Jedinstvena i neponovljiva, od zahtjevnih dramskih rola do ranog belkanta

Maria Callas (New York 2. prosinca 1923. – Pariz, 16. rujna 1977.): 100. godišnjica rođenja; Počeci karijere, 1/3

• „Pjevanje za mene nije pitanje ponosa, nego samo pokušaj da se uzdignem prema prostorima gdje vlada harmonija“ – bio je životni motto jedne od najvećih umjetnica operne scene svih vremena – američko-grčko-talijanske sopranistice Marije Callas, rođene prije stotinu godina. Je li bila najveća pjevačica 20. stoljeća – ne mora biti opće mišljenje ali da je bila jedinstvena  u svojoj neponovljivosti – to joj nitko ne može odreći. Naravno bilo je pjevačica s ljepšim glasom, koje su ljepše pjevale – ali nisu obilježile  epohu. Maria Callas to jest.                 

  Cecilia Sofia Anna Maria Kalogeropulos rođena je 2. prosinca 1923. u New Yorku od oca Georgesa (u nekim izvorima Georgea), grčkog ljekarnika koji je ubrzo promijenio prezime u Callas. Negdje se može pročitati da je rođena 4. ili čak 3. prosinca, ni u mnogim knjigama o njoj datum njezina rođenja nije isti. Ambiciozna mati tjerala je Mariju i njezinu sestru da nastupaju na raznim natjecanjima za glas i glasovir, pa je tako buduća operna diva  već s jedanaest godina nastupala pred publikom. Ponekad bi iz straha pobjegla, ali je češće ulagala svu snagu i volju da pobijedi. Već su je onda krasile vrline koje su obećavale sjajnu budućnost: savršena muzikalnost, nezasitna želja za radom, iznimno pamćenje i poseban glas. Sama Maria poslije ga je opisala kao previše taman i dodala: "Uložila sam sve svoje sposobnosti da bih ga osvijetlila i dobila svu onu raznolikost boja potrebnih za moj vrlo  raznovrstan repertoar."A veliki Tullio Serafin (1878-1968) s kojim je najviše surađivala, na pitanje je li Marijin glas bio lijep ili ružan, odgovorio je: "Sjećam se dobro glasa Medeje, Violette, Lucije, Norme, Julije, Izolde, Armide, Lady Macbeth. Mogao bih dalje redati. Znam mnogo njezinih glasova. Zapravo, nikada nisam razmišljao je li njezin glas ružan ili lijep. Znao sam samo da je to pravi glas."

  

  Majka Callas otišla je s kćerima 1937. u Atenu i upisala Mariju na Konzervatorij. Tamo je  Maria upoznala nekoć slavnu španjolsku koloraturnu sopranisticu Elviru de Hidalgo (1891-1980), koja će postati njezinom dugogodišnjom učiteljicom i od koje će naučiti onu pjevačku tehniku koja joj je omogućila da pjeva praktički sve što je pisano za ženski glas. Elvira de Hidalgo postala je njezina prijateljica i savjetnica. Maria nije imala ni petnaest godina kada je u studenome 1938. u studentskoj produkciji Cavallerije rusticane pjevala Santuzzu. Elvira de Hidalgo već ju je na prvoj godini studija uputila na radiofonski debi u ulozi Puccinijeve Sestre Angelice. Nakon što je oduševila na audiciji za Operu u Ateni, službeno je debitirala 27. kolovoza 1942. kao Tosca. Zapanjio je njezin fenomenalan glas s opsegom od tri oktave. Iako podosta krupna, svojom je neobičnom izražajnošću osvojila publiku i ubrzo postala prvi sopran. U Ateni je još nastupila u operi U dolini Eugenea d’Alberta, Beethovenovu Fideliju i Millöckerovoj opereti Đak prosjak.

