Božanstvena Callas - primadonna bez konkurencije
Maria Callas (New York, 2. prosinca 1923. – Pariz, 16. rujna 1977.): 100. godišnjica rođenja; Godine trijumfa, 2/3
-
Između Norme u Firenci 1948. i Elene u tada vrlo rijetko izvođenoj Verdijevoj operi Sicilijanska večernja na otvorenju sezone 1951./1952. u Scali kojom je dirigirao Victor de Sabata (1892-1967), još jedan glasoviti dirigent koji je sudjelovao u izgradnji fenomena Callas, prošle su tri godine. I kad je Maria Meneghini Callas 1951. u punome sjaju zablistala u zahtjevnoj ulozi Elene, rodio se mit CALLAS. Slijedile su u Scali Norma, nova uloga Constanza u Mozartovoj Otmici iz saraja, Armida na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, Gioconda u Areni u Veroni i Scali. Dirigenti i redatelji s kojima surađuje pomažu joj da postigne vrhunske rezultate. Serafin je za nju izvukao iz zaborava Rossinijevu Armidu koju se nitko nije usudio pjevati zbog golemih pjevačkih zahtjeva. Armida na festivalu Maggio Musicale Fiorentino 1952. bio je svojevrstan kulturološki pothvat, jer se uloga zbog glasovnog opsega smatrala neizvedivom. Do tada neizvediva bila je i Cherubinijeva Medeja koju je Vittorio Gui (1885-1975) radio s njom na istom festivalu sljedeće godine. U studenome 1952. pjeva Normu u prvom nastupu u londonskom Covent Gardenu, kad mlada Joan Sutherland (1926-2010) na početku karijere nastupa u maloj ulozi Clotilde.
Maria Callas već je na prvom nastupu u novoj ulozi donosila cjelovitu kreaciju koja je postajala uzorom. Takva je bila Lady Macbeth na otvorenju sezone 1952./1953. u Scali pod ravnanjem Victora de Sabate. Bio je to i prvi radijski prijenos predstave s Marijom Callas iz Scale. Donijela je vrhunsko ostvarenje, a tek je imala 29 godina! A koliko je tri godine poslije, 1955., potpuno različita bila kao nježna Bellinijeva Amina. Koliko je ljepote ta “tigrica” unijela u taj osebujni operni lik toliko različit od dramatske Lady! Njezin se glas mijenja, posve je druge boje od onoga osvetnice Medeje – to su dva suprotna pola bogate umjetničke osobnosti Marije Callas.
Maria Callas godine 1953. počinje surađivati s velikom gramofonskom tvrtkom EMI. Prva u toj slavnoj suradnji bila je Lucia di Lammermoor. Serafin ju je umjetnički doveo do vrhunaca, a partneri su joj bili najčešći u njezinoj karijeri Giuseppe di Stefano (1921-2008) i Tito Gobbi (1913-1984), najbliži njezinom umjetničkom senzibilitetu. Velika umjetnica vratila je Luciju u repertoar dramsko-koloraturnog soprana. Pjevala ju je često u karijeri, od 1952. do 1959., nalazeći uvijek nove boje u glasu u rasponu od više dramskih akcenata do transcendentalne melankolije 1955. pod ravnanjem Herberta von Karajana (1908-1989) na gostovanju u Berlinu.
Serafin s njom ostvaruje Elviru u prvoj cjelovitoj snimci Puritanaca. A onda nastaje antologijska Tosca pod ravnanjem Victora de Sabate s ansamblom Scale, Gobbijem i di Stefanom koja ulazi u najuži vrh najuspjelijih opernih snimaka 20. stoljeća. Sve je u njoj: vrhunsko dirigiranje Puccinijevom partiturom i vrhunska karakterizacija složenog lika u kojemu su u savršenoj ravnoteži ljubav, ljubomora, strast, bijes. Sve je to izrazila moćnim glasom u punom njegovom sjaju.
Maria Callas postala je “primadonna assoluta”, “la divina” (božanstvena). Glazbena je kritika smatra umjetnicom neograničenih pjevačko-tehničkih mogućnosti i superiorne, izražajne i posredujuće inteligencije. Ona hoće svugdje biti prva, njezin je moto: ili ja ili nitko. Svjesna je da joj sve ide u prilog i da ima moć pa se njome koristi. Godine 1952. do 1957. njezine su godine. Snima za ono doba velik broj od 13 kompletnih opera i 4 recitala i postiže basnoslovne honorare. Okružena je fanatičnim divljenjem i obožavanjem. Svaki njezin nastup je događaj. Svjesna svoje umjetničke moći izjavljuje: "Ja nemam suparnica, ja mogu pjevati bez problema sve što one pjevaju, onih istih pet do deset uloga, a kad one budu mogle podmetnuti leđa i same iznijeti opere koje su pale u zaborav, onda bi mi možda mogle biti suparnice." Serafin s njom realizira niz antologijskih snimaka od kojih spomenimo tek Rigoletta, Normu, Aidu, Moć sudbine, Puritance, Luciju di Lammermoor, Manon Lescaut, Medeju. Leonard Bernstein (1918-1990) s njom radi Medeju, i u suradnji s Luchinom Viscontijem (1906-1976) Aminu u Mjesečarki, Carlo Maria Giulini (1914-2003) Gluckovu Alcestu, Herbert von Karajan izvlači nove mogućnosti u njezinoj Luciji i ostvaruje sjajne snimke Madame Butterfly i Trubadura, s Gianandreom Gavazzenijem (1909-1996) rađa se čarobna Fiorilla u Rossinijevu Turčinu u Italiji, s Giulinijem Rosina u Seviljskom brijaču.
