Srčana izvedba pod sigurnim i osjetljivim vodstvom

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a, Zbor Opere HNK-a u Zagrebu, Dječji zbor HRT-a, Kanconijer, Blagoje Bersa, Oganj, koncertna izvedba, Valentina Fijačko Kobić, sopran, Stjepan Franetović, tenor, Ljubomir Puškarić, bariton, Luciano Batinić, bas, Aleksandar Marković, dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

  • Mnogo je truda uloženo u koncertnu izvedbu opere Oganj Blagoja Berse u Lisinskom u ciklusu Kanconijer ansambala HRT-a: Zbora, Simfonijskog orkestra i obnovljenog Dječjeg zbora pod savjesnim dirigentskim vodstvom čestog, rado viđenog gosta Aleksandra Markovića. Relevantan povod bila je 150. obljetnica rođenja i 90. obljetnica smrti skladatelja Blagoja Berse, premda se godišta za kojih desetak dana ne poklapaju u potpunosti. Hvalevrijednom pothvatu se uz ansamble HRT-a pridružio i Zbor HNK te solisti Valentina Fijačko Kobić, Stjepan Franetović, Ljubomir Puškarić, Luciano Batinić, Siniša Štork i Siniša Hapač uz dječje glasove recitirajuće i pjevajuće.

    Brojan je i pogon koji je pripremio izvedbu: četvero zborovođa (Luka Vukšić, Domeniko Briški, Nina Cosetto i Vinko Karmelić) i asistent dirigenta (Darijan Ivezić), što je uobičajeno za pripremu opera. No kolikogod izvedba bila u cjelini vrlo dobra i zamamna, otkrivajući sve bogatstvo Bersina rukopisa bogate instrumentacije i cizeliranog tretiranja vokalnog dijela nalik Wagneru ili Mascagniju, ukorijenjenom u kasnoromatičarski izraz moćnih zborova u skladu s tekstom kojeg je na njemačkom priredio Alfred Maria Willner pod naslovom Der Eisenhammer za praizvedbu godine 1911. u zagrebačkom HNK, kad ju je na hrvatski preveo Ferdo Živko Miler s naslovom Oganj koji se udomaćio za razliku od prijevoda libreta, nedostatak scene ostavlja prazninu. I najnovija srčana koncertna izvedba oslonila se na njemački izvornik a razumijevanju su pridonijeli titlovi s velikog ekrana, kad već nije bilo scene koja bitno pridonosi cjelovitosti glazbeno-scenskog djela – jer kako god okrenuli, ona ostaje krnja. Tom su se prigodom stariji u publici prisjetili izvedbe u HNK 2003. godine sa senzacionalnom scenografijom Ive Knezovića koja je oduzimala dah i izazvala spontani pljesak po otvaranju zastora i ostaje, osim što je nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta, i dugo spominjana kao nešto rijetko viđeno.

    I u koncertnoj izvedbi potvrdilo se da Oganj čvrsto stoji kao jedno od ponajboljih djela hrvatskog opernog stvaralaštva, koje je s njim potvrdilo da je dio europske operne tradicije, premda su se u vrijeme njegova nastanka početkom prošlog stoljeća već slutila nova stremljenja, primjerice kroz rana djela Richarda Straussa, od kojih je Elektra vršnjakinja Ognja. Od velikih do malih uloga, redom vrsni i nadasve razgovijetni bili su vokalni solisti: nijansirana i duboko intenzivna Valentina Fijačko Kobić, nervozno i tvrdoglavo osvetnički Stjepan Franetović, pokretač Ljubomir Puškarić i smireni Luciano Batinić, kao i odrješiti a opet kultivirani Siniše – Štork i Hapač te uredni i intenzivni prilozi dječjih glasova. Ujedinjeni zborovi HRT i HNK zvučali su moćno i sposobno za spektar drugih izraza. Razumno i s osobitim smislom za gradacije veliki je izvodilački aparat sigurno i osjetljivo vodio Aleksandar Marković, s osobitim smislom za pjevače. Tako se moglo i bez scene sa zanimanjem pratiti opsežno djelo u neprestanoj opreci intimnog i javnog, praćenog repetitivnom i slikovitom „muzikom strojeva“. 

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 23. siječnja 2024.
● naslovna ● hrvatska ● leksikon ● u svijetu ● povijest ● portreti ● intervjui ● snimke ● knjige ● impressum ● kontakt ● potpora ● pišite nam

Piše:

Maja
Stanetti

kritike