  

  Nakon početnih uspjeha u Ateni Maria Callas vratila se u Ameriku, odlazila s audicije na audiciju, u siječnju 1947. pjevala je Turandot u Chicagu, čak joj je Metropolitan ponudio Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Odbila je ponudu smatrajući se predebelom za lik japanske gejše. Već je tada jasno stavila na znanje da zna što hoće. Na preporuku prijatelja i sunarodnjaka basa Nicole Rossi-Lemenija (1920-1991) prihvatila je u kolovozu 1947. nastup u naslovnoj ulozi Ponchiellijeve Gioconde u Areni u Veroni. Partneri su joj bili redom pjevačke zvijezde vremena: američki tenor Richard Tucker (1913-1975), talijanski bas Carlo Tagliabue (1898-1978), bugarska mezzosopranistica Elena Nicolai (1905-1993) i Nicola Rossi-Lemeni.

  

  Giocondom u Veroni dirigirao je Tullio Serafin.Veliki dirigent i veliki poznavatelj glasova ispravno je zaključio da se u Mariji Callas kriju neslućene mogućnosti. Valjalo joj je pomoći da toga postane svjesna. Molio ju je da ne prihvaća sve ponude kojih je iz dana u dan bilo sve više, nego da stalno uči. Nagovorio ju je da napusti zahtjevne dramske uloge – pjevala je tada Izoldu, Brünnhildu u Walküri, čak i Kundry u Parsifalu uz Turandot, Leonoru u operi Moć sudbine i Aidu – te da svu pozornost usmjeri na uloge ranoga talijanskog belkanta za koje je imala sve glasovno-pjevačke predispozicije. U tome mu je zdušno pomagao milanski bogataš Giovanni Battista Meneghini za koga se Maria udala 21. travnja 1949. godine. Nakon  susreta s Tulliom Serafinom tom se repertoaru nije vratila.

  

  Serafin ju je počeo učiti kako svaki triler i svaki ukras imaju smisla i nisu u partituri zato da bi pjevačica pokazala svoje zavidne pjevačke sposobnosti. Tražio je da se striktno drži notnog teksta, a ona, koja je tako duboko osjećala glazbu i bila svjesna njezine unutarnje dinamike i velikog izražajnog luka, slijedila je njegove upute i zajedno s njim tražila savršenstvo. Nagovorio je svojega prijatelja Francesca Sicilianija (1911-1996), tada umjetničkog ravnatelja Teatra Comunale u Firenci da je čuje, i on joj je, oduševljen njezinim sposobnostima, povjerio ulogu Norme. I tako je potkraj 1948. najteža uloga u talijanskome sopranskom repertoaru našla svoju najveću interpretkinju.  25-godišnja Grkinja pronašla je svoj put u opernu povijest. Normu je pjevala najviše u karijeri – 90 puta.

  

  Još uvijek je pjevala Brünnhildu, i to pod Serafinovim ravnanjem početkom siječnja 1949. ali je istoga mjeseca, također u Veneciji pod Serafinovim ravnanjem, Elvirom u Bellinijevim Puritancima smjelo kročila u belkanto. Pjevala je Turandot i Kundry, krenula na gostovanje u Teatro Colón u Buenos Airesu. Potkraj 1949. uvrstila je u repertoar Abigaille u Nabuccu. Nove su joj uloge bile Leonora u Trubaduru, Fiorilla u Rossinijevu Turčinu u Italiji, Violetta u Traviati i Elena u Verdijevoj Sicilijanskoj večernji pod ravnanjem glasovitoga njemačkog dirigenta Ericha Kleibera (1890-1956) u svibnju 1951. na festivalu Maggio Musicale Fiorentino. U međuvremenu je od svibnja 1950. do lipnja 1952. u nekoliko navrata nastupila u Mexicu u Palaciu de las Belas Artes i u Riju de Janeiru u operama Aida (u kojoj je zapanjila visokim Es u prizoru trijumfa), Traviati, Trubaduru, Normi, Tosci, Puritancima, Luciji di Lammermoor i Rigolettu.

  

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. prosinca 2023.

  (Pročitajte sljedeći nastavak)

Piše:

Marija
Barbieri