Izvrsni orkestri i potvrda nedostatka pravih dramskih glasova
Lucerne festival 2023., Richard Wagner, Rajnino zlato, Dresden Festival Orchestra, Concerto Köln i solisti, dir. Kent Nagano, koncertna izvedba
-
Lucerne festival jedinstven je događaj koji svakoga ljeta mami poklonike klasične glazbe u Švicarski grad Lucern. Nukleus festivala čini Lucernski festivalski orkestar u kojemu sviraju članovi drugih, većinom švicarskih simfonijskih orkestara. Muzikolog Tom Service u svojoj knjizi Glazba kao alkemija (izd. Školska knjiga 2021. godine) jedno je poglavlje posvetio Lucernskom festivalskom orkestru i njegovom dugogodišnjem šefu – dirigentu Claudiju Abbadu (1933–2014). U svojoj knjizi Service je detaljno analizirao muziciranje orkestra koji funkcionira kao jedinstveni umjetnički sklop u kojem muziciraju glazbenici različitih profila i navika, a svaki od njih djeluje u svom orkestru koji nosi jedinstvenu tonsku boju. Glazbenici se svakog ljeta ujedinjuju i okupljaju na jezeru Četiri kantona kako bi stvarali veliku umjetnost oživljenu u cizeliranom zvuku. Service u prije spomenutom poglavlju, kroz razgovore s glazbenicima i dirigentom, utvrđuje kako taj koncept može funkcionirati jedino u jedinstvenom švicarskom ambijentu, zemlji koja je oaza drugosti u centru Europe. Aktualni šef – dirigent Lucernskog festivalskog orkestra, milanski je maestro Riccardo Chailly koji iz godine u godinu održava konstantu vrhunskih koncerata s posebnim naglaskom na tematske večeri posvećene samo jednom skladatelju (npr. Rahmanjinov i Ravel).
Ove godine na koncertu otvorenja festivalske sezone u Lucernu na programu je bila Mahlerova Treća simfonija u D-molu, operiranog maestra Chaillya zamijenio je Paavo Järvi – izdanak dirigentske loze Järvi (otac Neeme i brat Kristjan također su dirigenti). Mahlerova Treća nije se slučajno našla na repertoaru – izvedbom je obilježena 20. obljetnica djelovanja Lucernskog festivalskog orkestra. Bio je to svojevrsni omaž orkestru i Mo. Abbadu, koji su zapaženu izvedbu najdulje Mahlerove simfonije ostvarili 19. kolovoza 2007. godine. Osim rezidencijalnog orkestra, u okviru Festivala nastupaju slavni orkestri, manji ansambli i solisti, a posebno se njeguje i suvremena klasična glazba. Većina događanja odvija se u dvorani KKL Luzern koja je novijeg datuma izgradnje i koju krasi iznimna akustika koju je hvalio i pokojni Abbado. Festival živi i na ulicama grada, gdje se održavaju manji koncerti rocka i njemu srodnih glazbenih žanrova.
Orkestar Dresdenskih svečanih igara (Dresdener Festspielorchester) i Kölnski koncertni orkestar (Concerto Köln) pod vodstvom dirigenta Kenta Nagana upustili su se u jedinstveni diskografsko-koncertni pothvat, izvođenje i snimanje povijesno osviještenih koncertnih izvedbi opera iz tetralogije Prsten Nibelunga Richarda Wagnera. Predviđeno trajanje projekta je tri godine (2023–2026). Kent Nagano odlučio je svoje sintetizirano koncertno-operno dirigentsko iskustvo iskoristiti u ovom jedinstvenom projektu koji će nakon objavljivanja kompletne CD edicije zasigurno zauzeti važno mjesto u relevantnoj diskografskoj ponudi svjetske tonske reprodukcije.
Suradnički Dresdenski festivalski orkestar osnovan je 2012. godine i to upravo sa svrhom istraživanja autentičnosti zvuka repertoarnih partitura, a članovi orkestra sviraju u mnogim ansamblima posvećenima oživljavanju autentičnog zvuka (npr. Il Giardino Armonico). Nastup na Lucerne festivalu 2023. godine debi je orkestra na ovom prestižnom glazbenom zbivanju. Concerto Köln osnovan je 1985. godine od strane studenata Kölnske visoke škole za glazbu i specijaliziran je za glazbu 18. i 19. stoljeća s interpretativnom težnjom prema što autentičnijem zvuku. Ubrzo nakon osnivanja ansambl je postao jedan od vodećih u repertoarnom klasteru koji njeguje, ovjenčan je mnogim nagradama, a može se pohvaliti suradnjama s najvećim umjetnicima današnjice (Julia Lezhneva, Martin Fröst, itd.). Godine 2021. ostvarili su prvu povijesno osviještenu izvedbu Wagnerova Rajninog zlata i tako postali pioniri takve prakse, barem što se Prstena Nibelunga tiče. Ansambl aktivno podržavaju pokrajinsko Ministarstvo kulture Sjeverne Rajne – Westfalije i jedna od najpoznatijih njemačkih institucija – Goethe institut. Concerto Köln i prije je nastupao na Festivalu. Ističe se nastup od 18. kolovoza 2002. godine, kada su izvodili program sačinjen od djela Wolfganga Amadeusa Mozarta i njegovih suvremenika.
