Šećer dolazi na kraju

Bečka državna opera (Wiener Staatsoper): Vincenzo Bellini, Mjesečarka (La sonnambula), obnova; dir. Giacomo Sagripanti, red. Marco Arturo Marelli; uz izvedbu 9. rujna 2023.

• 

  Mjesečarka Vincenza Bellinija vratila se obnovom (tri izvedbe) u rujnu ove godine na pozornicu Bečke državne opere prvi put nakon izvedbi u siječnju 2017. Predstava u inscenaciji koju potpisuje švicarski redatelj Marco Arturo Marelli (autor i scenografije i osvjetljenja; kostimografkinja Dagmar Niefind) tako se u ovoj kući od premijere u listopadu 2001. izvela 56 puta. Obnova je južnoafričkoj sopranistici Pretty Yende i meksičkom tenoru Javieru Camareni, dobro poznatima publici Bečke državne opere, trebala označiti prvi nastup u naslovnoj ulozi Amine i onoj Elvina u kući na Ringu, ali je Yende zbog zdravstvenih razloga otkazala prvu izvedbu (zamijenila ju je Brenda Rae).

  Redatelj Marelli, inspiriran Čarobnom gorom Thomasa Manna, švicarsko selo 19. stoljeća zamjenjuje sanatorijem (koji izgleda kao hotel iz 20. stoljeća) švicarskih Alpa, u kojem je Amina, sudeći po kostimu iz I. čina, dio personala, dok se njezin zaručnik Elvino u prostranom i višeslojnom predvorju sanatorija (jedini dekor u oba čina, čije se odlike mijenjaju promjenom osvjetljenja i rasporeda scenografije, a u II. činu kroz balkon prodire i snijeg) pojavljuje, kao skladatelj, za klavirom. Na prvi pogled neobična inscenacija Mjesečarke, ali vizualno privlačna i, što je najvažnije, prihvatljiva interpretacija koja ne ide protiv djela ili ignorirajući djelo, nego pokraj djela. Redatelj nije mijenjao osnovne odnose među likovima, ali je djelu oduzeo imanentnu mu pastoralnost. Problem nastaje u drugoj slici I. čina, u kojem bi mještani trebali pronaći mjesečarku Aminu u sobi grofa Rodolfa u Lisinoj gostionici (ključan dramski okidač). U ovoj inscenaciji prostor je i dalje predvorje sanatorija – zašto bi Aminu bilo neobično ondje zateći?

  Uvodni zbor započinje ispred spuštenoga zastora, koji se ponovno spušta upravo prije početka kabalete Ah! non giunge Aminine finalne arije u II. činu. I tada se na izvedbi 9. rujna dogodilo nemoguće. Privremeno spuštanje zastora, pred kojim se pojavljuje Amina u crvenoj haljini i započinje izvedbu prve strofe kabalete (druga se izvodi pred podignutim zastorom u dobro poznatom dekoru), izmamilo je pljesak nemaloga dijela publike. Nakon bučno držane harmonije dominante koja priprema toniku kabalete, čuti pljesak upravo je neugodno. Ne treba znati ništa o harmoniji, ne treba čak znati ni da slijedi jedna od najpoznatijih kabaleta jedne od najpoznatijih opernih scena, treba samo imati elementaran osjećaj za dramski tok (opera ne može biti gotova) i iole osjetljivo uho da bude prejasno kako je to valjda zadnje mjesto u operi na kojem bi netko osjetio poriv za aplauzom. Postaje li odlazak u Operu tek turistička atrakcija, pri čemu je glazba u drugome planu?

