Silna snaga ljubavi i žrtve u Verdijevu remek-djelu
Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe Verdijeve opere Rigoletto ususret novoj premijeri opere 27. listopada 2023. u HNK-u u Zagrebu
-
"Možda će to biti najveća drama modernog teatra, a protagonist je karakter dostojan Shakespearea." – pisao je Verdi svojemu libretistu Francescu Mariji Piaveu (1810-1876). Primicao se zreloj dobi. Vrijeme povijesnih spektakla bilo je za njim, njegovo zanimanje sve se više okretalo čovjeku i osobnim sudbinama. Tražeći siže za novu operu za venecijanski Teatro La Fenice, odlučio se za dramu Le roi s’ amuse – Kralj se zabavlja – Victora Hugoa (1802-1885), u kojoj ga je osobito privukao lik dvorske lude Tribouleta (1479-1536). Razuzdani vojvoda za kojega su žene samo razonoda, jer kako pjeva, Questa o quella per me pari sono – Ova il’ ona za mene su iste – koji je zaveo kćer svoje dvorske lude, dvorska luda koja se narugala starcu kojemu se to isto dogodilo i on ga je prokleo, djevojka sumnjiva morala koja će zanijeti vojvodu, obešćašćena i odbačena djevojka koja će žrtvovati vlastiti život da bi spasila nedostojnog ljubavnika i naposljetku luda koja u vreći umjesto trupla zavodnika nalazi vlastitu kćer – to je prokletstvo starca koje se ispunilo – La maledizione – prvotni naziv opere. Sjajan sadržaj za Verdija kojemu "ništa ljudsko nije bilo strano".
Likovi u operi
Pravo ime dvorske lude Tribouleta bilo je Ferrial ili Le Févrial. Rođen je 1479. u seljačkoj obitelji kod Bloisa. Francuski su kraljevi u Bloisu imali ljetnu rezidenciju i bilo je posve prirodno da jedan boležljivi seljačić radi u njoj. Postoji crtež Tribouleta iz škole Françoisa Cloueta (1510-1572), slikara na kraljevskom dvoru Valoisa, gdje je kao dvorska luda prikazan niskog čela, velikih očiju, strašnoga nosa i s grbom. Paževi i djeca, koji su služili na dvoru, rugali su mu se i zbijali s njim šale, dok mu netko nije rekao da izgleda kao dvorska luda. Kralj ga je onda dao podučiti pjevanju i plesu i učitelje uputio da mu razviju duh. Nije potrebno napominjati da su metode učenja bile okrutne. Triboulet je postao dvorska luda najprije kod Louisa XII., a kod Franje I. (1494-1547) stekao je, ako možemo tako reći, ugledan položaj na dvoru. Umro je 1536. Victor Hugo je u svojoj drami dao vlastito viđenje lude, što je uostalom kao pjesnička sloboda dopušteno. Verdija, velikog dramatičara, taj je lik neobično zanimao. Dvorska luda na kraljevskim dvorovima bila je vrlo važna osoba, najčešće s nekom fizičkom manom, vrlo inteligentna i obrazovana. Ona je jedina smjela vladaru reći i ono što se nitko drugi nije usuđivao. Kralju ili knezu obraćala se s „ti“, nazivajući ga rođakom. I dok je sam vladar dvorsku ludu redovito uzimao u zaštitu, dvorjanici su se s tim ljudima šalili na najstrašnije načine. Verdi je stvorio jedan od najljepših likova cjelokupne umjetnosti. Dobar ili loš? Mrziti ga ili sažalijevati? I jedno i drugo. Rigoletto doista ima shakespearske dimenzije i golemo bogatstvo nijansi u izrazu. Teško je naći baritona koji o njemu ne sanja, rijetki su oni koji svoj san ostvare, a malobrojni koji ga okrune uspjehom.
