Jedinstven glas velike dramatske izražajnosti
Biserka Cvejić (Krilo Jesenice pokraj Omiša, 5. studenoga 1923. – Beograd 7. siječnja 2021.): 100. godišnjica rođenja
-
Čudnim stjecajem okolnosti naše velike mezzosopranistice, osim Ruže Pospiš-Baldani, rođene su u godini koja završava na 3 – 1913. Gjurgja Milinković i Marijana Radev, 1923. Nada Puttar-Gold i Biserka Cvejić, 1933. Majda Radić, 1943. Dunja Vejzović. Prisjetit ćemo se druge mezzosopranistice koja je rođena prije stotinu godina – Biserke Cvejić.Biserka Cvejić bila je jedinstven glas među našim velikim mezzosopranima. Ujednačenost glasa u cijelom velikom opsegu, savršena muzikalnost, sjajan visoki registar, smisao za oblikovanje belkantističke fraze, uzoran legato, velika dramatska izražajnost – to su kvalitete naše umjetnice koje su je dovele do najvećih svjetskih pozornica: Bečke državne opere, Scale, Metropolitana, Arene u Veroni, Covent Gardena.
Život i karijera Biserke Cvejić sve su prije nego svakodnevni. Rođena je 5. studenoga 1923. u malome mjestu Krilu Jesenice pokraj Omiša u siromašnoj obitelji koja je krenula trbuhom za kruhom u Belgiju kad je ona bila četverogodišnja djevojčica. Otac joj je bio rudar u predgrađu Liègea, a majka je kuhala za rudare. Prvi jezik kojim je govorila bilo je čakavsko narječje, a prvu naobrazbu stekla je na francuskom koji je smatrala svojim materinjim jezikom. Otac joj je poginuo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a ona je nakon rata osjetila želju da vidi svoju domovinu. No umjesto u Dalmaciju, UNRINIM vagonom stigla je u Beograd. Susrela se s prijateljicom iz Belgije koja je pjevala u kulturno-umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar. Ostala je kod prijateljice sedam godina, zaposlila se kao tumač francuskog jezika i na prijateljičin nagovor upisala se na Muzičku akademiju.
Bez ikakvoga prethodnoga glazbenog školovanja, ali s lijepim glasom i nepogrešivom muzikalnošću Biserka Katušić upisala se u razred profesora Josipa Rijavca, bivšeg višegodišnjeg prvaka zagrebačke, berlinske i praške Opere. Veliki pjevač i veliki pjevački znalac, Rijavec je na najljepši način razvio njezine prirođene kvalitete, usmjerio je ne samo pjevački nego i životno, razvijao njezin interpretativni dar i usadio joj profinjen umjetnički ukus. Stjecajem okolnosti kod njega je upoznala mladoga tenora, budućega poznatog otorinolaringologa i uglednog fonijatra Duška Cvejića i za njega se udala. Na scenu je prvi put stupila 1950. kao Maša u Pikovoj dami, a pri kraju sezone pjevala je Svećenicu u Aidi. Članica beogradske Opere postala je 1951. Prva veća uloga bila joj Mercedes u Carmen u siječnju 1952. Slijedilo je nekoliko srednjih uloga i 12. ožujka 1954. službeni debi kao Charlotta u Wertheru na premijeri Massenetove opere – njezina diplomska predstava. Sad su već svi bili uvjereni da je “s ovim kvalitetama debi Biserke Cvejić u ulozi Lotte i ovo prvo ‘vatreno krštenje’ na planu velike uloge bio nesumnjiv uspjeh koji joj otvara široke vidike budućeg umjetničkog razvitka”, kako čitamo u jednom osvrtu. I bio je. Toga je bila svjesna i zagrebačka publika kad se u toj ulozi 24. ožujka 1956. predstavila u Zagrebu.
No prvi susret zagrebačke publike s njom bio je u rujnu 1953. na gostovanju ansambla beogradske Opere u dvjema malim ulogama u Konzulu Giancarla Menottija a zatim na koncertu u siječnju 1956. u Hrvatskome glazbenom zavodu. Pjevala je Didonu u operi Didona i Eneja Henryja Purcella (1659-1695). Bila je to antologijska izvedba ostvarena uz Komorni orkestar Radio Zagreba pod ravnanjem velikog violončelista Antonija Janigra koja se izvela u kolovozu i na Dubrovačkim ljetnim igrama. U međuvremenu je Biserka Cejić sudjelovala u snimkama Evgenija Onjegina, Pikove dame i Kneza Igora koje je beogradska Opera pod ravnanjem Oskara Danona i Krešimira Baranovića godine 1955. snimila za gramofonsku tvrtku DECCA. Veliki trenutak u njezinoj karijeri bila je princeza Eboli na premijeri Verdijeva Don Carlosa u beogradskoj Operi u prosincu 1955. Ta iznimno zahtjevna mezzosopranska uloga postat će tako reći njezin zaštitni znak, naravno, uz Amneris. Samo u Bečkoj državnoj operi pjevala ju je 28 a u Metropolitanu pet puta.