Opera Rajnino zlato (Das Rheingold) prvi je dio tetralogije Prsten Nibelunga, označena kao Predvečerje, nakon koje slijede još Walkira, Sigefried i Sumrak bogova. Sadržajna okosnica Rajnina zlata oblikovana je od propitivanja karaktera vrhovnog boga germanske mitologije Wotana i božanskih i polubožanskih stvorenja kojima je okružen. Wagnerov Prsten u mudroslovnoj se osnovi sastoji od elemenata Schopenhauerove filozofije pesimizma, pa je sadržajno Rajnino zlato propitkivanje granice između ljudskog i božanskog. Bogovi pokazuju određene osobine koje su svojstvene ljudima, a ne bogovima (pohlepa, zavist, kršenje obećanja, materijalizam, itd.). Opisano se prvenstveno odnosi na dvojbene poteze vrhovnog boga Wotana, koji u trenutku kada mu se prsten Nibelunga nalazi na ruci isti ne želi skinuti jer je njime očaran, iako je svjestan da je isti proklet i da može izazvati brojne nevolje. Kako tetralogija odmiče, tako se Wagner sve više udaljava od božanskog svijeta i približava ljudskom pa je posljednja, treća večer trilogije Sumrak bogova (Gotterdammerüng) posvećena, uvjetno rečeno, običnim ljudima.
Rajnino zlato izvedeno je 22. kolovoza 2023. godine u lucernskom KKL-u. Kent Nagano okupio je oko sebe cast pjevača koji su dokazani wagnerijanci kako na njemačkom govornom području, tako i šire. Najbolji nastup ostvario je engleski bariton Simon Bailey kao Wotan. Njegov dobro postavljen bariton s odličnim pozicijama u srednjem registru portretirao je moćnog boga vrlo suvislo i slušatelju atraktivno. Bailey pjeva Wagnera na belcanto način i ne bježi od jasnijeg portretiranja melodijske linije, neovisno o primarnoj ideji utopljenosti pjevačkih dionica u izražajan zvuk velikog simfonijskog orkestra kakav je Wagner, orkestru pojačanom za tu priliku konstruiranim Wagnerovim tubama, namijenio u svojem najopsežnijem četverodijelnom glazbenom djelu. Konzervativni i isključivi wagnerijanci ne bi se složili s interpretacijskim modusom Simona Baileya, dok wagnerijanci koji to nisu tako da preziru sve u glazbi što nije Richard Wagner (kako je sebe predstavljao Antun Gustav Matoš), zasigurno nemaju ništa protiv melodikom prožetog Wotana.
Poznati tenor Mauro Peter tumačio je Logea. Slušali smo sigurnu interpretaciju jasne forme i protočnog zapjeva čiste fraze. Altistica Annika Schilicht pjevačica je širokog repertoara, koji se proteže od Šišmiša Johanna Straussa ml. do Wagnerovog ciklusa pjesama Wesendonck – Liedern. Kao Fricka pokazala je bogato pjevačko iskustvo utemeljeno na jasnom altističkom idiomu u glasu, s dovoljnom mogućnošću dosezanja visina koloraturnih obrisa. Bas Daniel Schmutzhard pristojno je tumačio Albericha pomalo zaigranim impostiranjem. Erda u interpretaciji Gerhild Romberger posebno se istaknula naslanjanjem na izgovoreni tekst jasnim oblikovanjem na kraju fraze, gdje se jasnoća izgovora nije gubila kako to obično biva. Istaknimo još odličnu sopranisticu Aniu Very kao Woglindu (uloga je to koju je ove festivalske sezone u Bayreuthu tumačila naša Evelin Novak). Ostatak podjele izgledao je ovako: Dominik Köninger – Donner, Tansel Akzeybek – Froh, Nadja Mchantaf – Freia, Tomas Ebenstein – Mime, Christian Immler – Falsot, Tilmann Rönnebeck – Fafner, Ida Aldriani – Wellgunde i Eva Vogel – Flosshilde. Sve navedene čuli smo u manje-više ujednačenim izvedbama. Pjevači su u okvirima u kojima to koncertna izvedba dopušta kreirali i scenski nastup, iako je to na momente izazivalo podsmjeh. Scena u kojoj Fafner ubija Falsota izazvala je podsmijeh u publici jer je pjevač ostao stajati na pozornici s klonulom glavom i sa zatvorenim očima kao da stojećki spava. Wotan je tradicionalno imao povez na oku.