.jpg)
Godine 1954. Callas snima Normu, svoju možda najglasovitiju ulogu, u kojoj je nitko nije dosegnuo a kamoli nadmašio. Snimila ju je i kasnije, 1960., oba puta sa Serafinom. Na prvoj snimci jednostavno je savršena u pjevanju i izrazu. Na drugoj je možda više introvertirana, bogatija u nijansama u izrazu ali ne toliko svježa i impulzivna. Ona je bila zadnja suradnja sa Serafinom. Fiorilla u Turčinu u Italiji primjer je nevjerojatne mnogostranosti Marije Callas. Kao što je u Normi uzor dramatike tako je u Rossiniju uvjerljivo i s puno suptilnosti, naravno i virtuoznosti, izrazila Fiorillin lik goropadnice obraćene u toplu i nježnu ženu. Repertoar bogati Alcestom Christopha Willibalda Glucka, Elizabetom u Don Carlu i vestalkom Julijom Gasparea Spontinija na otvorenju sezone 1954./1955. u Scali te Margaretom u Boitovu Mefistofeleu u Veroni.
Godine 1955. nova joj je uloga Maddalena u Andrei Chénieru u Scali i Cio-Cio-San u Madame Butterfly u Chicagu. Tada nastaje možda najbolja snimka opere, pod Karajanovim ravnanjem sa slavnim švedskim tenorom Nikolajem Geddom (1925-2017). Ta snimka Madame Butterfly uzor je pristupa Pucciniju, daleko od uobičajenih standarda. Karajan na njoj ostvaruje svu psihološku obimnost i dubinu, a Maria Callas sve nijanse preobrazbe lika Cio-Cio San od gotovo djeteta do tragične majke vinuvši se doista do vrhova pjevačice-umjetnice.Maria Meneghini Callas izvela je pravu revoluciju u pristupu jednome od najomiljenijih likova svjetske glazbene literature – Verdijevoj Violetti u Traviati. U njoj se najbolje ogleda pristup genijalne umjetnice interpretiranome liku. Rekla je: „Godinama sam radila na tome da postignem bolestan izraz u glasu. Na kraju, Violetta je na smrt bolesna osoba. To je pitanje kontrole daha. Grlo treba biti vrlo čisto da bi moglo podržati taj umoran način pjevanja ili govora. A što su ljudi rekli? 'Callas je umorna. Glas je umoran.' A upravo je to bilo ono što sam htjela. Htjela sam stvoriti taj dojam. Kako bi Violetta mogla biti u tom stanju i pjevati velikim, sjajnim, zaobljenim tonovima? To bi bilo smiješno.“
Premijera Traviate u Scali 28. svibnja 1955. uzvitlala je mnogo prašine. Obožavatelji Marije Callas, a oni su bili u većini, smatrali su njezinu Violettu vrhuncem u interpretaciji toga lika. Njezini protivnici nisu mogli dokučiti što će značiti njezin nastup u toj ulozi – a on je promijenio parametre vrednovanja dostignuća u Violetti. Virtuoznost i isprazna ljepota ustupili su mjesto pravoj vrijednosti glazbe. Velika se umjetnica sva predala glazbi i iz nje crpila snagu za nov pristup. Cijelim svojim bićem i svojim neobičnim glasom kojim je tada mogla izvesti sve što je željela, unijela je veliko bogatstvo nijansi u izrazu koje zahtijeva taj iznimno složen Verdijev lik. Izvanredan dirigent Carlo Maria Giulini i isto tako izvanredan redatelj Luchino Visconti u tome su je zdušno podupirali. Imala je i sjajne partnere Giuseppea di Stefana i Ettorea Bastianinija (1922-1967).
Ta je premijera Traviate bila jedna od predstava Scale koje su izazvale najveći skandal. Bio je to krajnji, konačni sukob između konzervativnog ukusa i novih tendencija. Bilo je i glasnih negodovanja na tih osamnaest predstava Verdijeve omiljene opere te sezone, ali je isto tako postalo jasno da se Violettu ne može više interpretirati slatkasto-romantično kao što se do tada činilo.
Godine 1955. pod Serafinovim ravnanjem nastaje možda najbolja snimka Rigoletta. Preobrazbu lika Gilde od nevino čiste djevojke do osramoćene žene i dalje predane ljubavi, Callas je jedinstveno ostvarila. Naravno, partneri su joj Gobbi i di Stefano.
Opet pjeva na otvorenju sezone 1955./1956. u Scali, naravno s Normom. Nova joj je uloga Giordanova Fedora pod Gavazzenijevim ravnanjem sa sjajnim partnerom Francom Corellijem (1921-2003). Te godine ostvaruje s Karajanom Leonoru u Trubaduru. Njezina Leonora u Trubaduru i u operi Moć sudbine primjer je kako nije dovoljno ustrajati u ljepoti tona nego svaki ton, svaka fraza, svaki recitativ treba živjeti svojim vlastitim, raznolikim životom. Iste godine u kolovozu s ansamblom Scale pjeva Luciju u Bečkoj državnoj operi i 29. listopada 1956. trijumfalno nastupa prvi put u Metropolitanu u svojoj krunskoj ulozi Norme. Slijede Tosca s Georgeom Londonom (1920-1985) i Lucia s Richardom Tuckerom. Još jednom nastupa na otvorenju sezone u Scali, 7. prosinca 1957. pjeva Ameliju u Krabuljnom plesu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 3. prosinca 2023.