Franjo Prvi dijelio je vlast nad Europom sa španjolskim kraljem Karlom V. (1500-1558), a vlast nad svijetom s turskim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim (1494-1566). Istih godina kao Sulejman, a šest godina stariji od svojega smrtnog neprijatelja Karla V., Franjo I. je kao 21-godišnjak naslijedio prijestolje od Louisa XII. čijom se kćeri Claude de France oženio. Nakon što je osvojio Milano, počeo je s Karlom V. borbu za njemačku carsku krunu. To je suparništvo uzrokovalo mnoge ratove i mnoga prestrojavanja među velikim europskim državama, a otvorilo je Osmanlijama put prema srednjoj Europi. Naposljetku je 1529. sklopljen mir u Cambraisu. Italija je pripala Karlu V. koji je imao naslov njemačkog cara. Ali ratu još nije bio kraj. Novi mir sklopljen je 1544., a onda je Franjo I. dvije godine ratovao protiv engleskoga kralja Henrika VIII. (1491-1547) i naposljetku umro iste godine kao i on, 1547. Franjo I. bio je veliki francuski državnik. Uveo je matične knjige s podacima o rođenju i smrti. Zakonske uredbe pisane su francuskim jezikom. Ustrojio je jedinstvenu francusku vojsku. I poput svih velikih renesansnih kneževa, trudio se oživiti dvor. Hrabar, neustrašiv, viteškog ponašanja, osvajač i razvratnik, dobio je naslov Oca i Obnovitelja umjetnosti. Na svoj dvor pozivao je talijanske umjetnike i pružao im povoljne uvjete za rad. K njemu su došli Leonardo da Vinci, Benvenuto Cellini i Tizian koji mu je izradio veličanstven portret koji se čuva u Louvreu. Vrijeme njegova kraljevanja bilo je doba zadovoljstva, no državnim novcem upravljao je rasipno i rastrošno. Verdiju je bio zanimljiv i za njega je u liku Vovode od Mantove skladao planetarno popularnu ariju La donna è mobile – Žena je varljiva – i time, što bi se reklo, u dva poteza ocrtao tako banalan lik kao što je Vojvoda. Promatrajući Franju Prvoga s moralnog stajališta, on i jest banalan, premda je povijesni Franjo Prvi bio jedna od najmoćnijih i najsnažnijih ličnosti svojega vremena.
Verdija je privukao i lik Gilde, jedine zrake svjetla u surovom životu dvorske lude. Opisao ju je glazbom eterične ljepote kao himnu velikoj, čistoj ljubavi nevinog bića. I opet je, kao u mnogim njegovim operama, središnje mjesto pripalo duetima oca i kćeri, neispunjenom snu njegova vlastitog života. U crtanju Gildina lika odstupio je od povijesnog uzora. Glavni ženski lik Hugoove drame, Blanche de Saint Vallier, u povijesti je Diane de Poitiers (1499-1566) koja nikako nije mogla biti uzor nevinosti. Možda je to i bila u doba kad se događala radnja Hugoove drame. Bila je pet godina mlađa od Franje I., Hugoova kralja koji se zabavlja, a dvadeset godina starija od njegova sina Henryja II. (1519-1559) kojemu će postati ljubavnica i ući u povijest kao jedna od najslavnijih kraljevskih milosnica. Verdi je svakako lik Gilde potpuno drukčije zamislio i ostvario. Ona je oličenje silne snage ljubavi za koju će se žrtvovati. Blanchin otac, u drami Gospodin de Saint Vallier (oko 1475-1539), postao je Monterone u operi.
