Pravi dramski mezzosopran, tamne boje alta i razvijenoga sopranskog registra
Nada Puttar-Gold (Varaždin, 5. studenoga 1923. – Zabok, 28. ožujka 2017.): 100. godišnjica rođenja
-
Nada Puttar-Gold rođena je Varaždinu 5. studenoga 1923. godine. Njezini prvi susreti s glazbom bili su, kako je nekada bio običaj u građanskim obiteljima, s glasovirom, koji je doduše počela učiti tek s jedanaest godina, što je razmjerno kasno. No završila je srednju muzičku školu. Glasovir je bio i ostao njezina prva glazbena ljubav, ali kad je svojemu poznatom klavirskom pedagogu profesoru Svetislavu Stančiću jedanput otpjevala ariju Dalile, on joj je vrlo oštroumno savjetovao da napusti studij glasovira i potpuno se posveti pjevanju.Nada Puttar-Gold najprije je učila pjevanje kod Milana Reizera i nekadašnje slavne altistice zagrebačke Opere Marte Griff-Pospišil, a onda kod Lava Vrbanića kod kojega je i diplomirala. Bila je toliko darovita da je, još prije diplome, u listopadu 1948. došla u Operu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu na poziv ravnatelja Milana Sachsa, i uz posebnu dozvolu Ministarstva još kao studentica primljena je u stalni angažman 1. siječnja 1949. godine. Debitirala je 11. veljače još kao Nada Putar u nevelikoj, ali vrlo zahtjevnoj ulozi Vanje u Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke. Nastavila je surađivati s profesorom Vrbanićem, i taj stalni rad na izgrađivanju glasa i usavršavanju pjevačke tehnike, nevjerojatna marljivost i odanost svojemu zvanju, sjajna muzikalnost, uzoran profesionalni odnos i čelično zdravlje omogućili su joj da svladava ulogu za ulogom, da ih tijekom tri desetljeća duge karijere otpjeva pedesetak i ima oko tisuću nastupa. Bila je pravi dramski mezzosopran, tamne boje alta i razvijenoga sopranskog registra, ujednačen u cijelom velikom opsegu. Njezina se karijera sjajno razvijala.
Već godine 1950., samo nešto više od godinu dana nakon debija, Nada Puttar-Gold osvojila je prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Verviersu u Belgiji. Belgijski tisak nije štedio pohvalama. „Kakav talent, kakva tehnika, kakva škola!“ – bio je zaključak jednog osvrta.
Godina 1951. bila je vrlo važna u karijeri Nade Puttar-Gold. U prvoj poslijeratnoj obnovi Verdijeva Krabuljnog plesa pod ravnanjem Milana Sachsa pjevali su velikani zagrebačke Opere Josip Gostič i Vilma Nožinić, a s njima su se ravnopravno nosili mladi i perspektivni Vladimir Ruždjak i Nada Puttar-Gold. U Beču je pjevala mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. Za bečki tisak bila je „najveće otkriće večeri“. U veljači 1952. uvrstila je u reperoar Amneris u Aidi i postala jedna od najvećih interpretkinja toga lika u povijesti hrvatske glazbene reprodukcije. Igrom slučaja prvi put ju je pjevala u Zagrebu, drugi u Beogradu, a treći u Bečkoj državnoj operi. Koliko je glasovno i pjevačko-tehnički bila osposobljena kao Verdijev dramski mezzosopran svjedoči i to da je u siječnju 1954. pjevala Azucenu na premijeri Trubadura, opet s istim partnerima Vilmom Nožinić, Gostičem i Ruždjakom. U međuvremenu ostvarila je jedan posebno lijep lik u hrvatskoj operi – Milu Gojsalića Jakova Gotovca. U siječnju 1955. na velikom je gostovanju zagrebačke Opere u Stoll Theatreu u Londonu pjevala Končakovnu u Borodinovu Knezu Igoru.
U zagrebačkoj Operi Nada Puttar-Gold bila je u stalnom angažmanu do kolovoza 1956. Te ju je godine slušao jedan od velikih svjetskih redatelja, Karl Ebert, intendant berlinske tada još Gradske a poslije Njemačke opere i angažirao za stalnu članicu. Iz Berlina je 1961. otišla u Državnu operu u Frankfurt i tamo ostala do 1964. godine. Zatim je bila slobodna umjetnica. U nekoliko godina djelovanja u tim velikim glazbenim središtima, surađujući s vrhunskim dirigentima, redateljima i partnerima te gostujući u šezdesetak velikih europskih gradova, Nada Puttar-Gold proširila je svoj standardni zagrebački mezzosopranski repertoar likovima u djelima Richarda Wagnera i Richarda Straussa. Dirigirali su joj najveći dirigenti vremena, gostovala je u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Rusiji. Nastupala je mnogo, ponekad danomice, što je rijetkost kod pjevača.
U zagrebačku Operu Nada Puttar-Gold vratila se u travnju 1969. Njezin glas zadržao je sva svojstva koja su ga uvijek krasila: raskošno bogatstvo boje i zvuka, savršenu intonaciju, sav svoj velik opseg i ujednačenost registara. I u tim je godinama osvajala jednom od svojih krunskih uloga – Azucenom. U zagrebačkoj Operi ostala je do odlaska u mirovinu u prosincu 1979. Od tada je bila profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Zahvaljujući velikoj muzikalnosti i pjevačkoj kulturi, bogatoj paleti dinamičkih gradacija i nijansa te smislu za postizanje pregnantnosti u dramatskom izrazu i na koncertnom podiju, Nada Puttar-Gold bila je i istaknuta koncertna pjevačica. Njezina koncertna djelatnost obuhvaćala je nastupe u velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što su Bachove Muka po Mateju, Muka po Ivanu, Missa u h-molu i Magnificat, Mozartov Requiem i Krunidbena misa, Pergolesijeva i Vivaldijeva skladba Stabat Mater, Händelovi i Mendelssohnovi oratoriji, Beethovenova Deveta Simfonija i Missa solemnis, Verdijev Requiem, te solističke koncerte s popijevkama talijanskih, njemačkih, francuskih, ruskih, španjolskih, talijanskih i hrvatskih autora. Pamtit ćemo njezinu Amneris raskošna glasa i kraljevskog stasa, posjetitelji Splitskog ljeta neće zaboraviti ni orguljski pjev njezina Orfeja koji je odzvanjao kamenim zdanjem prelijepog Peristila, ili predsmrtni oproštaj njezine Didone u Dioklecijanovim podrumima. Posjetitelji zagrebačke Opere neće zaboraviti njezinu Charlottu u Massenetovu Wertheru u kojoj je osvajala profinjenošću i plemenitošću izraza, scenskom ljepotom i dubokim uživljavanjem u lik, ni prekrasne legato fraze njezine Dalile. Njezina Azucena plijenila je snagom pjevačkog dramskog izraza, Marina scenskom ljepotom, Eboli suverenošću, Ulrica pastoznim dubinama, Santuzza dramatikom. A Verdijev Requiem svime time zajedno!Nada Puttar-Gold dobila je 1992. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo i 2011. Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Umrla je 28. ožujka 2017. u Zaboku u 94. godini.
Pročitajte više u Leksikonu hrvatskih opernih pjevača
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. studenog 2023.
