Velika hrvatska verdijanka i umjetnica svjetskog formata

In Memoriam: Mirella Katarinčić-Toić (Rijeka, 5. lipnja 1953. – 3. rujna 2023.)

• U 71. godini u svojoj rodnoj Rijeci umrla je velika hrvatska verdijanska sopranistica Mirella Katarinčić-Toić. Ljepota njezina lirico-spinto soprana, savršena muzikalnost i besprijekoran legato, istančan osjećaj za interpretaciju kao i sugestivnost cjelokupnog nastupa pripadaju prošlosti koju će se teško dostići. Nacionalna prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci jedna je od najvećih vokalnih umjetnica koje smo u Hrvatskoj imali.

  Godine 1977. na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Puli s Marjanom Lipovšek dijelila je Treću nagradu žirija kad ju je izvjestiteljica uglednog njemačkog časopisa Opernwelt Giovanna Kessler opisala kao „mladi verdijanski sopran velike budućnosti“, 1979. osvojila je vrlo vrijednu Prvu nagradu međunarodnog žirija na natjecanju Opera i belcanto belgijske televizije u Ostendeu, 1981. u Ateni bila je dobitnica Srebrne medalje na Međunarodnom natjecanju mladih opernih pjevača Maria Callas. Rijetko se koji pjevač uopće može pohvaliti takvim priznanjima na samome početku karijere.  

  Mirella Katarinčić rođena je 5. lipnja 1953. u Rijeci, gdje je 1972. završila srednju Tehničku školu – Brodograđevni odjel i učila pjevanje kod nekadašnje solistice riječke Opere Carmen Vilović. Zatim je  radila kao tehničar u projektnom uredu riječkog brodogradilišta "3. maj" i istodobno studirala pjevanje na Akademiji za glasbo u Ljubljani kod istaknute slovenske sopranistice Ondine Otte-Klasinc. Diplomirala je u redovnom roku u lipnju 1977. a još ranije,  9. travnja, debitirala u Operi Slovenskoga narodnoga gledališča u Mariboru  s ulogom Giorgette u Plaštu. Ulogu je muzički naučila u sedam dana, i u tri dana pokusa u Mariboru uspješno svladala. U lipnju je završila studij s odličnim uspjehom i 1. rujna primljena je u angažman u Operu.

  
  
  Prva uloga u mariborskom angažmanu bila joj je Micaela u Bizetovoj Carmen. Kritičar mariborske Večeri Bogdan Učakar napisao je: „Ne mogu a da u toj važnoj višeslojnosti, koju je izazvala mariborska Carmen odmah ne spomenem izvanredno dobro obranjen ispit mlade glazbi predane, muzikalne i tehnički odlično pripremljene sopranistice Mirelle Toić iz ljubljanske škole Ondine Otte-Klasinc. Njezina izvanredna intonativna pouzdanost i dobra impostacija najvažnija su obećanja da je možemo ubrojiti u buduće perspektivne dramske soprane. Ulogu Micaele spremila je vrlo studiozno, ozbiljno i pouzdano, s vremenom će se, naravno, i glumački osloboditi. Arija koju zaplašena pjeva u logoru 'zloglasnih krijumčara' bila je izvanredno lijepo dostignuće upravo zbog dobro postavljena glasa, koji je postavio u drugi plan glumačku suzdržanost.“ Izvrsna kritika i velik prostor u tisku koji je dobila debitantica, pogotovo uzme li se u obzir da je naslovnu ulogu pjevala slavna Ruža Pospiš-Baldani!

  Slijedile su Puccinijeva Tosca i Grofica u Figarovu piru Wolfganga Amadeusa Mozarta. Toscu je pjevala prvi put u Rijeci u svibnju 1979. ujesen je upisala magisterij na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu kod velike hrvatske mezzosopranistice Biserke Cvejić, kod koje je poslije, 1982., magistrirala i na nagovor Vladimira Benića, tadašnjeg direktora Opere stupila u angažman u Operu Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci. Kao solistica Opere prvi put nastupila je u novoj ulozi kao Mimì u Puccinijevoj operi La Bohème  i "od ljubavnog dueta na početku do tužnog oproštaja od života u posljednjem činu uspjela ostvariti cijelu ljestvicu osjećajnosti savršeno vladajući svim glasovnim registrima“, kako je pisala izvjestiteljicu Novoga lista Ljerka Žic.

