Zvijezda vodilja koja je opernu umjetnost dovela do vrhunaca

Maria Callas (New York 2. prosinca 1923. – Pariz, 16. rujna 1977.): 100. godišnjica rođenja; Prva dama visokog društva, susret s Onassisom i silazna putanja, 3/3

• U godinama 1953. i 1954. Maria Meneghini Callas smršavjela je trideset i šest kilograma. Postala je vitka i svojom figurom idealno odgovarala interpretiranim likovima. Elegantno se odijevala i kretala u visokim milanskim krugovima. Njezina je popularnost prelazila glazbene krugove. Godine 1956. trijumfalno je nastupila u Metropolitanu na otvorenju sezone. Na izvanrednoj premijeri Donizettijeve Anne Bolene u travnju 1957. u Scali pod ravnanjem Gianandree Gavazzenija sa svojom najdražom partnericom Giuliettom Simionato (1910-2010) i Nicolom Rossi-Lemenijem pljesak je trajao 24 minute. Velika diva dala je još jedan dokaz svoje velike umjetnosti. Bila je vrlo kratkovidna, dirigenta, naravno, nije vidjela. No osjetila je da u završnom prizoru opere nema straže da je vodi na stratište pa je zabacila plašt preko ramena i dostojanstveno se popela stepenicama u smrt. Slijedio je još jedan raritet – Gluckova Ifigenija na Tauridi. Na otvorenju sezone 1957./1958. u Scali pjevala je Ameliju u Krabuljnom plesu.

  Svaka njezina nova uloga, svaki nastup snimaju se i potanko analiziraju. Analizira se svaki ton. Njezino djelovanje od 1952. do 1957. vrhunac je njezine i svjetske operne umjetnosti.

  

  Ali poslije trijumfalne premijere Anne Bolene savršeni mehanizam fenomena Callas počeo je škripjeti. Zbog glasovnog zamora 2. siječnja 1958. Maria prekida predstavu Norme u Rimu u nazočnosti predsjednika Republike što izaziva golem skandal. Pogoršavaju se odnosi sa Scalom i Metropolitanom. U njezin privatni život ulazi grčki multimilijunaš, brodovlasnik Aristoteles Onassis (1906-1975). Njezin se život mijenja, sve više sudjeluje u društvenom životu. Uskoro, 1959., raskida brak s Meneghinijem koji je bio uz nju dok je postajala “la Callas”.  Te godine uglavnom nastupa na koncertima i snima. Još će jedanput nastupiti na otvorenju sezone 1960./1961. u Scali kao Paolina u Donizettijevu Poliutu, u nju će se vratiti 1961. kao Medeja. Njezina popularnost bila je nemjerljiva, ali to nije više bio isti glas. Publika ju je nagradila nastupnim pljeskom kakav se ne pamti potvrđujući tako da je došla radi svečanog kazališnog čina velike umjetnice pa i ne protekao on u glasovnom trijumfu. Maria Callas postala je legenda. Ali njezine su mogućnosti slabjele. U lipnju 1962. otpjevala je svoju posljednju predstavu u Scali – Medeju, oprostila se od Milana i otišla u Pariz gdje je počela surađivati s još jednim velikim dirigentom – Georgesom Prêtreom (1924-2017). S njim je u svibnju 1965. pjevala svoje posljednje Norme u pariškoj Velikoj Opéri već na izmaku snaga. Svoju je umjetnost koncizno izrazila: "Pjevanje za mene nije pitanje ponosa, nego samo pokušaj da se uzdignem prema prostorima gdje vlada harmonija."

  