Uz Princezu Eboli sezona 1956./1957. donosi drugu važnu kreaciju Biserke Cvejić – u siječnju 1957. prvi put pjeva Amneris u Aidi. S Amneris na Splitskim ljetnim priredbama 1959. počela je njezina svjetska karijera. Tada je nastupila i u Verdijevu Requiemu. Slušao ju je dirigent Kurt Adler, nazvao intendanta Metropolitana Rudolfa Binga i ugovorio nastup u Metropolitanu. Audicija u Bečkoj državnoj operi pribavila joj je još prije, 4. listopada 1959., prvi nastup u njoj, naravno, u ulozi Amneris, kad je zamijenila oboljelu Giuliettu Simionato. Oba puta Aidu je pjevala Birgit Nilsson. Zatim ju je Bečka državna opera pozvala da u rujnu 1960. otpjeva Eboli. I počelo je njezino dvadesetogodišnje članstvo u Bečkoj državnoj operi.U Bečkoj državnoj operi Biserka Cvejić ostvarila je 25 uloga i 370 nastupa. Najviše je pjevala Preziosillu u operi Moć sudbine 48 puta. Svojemu verdijanskom repertoaru dodala je Carmen kojoj je vratila eleganciju gipkog visokog registra. Njezina kreativnost dolazila je do punog izražaja, a poseban šarm davao je savršen francuski jezik. Pjevala ju je 38 puta. Nastupala je u repertoaru raspona od Ottavije u Krunidbi Popeje Claudija Monteverdija do Hipolite na premijeri opere San ljetne noći Benjamina Brittena, uz neke uloge u Wagnerovim i Straussovim djelima. Godine 1979. dobila je naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin.
Splitske ljetne priredbe 1961. donijele su još jednu lijepu ulogu Biserke Cvejić kojom će se poslije potvrditi u hramu opere, milanskoj Scali – Dalilu u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila. Sa Shirley Verrett dijelila je ulogu u premijernoj produkciji opere 1970. pod ravnanjem Georgesa Prêtrea. U istoj je ulozi nastupala i sljedeće godine. Smatra se da su ona i rumunjska mezzosopranistica Viorica Cortez bile najbolje Dalile sedamdesetih godina.
Kad se kao već afirmirana svjetska umjetnica na vrhuncu svih svojih glasovno-pjevačkih i interpretativnih mogućnosti Biserka Cvejić pojavila na sceni zagrebačke Opere 23. ožujka 1962. kao Eboli bila je to večer nezapamćenog slavlja. Ugledni kritičar Nenad Turkalj nazvao ju je jugoslavenskom Giuliettom Simionato, a slavna talijanska mezzosopranistica smatra se najvećim mezzosopranom druge polovice 20. stoljeća. Ako se to može reći, još je više bio oduševljen njezinom Carmen.
Najveći uspjesi Biserke Cvejić možda su povezani uz Metropolitan. Prvi nastup u Metu u ulozi Amneris 14. travnja 1961. popratili su vrlo lijepi osvrti. Novine New York Herald Tribune pisale su: “Glas Biserke Cvejić snažan je i ima posebnu toplinu. Ona je pjevački i glumački iskoristila sve mogućnosti koje pruža uloga Amneris. Njezina je kreacija divna, glasovno i interpretativno. Toliko je dominirala scenom da je praktički 'ukrala' predstavu Birgit Nilsson, koja je pjevala naslovnu ulogu Aide." Amneris je Biserka Cvejić u karijeri najčešće pjevala – 150 puta, ona joj je donijela nastup 1968. i 1969. kao prvoj strankinji u Aidi u Areni u Veroni. Pjevala ju je na jubilarnoj stotoj izvedbi opere 8. srpnja 1968., s njom je prokrčila sebi put u najslavnije operne kuće u kojima je nastupala – Bečkoj državnoj operi i Metropolitanu, s njom je 8. siječnja 1977. u Zagrebu proslavila 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja, nešto ranije s ansamblom Opere gostovala u Pragu, s njom se oprostila od pozornice dvije godine poslije. Kao Amneris nastupila je na svečanoj predstavi opere u HNK-u u Zagrebu u povodu stote obljetnice premijere i sedamdesete godišnjice Verdijeve smrti, 19. prosinca 1971. Predstave Trubadura i Aide u zagrebačkoj Operi sedamdesetih godina prošloga stoljeća u kojima su nastupale Ljiljana Molnar-Talajić i Biserka Cvejić zacijelo ulaze u vrhunce hrvatske operne reprodukcije svih vremena.Biserka Cvejić ostala je povezana s Metropolitanom do kraja 1967. godine. Nastupila je ukupno 53 puta. Jedan od tih je završni oproštajni koncert od stare zgrade Metropolitana 16. travnja 1966. Pjevala je s glasovitom francuskom sopranisticom Regine Crespin duet Gioconde i Laure.