  Talijanski dirigent Giacomo Sagripanti ukusno je odabirao tempa, ponekad i šira, prisiljen na pojedinim mjestima ipak slijediti pjevače ako ne želi raskorak između orkestralne rupe i pozornice, čega pak nije manjkalo kad su nastupi zbora u pitanju. Ne, doduše, i u uvodnom zborskom broju II. Čina, jer je isti u ovoj inscenaciji izbačen. Teško je reći što je uzrok tim silnim mikroraspadima: nedovoljno pokusa, tromost u pjevanju zborskih pjevača, nesporazumi u komunikaciji s dirigentom? Sagripanti je pretežno pokazao razumijevanje za Bellinijev tako delikatan i ne svima dohvatljiv stil, izazovan u transparentnosti partiture i belkantističkom ogoljivanju pjevača, ali ponegdje možda i tvrdu ruku u frazama koje bi bolje živjele uzete mekše, te stanovitu ukočenost u prijelazima (tempo di mezzo) između cantabilea i kabalete u nekim brojevima u soliti formi. Orkestar nije uvijek bio na najvišoj razini, ali čuli smo i lijepa sola drvenih puhača, uz njih i onaj roga u sceni Elvinove arije u II. činu (izvrsno sviran orkestralni uvod iste) te općenito precizne i životne šesnaestinske pasaže.

  Ne znamo je li dirigent mogao imati slobodne ruke u otvaranju nekih tradicionalnih skokova, ali u Amininoj ariji iz I. čina Bellinijeva razvedena kabaleta bila je kraćena u drugoj strofi, dok istu uopće nismo čuli u izvedbi kabaletâ prvoga dueta Amine i Elvina te Rodolfove i Elvinove arije. Zanemariva ušteda vremena, a veliko narušavanje formne ravnoteže između cantabilea i kabalete brojeva u pitanju. Zbog takvih rješenja kabalete postaju prekratke, ostaju nekako visjeti u zraku, završe a da ih publika nije ni registrirala, pa im katkad uskraćuje i pljesak, ne krivnjom pjevača (arija Rodolfa). Kritičko izdanje partiture (Ricordi, 2009) donosi pri početku scene i arije Elvina iz II. čina veliki solo trube, koji se iz praktičnih razloga očito morao izostaviti već u Bellinijevo vrijeme, pa ga nema u standardnim izdanjima. Budući da se poslije (i u današnjim izvedbama) čuju fragmentarni citati toga sola kao sredstva Bellinijeve dramske izražajnosti, za njegovim odsustvom možemo žaliti ne samo zbog glazbene ljepote.

  Javier Camarena logičan je odabir za ulogu Elvina, u kojoj se pokazao sugestivnim interpretom, emocionalno posebno nabijenim u trenucima izljeva ljubomore prema Amini. U gledalištu ga se dobro čuje (u duetima povremeno čak i pokriva Pretty Yende), frazira uzorno i odlikuje se postojanim tonom, koji možda nije najpuniji u svim položajima glasa, ali je primjeren današnjoj tenorskoj ponudi u ovome repertoaru. Čuli smo pun, zaobljen visoki c u prvome duetu s Aminom, no neke druge visine nisu mu bile idealne (intonacijski ili zbog stisnuta tona). Šteta je što u njegovoj sceni i ariji u II. činu (Tutto è sciolto… Ah! perchè non posso odiarti) nismo čuli drugu strofu kabalete, jer je prvu pjevao s ukusom i uronjen u lik.

  Bas Roberto Tagliavini, pjevajući ariju Rodolfa, održao je malu lekciju belkanta u I. činu, u kojemu se ljepotom tona istaknuo najviše od svih solista. Divno je bilo čuti besprijekorno fraziranje talijanskoga pjevača vrlo jasne dikcije. Pogođen i u prirodno gospodskom držanju lika koji se uspijeva oduprijeti napasti da iskoristi mjesečarkinu bespomoćnost (u duetu s Aminom), nije dopustio da pjevački imponira samo u ariji; uzmimo primjer plemenito donesena, i pjevački i nastupom, važna mjesta u tome duetu: No, non sarai tradita, alma gentil, da me. No, no, da me…