Nastanak opere
Verdi se za libreto obratio vjernome Francescu Mariji Piaveu. Venecijanski pjesnik, novinar i prevoditelj, koji je obožavao Verdija i bespogovorno ispunjavao njegove ne baš male zahtjeve, ovaj put nije imao puno posla, dosta se vjerno držao Hugoove drame i znatno zgusnuo sam njezin kraj. Ali Verdi se morao boriti s austrijskom cenzurom koja ne samo da nije htjela odobriti operu s kraljem kao protagonistom nego je odbacila siže kao „odvratno amoralan i opsceno trivijalan“. Tvrdoglav i uporan kakav je bio, svjestan da ima pravo, Verdi nije htio odstupiti od sadržaja ni u sitnicama. Dopustio je samo da se promijeni naslov i imena glavnih junaka te da se radnja smjesti u neko talijansko vojvodstvo. Tako je prvotni naziv opere La maledizione – Kletva – izmijenjen u Rigoletto, što je ime glavnog junaka. A do riječi Rigoletto umjesto izvornog Tribouleta, došao je prema francuskom glagolu rigoler, što znači bučno se smijati. Franjo I. postao je Vojvoda od Mantove, a renesansna Mantova iz šesnaestoga stoljeća postala je mjesto radnje umjesto francuskoga kraljevskog dvora. No poruka djela je ostala.Rigoletto je vrhunac opernog izraza jednoga sjajnog razdoblja, početak realizma na opernoj sceni, primjer skladateljskog savršenstva. Već sam orkestralni uvod najavljuje tragediju. Karakterističan punktirani ritam u trublji i trombonu donosi taj osnovni motiv prokletstva koji se provlači cijelom operom. Preludij u istom ritmu raste do fortissima koji odražava svu tragediju u liku protagonista ispunjenog dubokim osjećajem mržnje, boli i ljubavi. A posve moderno koncipiran monolog Pari siamo zapravo je struja svijesti misaonog svijeta čovjeka kojega bije strah i nesreća u stalnom bijegu od samoga sebe. Apartan je, prigušen i krajnje djelotvoran mračni prizor Rigoletta i Sparafucilea u parlandu, praćen sordiniranim solima violončela i kontrabasa. A tek treći čin! Ostavimo po strani samu dramsku komponentu savršenog balansa i obratimo pozornost na niz segmenata u orkestralnoj dionici s reminiscencijom na zvuk renesanse, s olujom, najavljenom već na početku čina pomacima piccola i flaute, koja bi u nekoj drugoj situaciji bila tek efektan rekvizit, a tu ima istaknuto mjesto, s mrmljajućim zborom koji postaje dio orkestracije nevremena. A kvartet? U njemu se u jedinstvenoj harmoniji isprepleću četiri različita karaktera i osjećaja: bol, ljubav, ljubomora i želja za osvetom, gdje drugdje pronaći i to savršenstvo?! Morao je to priznati i Victor Hugo, u početku ljubomoran na Verdijeve uspjehe, nakon što je opera u Parizu u prvoj sezoni prikazivanja doživjela više od stotinu izvedaba. Nije mogao odoljeti ljepoti kvarteta Bella figlia dell’ amore i morao je nevoljko reći: “Kad bi u mojoj drami četiri lika mogla istodobno govoriti tako da publika može razabrati njihove riječi i osjetiti njihove osjećaje, i ja bih postigao isti učinak.“
Doista, riječ je o „operi nad operama“! Teško ćemo pronaći glazbeno-scensko djelo tako bogato melodijom, tako skladno komponirano, tako koncizno i sadržajno, tako briljantno, a istodobno i tako potresno kao što je upravo ta Verdijeva opera. Verdi je u tom djelu postigao ono što uspijeva samo najvećima: spojiti tragično i komično u shakespeareskom stilu. Dovoljno je reći: Rigoletto je savršeno djelo u kojemu nema ničega previše i ničega ne manjka. I sve je to Verdi postigao u četrdeset dana koliko mu je trebalo da sklada operu!
Engleski skladatelj Ralph Vaughan Williams (1872-1958) rekao je da je Rigoletto najbolje Verdijevo djelo. Sam je skladatelj ustvrdio da nešto tako lijepo neće više napisati. A strog i britak britanski kritičar, Irac George Bernard Shaw (1856-1950) izjavio je da je glavna zasluga Hugoa kao pisca to što je opskrbio Verdija libretima.