  U travnju 1980. Mirella Toić je u svojoj matičnoj kući imala prvu premijeru: pjevala je vrlo zahtjevnu i tešku ulogu Fiordiligi u Mozartovoj operi Così fan tutte. Mo Benić, koji je izvedbom dirigirao, pobrinuo se za izvrsnog redatelja Wolfganga Kerstena. Radost muziciranja spojila se s radošću scenske igre i dogodila se predstava koja je odjeknula izvan Rijeke. Pozvana je u Osijek na Annale komorne opere i baleta i uspjeh nije izostao: Mirella Toić dobila je prvu nagradu za glavni ženski lik. Ljeti 1980.  ostvarila je kreaciju koja će postati jedna od krunskih u njezinu repertoaru – Leonoru u Trubaduru. Pjevala ju je najprije na Ljetnoj pozornici u Opatiji, zatim u Puli i naposljetku  na službenoj premijeri u kazalištu u Rijeci. Njezin put Verdiju bio je utrt i smatrat će se u njegovu repertoaru nasljednicom Zinke Kunc Milanov i Ljiljane Molnar-Talajić.

  

   A postala je i renomirani sopran koji se poziva na gostovanja  U prosincu 1980. u sklopu Zajčevih dana nastupila je na koncertnoj izvedbi opere Zlato Zadra Ivana Brkanovića koju je nakon četiri dana čula i zagrebačka publika u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U međuvremenu je u Beogradu pjevala u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera. Koncert je ponovljen u lipnju 1981. u Sofiji i dva puta izveden  u sklopu Svečanih muzičkih tjedana.

  Godine 1985. Mirella Toić stupila je u angažman u Vereinigte Städtische Bühnen Krefeld und Mönchengladbach (Udružena gradska kazališta Krefelda i Mönchengladbach) uz uvjet da nauči na njemačkom jeziku ulogu Giuliette u Offenbachovim Hoffmannovim pričama i Leonore u Trubaduru. Ostala je stalni gost Udruženih kazališta do 1988. godine. Odvojenost od kuće i obitelji sve ju je više pritiskala. Bila je emotivno načeta. I kad se bližila vrhuncu, kad je rasla iz predstave u predstavu i kad se od nje moglo sve više i više očekivati, dogodilo se nešto što ju je omelo na putu velike svjetske karijere za koju je imala sve preduvjete – pojavila se bolest koju je potencirala iscrpljenost dugotrajnim i napornim pokusima za Traviatu. Violetta u Traviati u veljači 1987. bila je njezin velik uspjeh, ali je morala biti otpremljena u bolnicu, pisala je njemačka kritika. Liječenje je potrajalo nekoliko mjeseci. U listopadu se vratila na scenu, otpjevala je još nekoliko Traviata i Verdijev Requiem. Angažman u Njemačkoj bio je gotov i vratila se u Rijeku. Razvila se u vrhunskog verdijanskog soprana.

  

  

  Kad je Leonoru poslije pjevala na jednoj od brojnih premijera Trubadura ugledna kritičarka Bosiljka Perić-Kempf napisala je: "Njen tako prirodni način tumačenja Verdijeve glazbe plijenio je dojmom lakoće, a bio je rezultat savršenog „feelinga“ za luk verdijanske fraze, koja u njenom izvođenju postaje pravim modelom lijepog pjevanja. Mirella Toić nepatvoreni je verdijanski sopran, iznimne muzikalnosti kojom se nepogrešivo rukovodila u tumačenju svih glazbenih finesa svoje uloge.“ Slijedila je Amelija na premijeri Krabuljnog plesa i druge uloge raznolikog repertoara. U stotoj godišnjici Verdijeve smrti  2001. dala je najveći doprinos njezinu obilježavanju u Hrvatskoj dvjema premijerama – Krabuljnog plesa i Don Carlosa. Ostvarila je još antologijske kreacije u Verdijevim operama: Leonore u operi Moć sudbine, Aide, Amelije u Simonu Boccanegri i Giselde u Lombardijcima. Zatim se usavršavala u Beču kod članice Bečke državne opere Komorne pjevačice Olivere Miljaković koja joj je 1989. dodijelila počasni naslov Doktor vokalne tehnike. Željna novih spoznaja nastavila je pohađati majstorske tečajeve,  pri UNESCO-u (ITT) u Amsterdamu te kod Komorne pjevačice Christe Ludwig u Austriji.