  Prvi bečki nastup u ulozi Amine nije za Pretty Yende počeo idealno. U recitativu i cantabileu (Come per me sereno) arije iz I. čina bila je isprva nekako odsutna, zamagljene dikcije, mjestimice preizražena vibrata. No kraj opere dočekala je kao zvijezda večeri (pri čemu ne smijemo zanemariti Tagliavinijev izniman doprinos), prvenstveno zahvaljujući osjećajnoj interpretaciji i velikoj pjevačkoj sigurnosti u finalnoj ariji, koju je očito najtemeljitije nastudirala. Nije se oslonila samo na efekt koloraturnih valova u plesnoj kabaleti (Ah! non giunge) u kojoj je, kao i u ariji iz I. čina, inventivno i ambiciozno ornamentirala drugu strofu (ne izbjegavajući pritom najviši položaj glasa), nego je posvećeno uronila i u čudesnu kantilenu prethodećega cantabilea Ah! non credea mirarti, savršena primjera Bellinijevih „melodie lunghe, lunghe, lunghe“ (Verdi). Yende, kao ni Camarena, ne pjeva prave trilere, ali je sposobna za produciranje pjevačkog efekta prvoga reda kad na kraju Ah! non giunge pjeva kao pretposljednji ton čisti, postojani, držani interpolirani visoki f (f³), otpjevavši već na kraju arije iz I. čina (u čijoj je kodi u šesnaestinkama prije zadnje kromatske pasaže bila neprecizna) es³ u istome kontekstu. Takvim se finalom pjevačica iskupljuje za one ne baš tako idealno donesene manje izazovne visine na nekim drugim mjestima. Pitanje je je li Amina Pretty Yende kao lik u potpunosti zaokružena kreacija. Ona svakako posreduje naivnost toga lika i njegovu preobrazbu od očaja do sreće u II. činu, ali se ponekad, napose u I. činu, njezina interpretacija približava duhu koncerta u kostimu.

  Negativna uloga Lise, koja želi Elvina za sebe, nije malena, podrazumijeva i po jednu zahtjevnu ariju s eksponiranim visinama u oba čina, ali je nezahvalna. Potrebno je uložiti znatnu pjevačku kondiciju u ulogu koja je zapravo sporedna. Ruska sopranistica Maria Nazarova uložila je u nju dosta glumačkog i pjevačkog truda, ali je ipak prevladao dojam neugodno reskih visina (npr. visoki c). Među tumačima manjih uloga svim je zahtjevima lika Terese, koja voli Aminu – izvorno siroče, ljubavlju prave majke, udovoljila mađarska mezzosopranistica Szilvia Vörös; uloge Alessija i Bilježnika donijeli su Jack Lee i Johannes Gisser.

  Ako je dojam nakon završetka I. čina bio da je belkantu bliži od tumača dviju glavnih uloga onaj isto tako važne uloge grofa Rodolfa (Roberto Tagliavini), s II. činom stvari su sjele na svoje mjesto: nakon vrsne izvedbe finalne arije Pretty Yende mogli smo sa zadovoljstvom odahnuti. Zucker kommt zuletzt.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 21. rujna 2023.

  Bečka državna opera (Wiener Staatsoper)
  Vincenzo Bellini: Mjesečarka (La sonnambula); praizvedba: Milano, Teatro Carcano, 6. ožujka 1831.

  Obnova ove inscenacije u Bečkoj državnoj operi: 6. rujna 2023 (izvedba na koju se odnosi osvrt: 9. rujna 2023; premijera u ovoj inscenaciji: 19. listopada 2001)

  Libreto: Felice Romani
  Dirigent: Giacomo Sagripanti
  Redatelj, scenograf i autor osvjetljenja: Marco Aruro Marelli
  Kostimografkinja: Dagmar Niefind
  Dirigent scenske glazbe: Markus Henn
  Zborovođa: Martin Schebesta

  Uloge:
  Amina: Pretty Yende
  Elvino: Javier Camarena
  Grof Rodolfo: Roberto Tagliavini
  Lisa: Maria Nazarova
  Teresa: Szilvia Vörös
  Alessio: Jack Lee
  Bilježnik: Johannes Gisser

  Orkestar i Zbor Bečke državne opere

  Fotografije: © Wiener Staatsoper / Michael Pöhn

Piše:

Karlo
Radečić