Svježina zbora i orkestra u izvedbi drugačijeg, izbavljujućeg rekvijema

Zbor i Orkestar HNK Split, Koncert za Dušni dan, Johannes Brahms, Njemački rekvijem, op. 45, Nela Šarić, sopran, Thomas Tatzl, bas-bariton, Ivo Lipanović, dirigent, Veton Marevci, zborovođa

• 

  Dobar je, i glazbeno-kulturološki prihvatljiv običaj u osvit blagdana Svih svetih ponuditi slušateljstvu koncertnu večer prikladnog sadržaja, što HNK Split revno i promišljeno čini. Doduše, sadržaj rekvijema tematski kudikamo više odgovara Dušnom danu, 2. studenog, a ukusno oblikovana programska knjižica naslovi upravo taj spomen u zaglavlju – koncert za Dušni dan.

  Rekvijem je misa za pokojne, a naziv nosi prema prvom stihu pristupne molitve: Requiem aeternam dona eis, Domine i moli se za duše umrlih vjernih koji čekaju Posljednji sud za uzdignuće u Raj kao duhovno mjesto vječne radosti – to je skraćeno definirana dogma. Rekvijemu nedostaju stavci misnog ordinariuma: Slava i Vjerovanje, koji izražavaju radost. Rekvijem je davno privukao pažnju mnogih skladatelja zbog izvanrednog teksta u kojem se izmjenjuju dramatski odlomci s opisima Strašnog suda (Dies irae) i lirskih u kojima se ponizno moli za spas i smiraj pokojnikove duše. Od 15. stoljeća rekvijemi postaju višeglasni i prema našim danima zakreću formu i sadržaj od liturgijskog prema koncertnom izvođenju. U rekvijeme postupno prodiru utjecaji oratorija i opera, a u 19. i 20. stoljeću bilježimo i one skladane na svjetovne tekstove. To nam svjedoči o interesu za samu glazbenu formu, ali i o potrebi kreativnog odmaka od sakrosanktnih modela sadržanih u prevladavajućem broju rekvijema. Na tragu rekvijema koji ne sadržavaju ordinarium mise jest i Brahmsov Njemački rekvijem, op. 45, koji je čuvenog estetičara i kritičara Eduarda Hanslicka osobito oduševio „uzvišenom prirodnošću i jednostavnošću“. Istini za volju, Hanslick je slušao tu izvedbu u Bremenskoj katedrali na Veliki petak 1868. godine; prostor i decorum crkve uistinu donose drugačije impresije, a nama je ovogodišnja splitska izvedba jednako tako mnogo rekla. Ivo Lipanović nije amplificirao zvuk zbora nikakvim tehničkim dopunama. Upravo je zbor ključni protagonist tekstova u šest od ukupno sedam stavaka rekvijema. Oslonio se na akustiku teatra i sposobnost solista u deskribiranju svih detalja ovog jedinstvenog djela. Maestro je očito duboko doživio djelo, dirigiravši gotovo u potpunosti napamet (format tiska dirigentske partiture je bio dovoljno malen pa mu je mogao poslužiti samo kao memento za neke prijelaze ili ažuriranje pojedinosti na počecima stavaka).

  Uvodni stavak Blago onima koji tuguju jer će se utješiti s prevladavajućom dionicom gudača bez violina donosi na trenutke hladniji ton zbora i svojevrsno traženje radne temperature, unatoč čistom dirigentskom pokretu.

  Zamijetio sam aktivno sudjelovanje Vetona Marevcija, zborovođe Zbora opere, kao pjevača u dionici tenora. Pozdravljam tu gestu i prinos s više razina, a vjerujem da je i njegovo zadovoljstvo bilo vidljivo i opravdano. Završni odjeljak prvog stavka nije djelovao sigurno i zaokruženo od strane orkestra. Drugi stavak već djeluje sigurnije. Bogata tekstualna podloga i gusta orkestracija na trenutke zamagljuju zvuk zbora koji vrlo sugestivno i tonski zaokruženo donosi fakturu. Uključujem sljedeće zapažanje u ovom trenutku, ali kao općenitu opasku večeri: Zbor je zaista nositelj teksta, glazbe i raspoloženja rekvijema i Marevci je ansambl revno pripremio, međutim: zamjetan je nesrazmjer soprana i količine zvuka ostalih dionica, osobito basa. Recepcija suzvučja u parteru upućuje na nedostatak dubokih registara – nikako zbog individualne kvalitete pjevača, nego naprosto zbog broja. Koliko se, i je li se moglo tome doskočiti, ostaje na upravi kuće. Ipak, puno mladih zborista, zanos u zvuku i pristupu raduju slušateljstvo jer jedino na takav način ansambl napreduje i biva nukleusom dobre energije unutar teatra. Vjerujem da ih češće valja počastiti ulogom nositelja glazbenog događanja na sceni.