  U novom angažmanu u Rijeci Mirella Toić svojim je lijepim, bogatim i toplim, ujednačenim lirico-spinto sopranom blistavih visina, raskošne zvučnosti, eteričnih piana, velike pokretljivosti, s razvijenom pjevačkom tehnikom koja joj je omogućavala da s lakoćom svladava i virtuozne koloraturne ukrase, besprijekornim legatom, belkantističkom frazom u širokom luku, naglašenom muzikalnošću, a nadasve iskrenom i dubokom ljudskošću, ostvarila kreacije koje se pamte, u širokom rasponu od Norme Vincenza Bellinija do Rosalinde u Šišmišu J.Straussa. Normu je uvrstila u repertoar 1990. i za nju je 1992. dobila Nagradu Milke Trnine i Nagradu grada Rijeke te 1996. Nagradu Hrvatskog glumišta. Početkom srpnja 1990. riječki operni ansambl krenuo je s Normom na gostovanje u Ljubljanu u sklopu Opernog ljeta (Operno poletje). Izvedba je bila na Križankama. Uspjeh je bio velik a tisak je upravo prštao komplimentima za našu umjetnicu. Ljubljanski je tisak pisao da je u izvedbi „sigurno najbolje briljirala sopranistica Mirella  Toić“. Izvjestitelj Dela Bogdan Učakar pisao je da je „pokazala veliki scenski napredak, mjestimice i primadonsku kreaciju i uzvišenost. Njezin glas, bogat i izjednačen, svugdje prikladno obojen psihološkim doživljavanjem, ujedno kultiviran i pouzdan u izvođenju pjevačkih linija, odgovarao je Bellinijevoj zamisli.“

  
  

  Nisu prošla ni dva tjedna a Mirella Toić je za svoju Normu dobila međunarodno priznanje. Bilo je to na ljetnoj pozornici u parku Ville Manin u mjestu Passariano nedaleko Udina. U sklopu 18. Ljetnog festivala 1990. na kojemu su nastupala i tako velika imena kao baletne ikone Rudolf Nurejev i Carla Fracci prvi put je izvedena opera. Kritičar lista Messaggero veneto napisao je da se „pokazala kao Norma posve na visini, sopran u stanju izvesti raznolike dinamičke preljeve, tankoćutan i izražajan“. U punoj stvaralačkoj zrelosti toj se ulozi vratila u veljači 1996. na premijeri u riječkoj Operi. Maja Stanetti smatrala je opravdanim što se opera vratila u repertoar i napisala je u Večernjem listu: „Nova riječka premijera u tako kratkom roku ima svoj jak razlog. Riječki teatar u svojem ansamblu ima prvoklasnog, svjetskog interpreta naslovne uloge – Mirellu Toić. Opskrbljena bogatim glasom i teško nadmašivom izražajnošću koju donosi poput unutarnjeg izgaranja, Mirella Toić je okosnica skladne premijere pod ravnanjem dirigenta Lorisa Voltolinija. Premda je ta njezina uloga poznata, svaki novi nastup otkriva kreativno bogatstvo izražajnosti u svakom novom trenutku paklenski teške uloge.“ Proglasila ju je svjetskim interpretom a Davor Schopf hrvatskom kraljicom belkanta.

  Na žalost, šest Normi u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci bili su posljednji nastupi Mirelle Toić u toj krunskoj ulozi njezina repertoara. Veliko je pitanje, kad će se u Hrvatskoj ponovno naći umjetnica koja će moći udovoljiti golemim zahtjevima te preteške uloge.

  U bogatom repertoaru Mirelle Toić bile su još i Puccinijeve Liù u Turandot i Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Mozartova Donna Anna u Don Giovanniju te niz uloga u djelima hrvatskih skladatelja. Bila je nadasve uspješna kao interpretatorica opusa Ivana pl.Zajca. Pjevala je Jelenu a zatim Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Margitu u Banu Legetu, Evu u oratoriju Prvi grijeh i Ameliju najprije u koncertnoj izvedbi istoimene opere za koju je riječki ansambl 1996. dobio Nagradu Vladimir Nazor, a zatim i u scenskoj. Bila je Sunčanica Borisa Papandopula na koncertnoj izvedbi opere u produkciji Hrvatske radiotelevizije. Premda je njezin glas bio izrazito mediteranske boje a umjetnička osobnost bliža slikanju snažnih dramskih likova, okušala se i u djelima slavenskih autora s drugačijim stilskim zahtjevima, kao Marica u Prodanoj nevjesti Bedřicha Smetane i Parasja u Soročinskom sajmu Modesta Petroviča Musorgskog. Paleti velikih i raznolikih likova dodala je 2002. Santuzzu u Cavalleriji rusticani Pietra Mascagnija, koja je duboko istinski i krajnje uvjerljivo živjela potresnu tragediju neispunjenih želja i nadanja odbačene sicilijanske djevojke i 2006. iznimno pjevački i dramski zahtjevnu Ponchiellijevu Giocondu.