Nova zgrada Metropolitana službeno je otvorena 16. rujna 1966. praizvedbom opere Antonije i Kleopatra suvremenog američkog skladatelja Samuela Barbera. Prva, repertoarna predstava, bila je 22. rujna – nova produkcija Gioconde. Biserka Cvejić pjevala je Lauru uz Renatu Tebaldi, Franca Corellija, Cornella McNeila i Cesarea Siepija pod ravnanjem Fausta Cleve. Ta je izvedba objavljena na CD-u. Na CD-u je objavljena i Cileina Adriana Lecouvreur iz 1963. godine. Uz Biserku Cvejić pjevali su Renata Tebaldi i Franco Corelli. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dok se l978. nije povukla sa scene, Biserka Cvejić bila je vrlo traženi svjetski mezzosopran, pogotovo u operama njezina omiljenog skladatelja – Giuseppea Verdija. Amneris je pjevala redovito na Splitskim ljetnim priredbama i postala gotovo njihovim zaštitnim znakom. Gostovala je među ostalim u Teatru Massimo u Palermu, Münchenu i 1962. u Covent Gardenu. Kao Eboli u rujnu 1967. gostovala je u Tokiju na turneji ansambla Rimske opere. U Areni Sferisterio u Macerati 1971. bila je Azucena, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu te na gostovanjima s Ljiljanom Molnar-Talajić i Franjom Petrušancem pod ravnanjem Lovre pl. Matačića pjevala je u Verdijevu Requiemu. U Teatru San Carlo u Napulju nastupala je 1968. kao Azucena, 1969. kao Amneris, pa opet 1971. kao Azucena. U Teatru San Carlo u travnju i svibnju 1963. pjevala je i Brangänu u Tristanu i Izoldi uz Anju Silju, Wolfganga Windgassena i Josefa Greindla pod Matačićevim ravnanjem u režiji Wielanda Wagnera. Brangänu je pjevala i u Teatru Regio u Torinu.
Bila je Carmen je u Théâtreu de la Monnaie u Bruxellesu i Marseillesu. U Teatru Colón u Buenos Airesu nastupala je kao Carmen, Dalila, Marina u Borisu Godunovu, Amneris i Ottavija na premijeri Monteverdijeve opere Krunidba Popeje. Massenetovu Charlottu pjevala je u prosincu 1971. u Teatru del Liceu u Barceloni sa slavnim španjolskim, točnije katalonskim tenorom, jer je na plakatu naveden pravim imenom Jaume Aragall iako je svjetsku karijeru ostvario kao Giacomo, Carmen i Lauru u Teatru de las Bellas Artes u Meksiku, Dalilu i Amneris u Budimpešti.
Koncertni repertoar Biseke Cvejić nije bio osobito velik, ali uz Verdijev i Mozartov Requiem, u njemu su bile Beethovenova Missa solemnis i Deveta simfonija, Stabat mater Gioachina Rossinija, Bachova Muka po Ivanu, Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva i mnogo solo-pjesama.
S ansamblom beogradske Opere odlazila je na gostovanja kao Dulcineja u glasovitoj produkciji Massenetova Don Quichottea s Miroslavom Čangalovićem u naslovnoj ulozi. Nakon što se povukla sa scene dvadeset godina bila je profesor pjevanja na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu i Novom Sadu. Godine 2001. dobila je visoko francusko odličje Legije časti.
Jedna od najvećih hrvatskih opernih umjetnica, Biserka Cvejić, rođena Katušić, umrla je 7. siječnja 2021. u Beogradu.
Pročitajte više u Leksikonu hrvatskih opernih pjevača
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. studenog 2023.