Praizvedba i odjeci
Praizvedba Rigoletta bila je u venecijanskom Teatru La Fenice 11. ožujka 1851. Bariton Felice Varesi (1813-1889) pjevao je Rigoletta, tenor Raffaele Mirate (1815-1895) Vojvodu od Mantove, a Teresa Brambilla (1813-1895) iz poznate glazbeničke obitelji, Gildu. Varesi je bio jedan od najboljih verdijanskih baritona 19. stoljeća. Uspio je proniknuti u bit Verdijeve glazbene misli i prenijeti je u pravu verdijansku frazu pa je dugo bio pojam Rigoletta. Verdi mu je povjerio Macbetha i Giorgia Germonta u Traviati na njihovim praizvedbama. Mirate, učenik slavnog kastrata Girolama Crescentinija (1762-1846), poslije se smatrao vodećim interpretom uloge Vojvode koju je tijekom duge karijere pjevao dvjestotinjak puta. Dirigirao je Gaetano Mares (1793-1862), koji je ravnao i venecijanskim praizvedbama Verdijevih Ernanija i Traviate.
Večer je protekla u znaku potpunog autorova trijumfa. Sljedećega dana Venecijom su odjekivale melodije iz opere, osobito posljednja Vojvodina arija, glasovita La donna è mobile, koju je Verdi napisao na nagovor tenora, ali uz jedan uvjet: nije se smjela izvesti ni na jednom pokusu. I zbilo se ono što se rijetko događa na praizvedbama remek-djela. Publika i kritika jednodušno su prihvatile Rigoletta, a isti odnos prema operi traje i danas. Ali, naravno, kao i uvijek, bilo je izraza zavisti pa su npr. novine Italia musicale pisale: „Nailazimo ovdje na monotoniju u koloritu, i to ne rijetko, razvučenost u formi i ritmu. Nema ni jednog takta za koji bi se moglo reći da je nov, a nije baš sve ni najboljeg ukusa...“ A londonski je Atheneum nazvao Verdijevu glazbu „djetinjastom i smiješnom, punom vulgarnosti i siromašnom idejama“.
No takvi osamljeni pojedinci nisu uspjeli zaustaviti Rigolettov trijumfalan put po svijetu koji je počeo odmah nakon praizvedbe. Po talijanskim je gradovima zbog cenzure izvođen s nekim kraćenjima i pod različitim naslovima, kao Viscardello, Clara di Perth i Lionello, ali uvijek s velikim uspjehom. Već je sljedeće godine, 1852., prikazan u Teatru civico u Rijeci, i u Beču, dakle, na njemačkom jeziku. Godine 1853. upoznao ga je London na izvedbi u Covent Gardenu s glasovitim tenorom umjetničkog imena Mario (1810-1883), potomkom ugledne talijanske plemićke obitelji na pijemontskome dvoru u Torinu, pravim imenom Vitez Giovanni Matteo de Candia, markiz od Candije. Na izvedbi u Her Majesty's theatreu u Londonu 1864. Rigoletta je pjevao Felice Varesi. S vremenom je ta „opera nad operama“ postala redovit dio repertoara svih opernih kuća. Kad je prvi put čuo Rigoletta, Gioachino Rossini morao je priznati Verdijevu genijalnost.
U Hrvatskoj je Rigoletto prvi put izveden u Teatru civico u Rijeci već 1852., dakle godinu dana nakon praizvedbe, a ubrzo je stigao i u druge dalmatinske gradove. Tako je već 1854. izveden u Teatru Nobile u Zadru. Poznati Teatro Bajamonti u Splitu otvoren je u prosincu 1859. Verdijevim Trubadurom, a slijedili su Lombardijci i Rigoletto. Prva hrvatska izvedba opere bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, 9. prosinca 1873. pod ravnanjem Ivana pl. Zajca. Režirao je, ili kako se tada govorilo, "u prizore stavio" Josip Freudenreich. Franjo Grbić pjevao je Vojvodu od Mantove, Ivan Novak Rigoletta, Antonia pl. Neugebauerova Gildu, a Matilda Lesićeva Maddalenu. Najslavniji hrvatski interpret u Rigolettu bio je Josip Kašman kao Giuseppe Kaschmann 1896. u Metropolitanu, a zacijelo najslavniji tumači Vojvode bili su Enrico Caruso i Luciano Pavarotti.
Ansambl Opere HNK-a u Zagrebu premijerno će izvesti to remek-djelo u petak 27. listopada pod ravnanjem Pier Giorgia Morandija u režiji Pier Francesca Maestrinija. Naslovnu ulogu pjeva Ljubomir Puškarić.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 20. listopada 2023.