  U trećem stavku, naslovljenom dijelom Psalma 39. Objavi mi, Gospode, moj svršetak priključuje nam se Thomas Tatzl, austrijski bas-bariton ozbiljne biografije, prepoznat kao koncertni, oratorijski i operni pjevač. Nažalost, splitska izvedba Brahmsa nije mu išla na ruku; intonativno precizan i vokalno siguran, ipak nije donio dodatnu vrijednost na dobro postavljene prethodne stavke. Izvedba je bila korektna – ništa više od toga, jednako kao u predzadnjem, šestom stavku kada Tatzl protagonira dio fakture, ali s jednakim učinkom kao i u navedenom, trećem stavku. Ne umanjujući dobre namjere i želju za suradnjom, siguran sam da se unutar matičnog ansambla moglo iznaći rješenje solista za ovu priliku. Zbor i orkestar u finalnoj fugi trećeg stavka odaju kompaktnost i preglednost partiture bez premca i glazba vrlo prirodno pronalazi put do slušatelja. Dionice dubokih gudača i trombona jesu na trenutke mutne, ali nedvojbeno čvrste i protočne. Četvrti stavak je u osnovi centralno mjesto rekvijema, lirski nježan, mekano orkestriran na temelju drvenih puhača i violina koji su nadahnjujuće izveli svoje dionice. Tekst je često uglazbljivan Psalam 84. Kako su mili stanovi Tvoji, Bože nad vojskama! Zbor je s puno svijetlih i prozračnih boja u zvuku izvrsno donio sadržaj ovog stavka. Slično raspoloženje donosi nam u petom stavku Nela Šarić, zadarska sopranistica koja je netom priključena ansamblu splitske Opere kao solistica na koju kazalište ozbiljno računa. Neka je tako; slušali smo je proljetos u La Traviati gdje je nedvojbeno pokazala puninu glazbenog talenta, tehničke urednosti i vokalne inspiracije. Čestitke Neli Šarić na dolasku u dalmatinski hram operne umjetnosti! Svoj solistički dio u rekvijemu otpjevala je izvrsno; zapjevi su bili mekani, ton nosiv, visine čiste i dinamički dozirane, a fraza vrlo promišljena i dobro vođena. Lipanović i orkestar su joj išli na ruku u svim aspektima izvedbe, pa je rekvijem upravo u ovoj točki imao svoj izvedbeni vrhunac.

  

  Šesti stavak nam donosi glazbenu dramu temeljenu na tekstovima refleksije Posljednjeg suda.

  Zbor je sugestivan i čvrst, orkestar pod kontrolom dirigenta, s povremenim nekontroliranim dinamičkim izbojima. Upravo u ovom stavku bi pojačani korpus muškog zbora dobro došao kao naglasak drame i šansa za slobodnije muziciranje orkestra. Posljednjim stavkom djelo se zaokružuje osjećajima mira i utjehe, donoseći divan tekst iz Knjige Otkrivenja Blago onima koji umiru u Gospodinu. Na samom kraju nedostajalo je malo sabranosti za jasniji epilog čitavog djela. Trebalo je nešto pozornije pratiti maestrov pokret i dojam bi bio potpun. Nakon prošlogodišnjeg Faureovog rekvijema, Brahmsov je na neki način logičan slijed, jer oba donose novi pristup misi za mrtve. Faure je na smrt gledao kao na sretno izbavljenje, nikako kao na bolno iskustvo, a Brahms se osobito obraća živima, naglašavajući u glazbi utješnu i smirujuću notu temeljenu na vjeri. Ukupan dojam izvedbe s izuzetkom Thomasa Tatzla bio je odličan, svježina zbora i orkestra je učinila svoje, a mi smo kao publika bili počašćeni sadržajno uistinu drugačijim rekvijemom.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 8. studenog 2023.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić