Remek-djelo melodijskog i dramatskog nadahnuća

Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe Donizettijeve opere Anna Bolena ususret novoj premijeri opere 29. rujna 2023. u HNK-u Ivana pl. Zajca Rijeka (1. dio)

• Tijekom sezona ansambl riječke Opere sustavno se trudi napraviti odmak od standardnog opernog repertoara. Opera, točnije lirska tragedija – u dva čina Anna Bolena Gaetana Donizettija, nastala na libreto Felicea Romanija  i praizvedena 26. prosinca 1830. u Teatru Carcano u Milanu najnoviji je u tome nizu. Tim zanimljiviji jer je upravo riječka publika prva u Hrvatskoj  upoznala to djelo u Teatru civico već 1835. u izvedbi talijanske operne družine. I od onda opera se u Hrvatskoj nije čula. Zašto – to samo Bog zna – jer je osamdeseth godina prošloga stoljeća zagrebačka Opera imala troje pjevača koji su mogli biti idealni tumači glavnih likova: Venetu Janevu Iveljić, Dunju Vejzović i Franju Petrušanca. Odraz je to, na žalost, ustaljenog mišljenja u nas da je Donizetti skladao samo Luciju di Lammermoor i Ljubavni napitak, eventualno i Don Pasqualea – i ništa više od 70 opera koliko ih je stvorio.

  Kada je 1830. nekoliko bogatih talijanskih obitelji u Milanu preuzelo kazalište Carcano i u njemu organiziralo opernu sezonu, angažiralo je dvoje najvećih pjevača onoga doba, Giudittu Pastu (1797-1865) i Giovannija Battistu Rubinija (1794-1854), a uz njih i mladu talentiranu mezzosopranisticu Elisu Orlandi (1811-1834 i jednog od tadašnjih najpouzdanijih basova, Filippa Gallija (1783-1853). Angažiran je i najpoznatiji libretist vremena Felice Romani (1788-1865) pa je, posve prirodno, ponuđeno i najpoznatijim skladateljima vremena Vincenzu Belliniju i Gaetanu Donizettiju da skladaju operu.

  Prema mnogim mišljenjima Giuditta Pasta najveći je sopran 19. stoljeća u talijanskom repertoaru, kao što je Maria Callas 20. stoljeća. Suvremenici su pisali da je njezin glas bio u osnovi mezzosopran velikog opsega – tzv soprano sfogato Taj glas bio je bogat bojama a kako je bila izrazito velika dramska umjetnica snažna izraza njezine su kreacije bile i ostale pojam. Hvalila se njezina besprijekorna intonacija.  Prema mnogim mišljenjima, Giovanni Battista Rubini najveći je talijanski tenor 19. stoljeća. Neki smatraju da su njegova popularnost i njegovo značenje u povijesti tenorskog opernog pjevanja ravne onima što ih je imao Enrico Caruso (1873-1921) stoljeće kasnije. Imao je krasan glas, pjevačka tehnika bila mu je vrhunska a vladanje umijećem koloratura u visokom registru nedostižno. Elisa Orlandi unatoč preranoj smrti postigla je veliku karijeru koloraturnog mezzosoprana. Filippo Galli počeo je karijeru kao neugledan tenor a zahvaljujući velikom opsegu, pokretljivosti i izražajnosti glasa te izrazitoj kreativnosti razvio se u jednog od vodećih basova vremena.

  Donizettiju su bile trideset tri godine. Upravo se bio oslobodio ugovora s Domenicom Barbaijom (1778-1841) koji ga je obvezivao da za Napulj sklada četiri opere na godinu. Milano ga je slabo poznavao pa se Donizetti želio u njemu dokazati. Romani, pjesnik izvornog nadahnuća i dramatičar istančana osjećaja za kazalište, kojega se smatra najboljim  talijanskim libretistom između Pietra Metastasija (1698-1782) i Arriga Boita (1842-1918), rado se prihvatio zadaće. Posegnuo je za dramama Alessandra Pepolija (1757-1796) Anna Bolena, objavljene 1788. u Veneciji i pjesnika Ippolita Pindemontea (1753-1828) Enrico VIII ossia Anna Bolena, objavljene 1816. u Torinu, a ona je zapravo prijevod drame francuskog pjesnika, dramatičara i političara Marie-Josepha Chéniera (1764-1811) Henri VIII, objavljene 1791. u Parizu. Govorio je kako je lako pisati tekst kada se zna tko će ga interpretirati. I zaista, libreto Anne Bolene jedan je od najboljih libreta talijanske opere ranog belkanta, a sam lik Anne Bolene zacijelo je najpotpuniji u Donizettijevu opusu.