  Tosca je bila jedna od ključnih uloga u repertoaru Marije Callas. S njom je 1942. počela i s njom je završila karijeru. Snimila je 1953. antologijsku snimku opere. Prvenstveno namijenjena kao filmska glazba ali ne i realizirana, druga snimka Tosce, iz 1964. pod ravnanjem Georgesa Prêtrea nema iskonsku snagu i savršene proporcije de Sabatinog ravnanja a i velika diva mjestimice teži prenaglašenosti da bi nadoknadila da nije više u punom glasovnom sjaju. Iste godine Covent Garden ju je za nju postavio na repertoar i pozvao Franca Zeffirellija (1923-2019) da je režira. Uspjeh je bio golem, pljesak je trajao punih 35 minuta. Drugi čin te povijesne izvedbe, u kojemu su se zajedno našli možda najveći umjetnici operne scene druge polovice 20. stoljeća Maria Callas i Tito Gobbi prenosila je televizija. Bio je to neponovljiv događaj za operne ljubitelje diljem svijeta. A nastup 5. srpnja 1965. na svečanoj predstavi Tosce pred kraljevskim uzvanicima u Londonu bio je posljednji nastup Marije Callas na sceni. Godine 1969. nastupila je u filmu Medeja Pier Paola Pasolinija (1922-1975), ali bez Cherubinijeve glazbe to nije bilo to – najbolji dokaz da je velika umjetnica svoju kreativnost crpila iz glazbe. Koncertna turneja s Giuseppeom di Stefanom u Japanu 1974. bila je tužan kraj jedne blistave karijere.

  

  

  Maria Callas, magičnom privlačnošću svoje izvanredne osobnosti, nametnula je nova pravila, ali je sagorjela na oltaru umjetnosti kojoj se u svakom nastupu predavala potpuno i ne štedeći se. Postavivši kao kategorički imperativ: stvoriti lik u svoj njegovoj složenosti služeći se isključivo zadanim glazbenim tekstom bez težnje za efektima i bez dodvoravanja publici, izrazila je zahtjeve umjetnosti našega vremena koje ne trpi velike geste i pretjerivanja. Otvorila je novo razdoblje u povijesti glazbe. Promijenila je i naše zahtjeve. Njezini nasljednici vidjeli su u njoj uzor. Poslije nje ništa više nije bilo kao prije. I kako je rekao ugledni talijanski muzikolog i muzički kritičar Fedele d'Amico (1912-1990): "Unijela je novost u našem pristupu slušanju opere time što je promijenila naše zahtjeve, način na koji se oni mogu zadovoljiti, a to znači i interprete."

  

  Maria Callas duhovno je prestala živjeti kad ju je Onassis 1968. napustio i vjenčao se s udovicom američkog predsjednika Kennedyja, Jacqueline. Povukla se u usamljenički život u Parizu gdje je i fizički nestala 16. rujna 1977. u 13 sati i 30 minuta, u 53. godini od srčanog udara. Francuski je radio objavio: "Zauvijek je utihnuo najslavniji glas svijeta." Ravnatelj pariške Opere švicarski skladatelj Rolf Liebermann (1910-1999) izjavio je tisku: “Maria Callas bila je jedna od zvijezda vodilja našega doba koja je opernu umjetnost dovela do vrhunaca na kojima će zauvijek vladati. Nesporno je bila jedan od najvećih opernih temperamenata svih vremena. Možda se čak o njoj može govoriti kao o geniju. U svakom slučaju njezina karijera koja je u punom intenzitetu kratko trajala ima u sebi nešto neobično romantično. Maria Callas u svakoj se svojoj ulozi doslovce potrošila; svoje zadivljujuće glasovne mogućnosti založila je da bi sagorjela u krajnjem dramatskom intenzitetu.” Bernstein je izjavio: "Ona je operna biblija".

  

  Zanimljiva je usporedba. Još jedna umjetnica koja je promijenila pristup opernoj umjetnosti, ovoga puta Wagneru, naša Milka Trnina (1863-1941) rano je počela karijeru, debitirala je 1882. s devetnaest godina, Maria Callas 1942. također s devetnaest. Trninina karijera završila je 1906. kad je imala četrdeset i tri godine, ona Marije Callas 1965. kad su joj bile četrdeset i dvije godine. Slučajnost? Ili ipak ne. Obje su jedinstvene, obje su obilježile epohu.

  Mjesec dana poslije smrti Marije Callas milanska Scala, pozornica njezinih najvećih uspjeha i slave, u kojoj je ostvarila 23 uloge, od ukupno 47 koliko ih je tumačila, i 181 put nastupila, priredila joj je komemoraciju kakva se ne pamti, i kad je 1978. slavila dva stoljeća postojanja izdala je zlatnu spomen-medalju s njezinim likom u ulozi Gluckove Ifigenije. Postala je besmrtna, ušla u povijest i čvrsto zasjela među one koji je mijenjaju.

  

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. prosinca 2023.

  (Pročitajte prethodni nastavak)

Piše:

Marija
Barbieri