu, zatim u Leipzigu, Frankfurtu, Mainzu, Pragu i Amsterdamu.

  Nakon Mozartove smrti počelo se svašta događati s operom, mijenjali su se naslovi pa i sadržaj. I upravo je nevjerojatno – ili shvatljivo s obzirom na to da puritansko građansko društvo 19. stoljeća nije moglo prihvatiti taj sadržaj – kako se gotovo u cijelom 19. stoljeću pokazivalo nerazumijevanje za operu; mijenjali su se naslovi i sadržaj libreta i kratila glazba, što se nije događalo ni s jednim drugim Mozartovim djelom.

  Tek se potkraj 19. stoljeća (u fin-de-siècleu) počela osjećati vrijednost opere.

  Gustav Mahler izveo ju je 1900. u bečkoj Dvorskoj operi u izvornom obliku. Veliki skladatelj i dirigent u svojem je desetgodišnjem upravljanju Operom znatno proširio i obogatio repertoar i dosezi toga vremena toliko su bili veliki i važni (a možda i nedosegnuti) pa se to razdoblje i naziva Wiener Moderne. Godine 1911. sir Thomas Beeecham predstavio je Così fan tutte u His Majesty's Theatreu u Londonu, a izvedba opere u Bečkoj državnoj operi 1920. pod ravnanjem Richarda Straussa značila je njezinu definitivnu pobjedu. Njemački dirigent Fritz Busch (1890-1951) koji je pobjegao iz Njemačke pred nacističkim režimom i bio jedan od suosnivača Opernog festivala u Glyndebourneu i njegov ravnatelj do 1959. izveo ju je 1934. u Glyndebourneu. U Covent Gardenu je prikazana tek 1947. Predstavio ju je ansambl Bečke državne opere, sa Senom Jurinac (1921-2011) u ulozi Dorabelle. Dvoje hrvatskih umjetnika, Sena Jurinac i bariton Marko Rothmüller (1908-1993) bili su najistaknutiji hrvatski tumači likova u operi u svjetskim razmjerima. Sena Jurinac pjevala je najprije Dorabellu, od 1947. do 1949. u Bečkoj državnoj operi, na Salzburškim svečanim igrama, u Teatru Comunale u Firenci i na festivalima u Glyndebourneu, Edinburghu i Maggio Musicale Fiorentino. Zatim je od 1949. do 1954. pjevala Fiordiligi na festivalima u Glyndebourneu i Edinburghu. Marko Rothmüller pjevao je Guglielma također na festivalima u Glyndebourneu i Edinburghu. Za nas su posebno zanimljive izvedbe opere na festivalu u Glyndebourneu 1951. s oboje naših pjevača pod Buschovim ravnanjem. Na CD-u je zabilježena živa izvedba opere 17. lipnja 1951. u kojoj su sudjelovali engleski tenor Richard Lewis (1914-1990) i talijanski bariton Sesto Bruscantini (1919-2003) uz Kraljevski filharmonijski orkestar. Tako je tek poslije Drugoga svjetskog rata opera Così fan tutte zasjela u standardni repertoar i uvrstila se među dvadeset najizvođenijih opera uopće.

  Zagrebačka publika upoznala je operu Così fan tutte 22. travnja 1931. u izvedbi ansambla iz Berlina (Deutsche Kunstgesellschaft Berlin) koji je okupljao članove berlinske Gradske i Državne opere. Prva hrvatska izvedba djela bila je tek 5. srpnja 1958. u HNK-u u Zagrebu pod ravnanjem Mladena Bašića (1917-2012), u režiji Vlade Habuneka (1906-1994).

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u koprodukciji s Operom Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani premijerno će u petak, 9. veljače izvesti Così fan tutte pod ravnanjem maestra Valentina Egela i u režiji Alessija Pizzecha. Uloge će tumačiti mladi solisti uz Orkestar i Zbor Opere. Ferranda i Guglielma pjevat će Filip Filipović i Davor Nekjak, a Dorabellu i Fiordiligi Emilia Rukavina i Darija Auguštan. Don Alfonso je Marco Bussi, a Despina Marija Kuhar Šoša.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 29. siječnja 2024.

Piše:

Marija
Barbieri