  

  Romani je pisao: „Kad je čovjeku na raspolaganju umjetnica poput Giuditte Paste i kad su uz nju i ostali takvih kvaliteta, kad je cijeli ansambl takav, onda pjesnik lako može odbaciti blijedu melodramatsku besmislicu kao što su 'libreti' i vinuti se u visine lirske tragedije, a skladatelj može ostaviti u ladici svoje istrošene zalihe rutinskih fraza i vječnih cabaletta i uzdići se do dramatske istine i strastvene glazbe.“

  U Anni Boleni to se zaista i dogodilo, i Romaniju i Donizettiju, pa je tako nastala  jedna od najboljih melodrama – izraz koji Talijani rabe za ozbiljnu operu ranog belkanta. Libreto je bio gotov 10. studenoga 1830., 10. prosinca bila je gotova partitura, a već je 26. bila premijera. Anna Bolena bila je jedan od najvećih opernih uspjeha uspjesima bogatog 19. stoljeća.

  Anna Bolena praizvedena je u Teatru Carcano u Milanu 26. prosinca 1830. Slučaj je htio da je iste večeri milanska publika mogla pratiti jednu praizvedbu – u Teatru Carcanu Anne Bolene, i prvu izvedbu u Scali Bellinijevih Capuletija i Montechija. Uspjeh je bio velik i Donizetti je bio presretan. Nakon dvanaest godina teška rada i mnogih opera s promjenjivim uspjehom, skladao je djelo koje će mu donijeti svjetsku slavu. Oduševljen, pisao je nakon praizvedbe supruzi Virginiji:  „Sretan sam što ti mogu objaviti da je opera tvojega muža naišla na takav prijam da bi se teško moglo boljemu nadati. Uspjeh, trijumf, delirij... izgledalo je kao da je publika poludjela. Svi kažu da se ne sjećaju da su bili nazočni tako sigurnom trijumfu. Bio sam tako sretan da bih najradije vikao, zamisli! I moje su misli bile s tobom, razmišljao sam kako bi ti bila sretna da si sa mnom.“

  

  Sve se te večeri sretno poklopilo, premda je kritičar Gazzette di Milano pokazao određenu suzdržanost prema prvome činu, što je uostalom učinila i publika privučena u tome dijelu opere ponajprije pjevačkim dostignućima. No nije mogao ne ustvrditi neponovljivu ljepotu drugoga čina, osobito njegova završnog prizora. Napisao je: „Skladateljev genij pokazao se tu s rijetkom snagom. Dovoljno je bilo čuti Pastu i Rubinija u dvjema arijama, različitima u žanru i strukturi, da bi se shvatilo do kakvih visina može doći moć pjevačke deklamacije i čar savršena zvuka.“

  Sljedeće, 1831. godine Anna Bolena izvedena je u Scali također s Pastom u naslovnoj ulozi. Dvadesetogodišnja Giulia Grisi (1811-1869) pjevala je Giovannu. Godine 1847. u Covent Gardenu Grisijeva je preuzela naslovnu ulogu. Inače, prva engleska izvedba opere bila je već 1831. u Kraljevskom kazalištu u Londonu. Hrvatska ju je publika upoznala već 1835., a američka u New Orleansu 1839. Opera se razmjerno rijetko uvrštavala u repertoar. Dana 30. prosinca 1947. Gran Teatro del Liceu u Barceloni proslavio je stogodišnjicu djelovanja izvedbom Anne Bolene, s kojom je 1847. i otvoren. A onda je došao povijesni datum: 14. travnja 1957. Pozornica je bila milanska Scala, dirigent Gianandrea Gavazzeni (1909-1996), redatelj Luchino Visconti (1906-1976) i velika Maria Callas (1923-1977) u naslovnoj ulozi. Od tada se opera povremeno uvrštava u repertoar kad se nađe interpretkinja naslovnog lika.

  

  Napomenimo da je u Anni Boleni, tom remek-djelu melodijskog i dramatskog nadahnuća, Donizetti u odlomku Cielo, a’ miei lunghi spasimi dotjerao i ukrasio verziju pjesme Home, sweet home, koju je engleski romantični skladatelj Henry Rowley Bishop (1787-1855) uporabio u svojoj operi Clari, djevojka iz Milana nastaloj 1825., na osnovi sicilijanske melodije koja je tada bila vrlo popularna. Bishop ju je objavio u albumu pod naslovom Melodije raznih nacija.

  (Pročitajte sljedeći nastavak...)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2. rujna 2023.

Piše:

Marija
Barbieri