  

  Bilo bi pogrešno Mirellu Toić doživljavati isključivo kao opernu umjetnicu. Ona je bila i istaknuta koncertna pjevačica s osobitim afinitetom za duhovnu glazbu. Tko je bio na koncertu u zagrebačkoj katedrali u prosincu 1989. na izvedbi Mozartova Requiema teško će zaboraviti neprispodobivu ljepotu njezina glasa i usrdnu molbu u njemu. Fraze iz Benedictusa još zvuče u ušima. Ta čista ljepota postala je duboka duhovnost, sredstvo izravnog komuniciranja sa Svevišnjim. Ne znam je li itko poslije nje postigao takvo savršeno stapanje glazbe božanskog Amadeusa i njegova Stvoritelja. Plemenitost njezina pjeva, muzikalnost i majstorstvo interpretacije dolazile su do istog izražaja u solo popijevci i u vokalno-orkestralnim djelima kao što Requiem Giuseppea Verdija i Gabriela Fauréa, Magnificat Johanna Sebastiana Bacha,  Deveta simfonija  Ludwiga van Beethovena,  Mozartova Krunidbena misa, Händelov Mesija, Druga simfonija Gustava Mahlera, Rossinijeve Petite messe solennelle i Stabat Mater te Papandopulova Hrvatska misa, Pjesme Mathildi Wesendonck Richarda Wagnera i Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa.

  Mirella Toić nastupala je u svim hrvatskim opernim kućama i na festivalima, najčešće na premijernim izvedbama. Za vrijeme Domovinskog rata prkoseći granatama redovito je dolazila u Split i tamo donosila pamtljive kreacije kao što je Verdijeva Violetta i Giselda u Lombardijcima. Posebno se ističu njezini nastupi na Splitskom ljetu u naslovnoj ulozi Aide i kao Sinaide u Rossinijevu Mojsiju.Više od deset godina bavila se i pedagoškim radom. Bila je docent solo pjevanja na Pazinskom kolegiju, nastavnik solo pjevanja na Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci a utemeljila je i Operni studio s namjerom da odgoji mlade pjevače i predstavi ih javnosti te im organizira koncerte na kojima je i sama često sudjelovala. Njezino djelovanje pratile su brojne nagrade i priznanja. Uz već spomenute, dobila je 1977. Plaketu za mlade operne nade na Majskim operskim večerima u Skoplju. Godine 1996. dobila je odličje za zasluge u kulturi – red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2001. dobitnica je godišnje Nagrade Vladimir Nazor za uloge Elizabete u Don Carlosu i Amelije u Krabuljnom plesu ostvarenima u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao najvažniji solistički prilog proslavi stogodišnjice Verdijeve smrti u Hrvatskoj. Za iste uloge nacionalni teatar rodne Rijeke dodijelio joj je Nagradu Štefanija Lenković za najbolje ostvarenu žensku ulogu u opernom programu HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka u sezonama 2000./2001. i 2001./2002. Godine 2003. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo ju je nacionalnom prvakinjom. Snimila je nekoliko nosača zvuka s opernim arijama i pjesmama. Umirovljena je 2018. nakon više od 40 godina karijere.

  

  

  Za hrvatsku glazbenu kritiku velika hrvatska verdijanka i umjetnica svjetskog formata, Mirella Toić jedna od najistaknutijih ličnosti hrvatske glazbe naših dana, velika primadona u optimalnom smislu te riječi tiho je preminula u Rijeci 3. rujna.

  Zbogom, Mirella! Počivaj u miru Mozartova Requiema.

  Pročitajte više u Leksikonu hrvatskih opernih pjevača

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. rujna 2023.

Piše:

Marija
Barbieri