Združeni orkestri pod inspirativnim i smirenim vodstvom Kenta Nagana bili su apsolutna zvijezda večeri. Povijesno osviješten pristup primarno se ogledao u mekšim i polaganijim tempima, čija primarna svrha nije atraktivnost nego ocrtavanje iskonske zamisli skladatelja. Početna sekvenca kada se u es akordima limenih puhača, na koji se nadovezuje violinska sekcija gradeći tako vječnu melodiju, otvara pogled na dno rijeke Rajne, zvučala je potpuno drugačije od ustaljenog izvedbenog kanona današnjice. Isto vrijedi i za završne taktove opere, kada se bogovi u blistavom durskom ozračju uspinju u Walhallu. Orkestar je tijekom izvedbe odlično oblikovao nosive lajtmotive, fundament ciklusa. Povijesno informirana izvedba, osim u sviranju orkestra, ocrtavala se i u modusu pjevanja i dikciji pjevača. Opisano je ostvareno putem detaljnih, dugotrajnih i metodički složenih pokusa kroz konzultacije s povijesnim vrelima iz vremena praizvedbe. U programskoj knjižici maestro Nagano ustvrdio je kako je važno da se aktualni pjevači sažive s partiturom, kao i njihovi kolege koji su sudjelovali na praizvedbi pred više od dvjesto godina kada je Wagnerov izričaj bio radikalni novitet. Dirigent i orkestar uspjeli su u naumu i ako je ova izvedba bila najbliže moguće onoj iz 19. stoljeća, onda je potpuno jasno da Wagner nije bježao od isticanja pjevača koji ne moraju u potpunosti biti u znaku jednakosti s orkestrom. Opisano i nije neko čudo ako se uzme u obzir činjenica da se Wagner izuzetno divio umijeću skladatelja predstavnika ranog belcanta (primarno Gioachinu Rossiniju). To je osjetila i publika u KKL Luzern, koja je glazbeni aspekt pozdravila ovacijama.
Izvedbe Wagnerovih opera u Luzernu sadrže i poseban ambijentalni značaj s obzirom na činjenicu da se svega pola sata hoda od KKL-a u Tribschenu nalazi vila u kojoj je Wagner boravio nakon što je morao emigrirati iz Njemačke zbog aktivnog sudjelovanja u revolucionarnim zbivanjima 1849. godine u Dresdenu, gdje je bio Kapellmeister. S obzirom na temporalni okvir nastanka, jasno je da je većina Prstena komponirana u Švicarskoj.
Generalni nedostatak izvedbene prakse Wagnerovih opera je deficit pravih dramskih glasova koji bi mogli nositi taj repertoar. Problem je to koji je prisutan u bilo kojoj izvedbi opera njemačkog giganta, neovisno o tome gdje se odigravaju. Većina pjevača koji danas nose taj repertoar naginju lirskome, a ne dramskom glasovnom izričaju i to jednostavno nije to. Najeklatantniji primjer takve prakse je, barem ga tako predstavljaju, herojski tenor Andreas Schager koji je ove festivalske sezone zaista učinio vrhunski pothvat kada je tri dana za redom pjevao Parsifala i Sigefrieda u istoimenoj operi i u Sumraku bogova, i poradi toga zaslužuje naklon. Prošle jeseni tumačio je Sigefrieda u novom Prstenu postavljenom u Berlinu (moderna i prilično besmislena režija Dimitria Tcherniakova koji je radnju smjestio u institut za genska/evolucijska istraživanja) pod dirigentskim vodstvom Christiana Thielemanna, nasljednika Daniela Barenboima na mjestu umjetničkog ravnatelja slavne operne kuće pod lipama. Već na tim predstavama bilo je jasno da je riječ o pjevaču velikog iskustva koji nije pravi wagnerijanski glas. Tužno je da Wolfgang Windgassen nema dostojnih nasljednika.
Vratimo se Lucernskoj izvedbi Rajnina zlata, gdje nas je svirka orkestra doista oduševila, pa smo iz KKL-a izašli s uzdahom – Wagner je ipak Wagner.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 8. listopada 2023.
