Mlade i potentne pjevače treba odmah ubaciti u velike uloge

Intervju: Ivo Lipanović (Dubrovnik, 10. listopada 1958.), dirigent

• Dirigent Ivo Lpanović već je desetljećima jedan od stožernih glazbenih umjetnika, bez kojih je hrvatska glazbena reprodukcija nezamisliva. Dirigent koji je u Hrvatskoj na glasu kao veliki autoritet za glazbu Giuseppea Verdija posljednjih je godina u okviru Splitskog ljeta dirigirao dva repertoarna rariteta iz Verdijeve kajdanke – Lombardijce (I Lombardi) i Simona Boccanegru. Nagrada hrvatskog glumišta za potonju produkciju neposredni je povod za razgovor koji smo vodili s Mo. Lipanovićem. Osim na spomenute operne produkcije, Lipanović se iskustveno-analitičkim pristupom osvrnuo na svoju dosadašnju karijeru, kao i na cjelokupno stanje operne reprodukcije u Republici Hrvatskoj i svijetu.

  Poštovani maestro Lipanović, prije svega, čestitamo Vam na Nagradi hrvatskog glumišta za dirigiranje operom Simon Boocanegra na 68. Splitskom ljetu. Posljednji put Simon Boccanegra postavljen je na Splitskom ljetu 12. kolovoza 1978. godine na Peristilu i prema mnogim mišljenjima bila je to najbolja glazbeno-scenska realizacija Verdija u RH. Je li Vam spomenuta produkcija bila pojam koji želite dostići pa i prestići ili ste je uzeli u obzir kao ogledni primjer za realizaciju nove predstave?

  Najprije, hvala lijepa na čestitci za nagradu koja mi to više znači pošto sam je dobio od struke, kolega umjetnika i to za meni najdražu Verdijevu operu. Naravno da u svom radu i studiju pokušavam crpiti ideje i viđenja iz svih mogućih izvora i tradicije koju treba poznavati, a kojom su nas učili naši profesori i mentori. Rečena izvedba iz 1978. godine bila je u to vrijeme vrhunac, ponajprije na glazbenom planu. Što se tiče scenskog uprizorenja, moram reći da kada bi danas napravili nekakvu scensku konstrukciju na Peristilu kao što je to bilo tada, ustali bi svi stručnjaci za zaštitu kulturne baštine, novinari i političari i naravno da ne bi dopustili takovo scensko promišljanje. Dakle, sve u svoje vrijeme. Ta izvedba mi je bila više putokaz u zvukovnom smislu i ukazala mi je na način kako postaviti pjevače i Zbor da do izražaja dođe najoptimalnija zvučna slika.

  

  Prilikom rada na Simonu Boccanegri jeste li veći naglasak stavili na velike ansambl-prizore ili na intimnu obiteljsku dramu između naslovnog lika i njegove izgubljene kćeri?

  Naglasak sam stavio na svakoj Verdijevoj napisanoj noti, kao što to uvijek činim. Jer, iza svake note postoji priča. Kao što bi rekao Gustav Mahler: „Nisu bitne note nego ono što je iza tih nota.” Zato je dirigent u glazbeno-scenskim djelima figura od najveće važnosti za vrijeme pokusa i rada na produkciji, a pogotovo na samoj izvedbi, kada svojom tehnikom, znanjem i karizmom usmjerava i kreira ono što je skladatelj mislio i želio. Zato se osloniti na samo lirski aspekt partiture ili samo na dramatsku komponentu je apsolutno pogrešno i treba biti u stanju djelo sagledati jednako sa svih aspekata. Naravno, trebao bi biti u stanju.

  U novoj produkciji Boccanegre naš veliki bas Ivica Čikeš tumačio je Fiesca. Na portalu Opera.hr kritičar Marijo Krnić zapisao je: „…njegovo je fraziranje bilo besprijekorno, vokal zvonak, raskošan i u svakome trenutku primjeren i uzoran, a gluma takva da zaista, barem na čas, iskreno suosjećate s nesretnim ocem“. Možete li reći nešto više o suradnji s Čikešom – kako u ovom projektu, tako i u svima u kojima ste do sada s njim surađivali?

  S kolegom Čikešom putujem zajedno glazbenim vodama više od 25 godina. Nikada nisam brojao koliko smo djela – što opernih, što simfonijskih izveli zajedno, ali mislim da je to impresivan broj. Za mene je on, uza svu pohvalu i zahvalnost njegovim bivšim a i sadašnjim kolegama, ipak najveći bas u hrvatskoj glazbenoj povijesti, a sigurno i jedan od pjevača kojim se možemo podičiti i u svjetskim razmjerima. Sve što je zapisao gore spomenuti kritičar o njegovoj vokalnoj i scenskoj osobnosti apsolutno stoji, a ja bih dodao i nevjerojatnu ekspresiju i uvjerljivost koju kolega Čikeš donosi na pozornicu. To je pjevač osebujnog karaktera, ali svi koji ga čuju ostaju razgaljeni njegovim pjevanjem i scenskim transformacijama.

  

  Boccanegru je režirao Krešimir Dolenčić. Kad ste kao suradnici obavljali preliminarne pripreme, kojim ste se premisama vodili?

  S redateljem Krešimirom Dolenčićem također brodim više od dvadesetak godina. Napravili smo zajedno nebrojeno premijera i razumijemo se, rekao bih, naslijepo. Tako je bilo i tijekom naših telefonskih razgovora o Boccanegri, gdje je ključan bio naš prvi razgovor u kojem smo zajedno odlučili ispričati originalnu Verdijevu priču bez ikakvih dodatnih metafora ili osuvremenjivanja, a što je jako imanentno današnjim redateljskim postupcima.    

  Je li dirigiranje opere na Peristilu teže ili lakše u odnosu na druge open-air lokacije?

  Peristil ima više mogućih akustika koje se razlikuju u odnosu na postav pozornice i gledališta. U ovih 69 Splitskih ljeta došli smo do idealne akustične situacije i to bez ozvučenja, pa je dirigent u situaciji da mora balansirati zvuk orkestra u odnosu na scenu isto kao i u kazališnoj rupi. U 90% koncerata ili opernih izvedbi na otvorenom, a ako to nisu zatvorene arene, postavlja se ozvučenje, a samim time dirigentov zadatak je nešto lakši i ne mora toliko stišavati orkestar da bi se pjevači čuli.

  Zašto, prema Vašem mišljenju, Boccanegra nije dio željeznog repertoara kao neke druge Verdijeve opere npr. latinska trilogija?

  Od 27 opera koje je Verdi napisao upravo je i isključivo latinska trilogija postala dio željeznog repertoara svjetskih opernih kuća. Njoj se mogu pridodati Nabucco i Aida i dolazimo na samo pet naslova od njih 27. Mislim da je Boccanegrin hendikep prije svega ekskluzivna mračna glazba bez egzibicijskih arija i zborova, tamna politička i ljudska drama koja traži vrhunsku koncentraciju kod publike jednako kao i kod izvođača. Mene, koji sam rođen na moru, koji sam nebrojeno puta dočekao taj morski lahor u zoru, cijela opera svojim harmonijama, orkestracijom i dramatikom vraća u djetinjstvo i atmosferu suživota s morem.

  

  Prije nekoliko godina na Peristilu ste dirigirali i Verdijeve Lombardijce. Koje biste još Verdijeve opere (do sada neizvedene) trebale biti izvedene na jedinstvenoj peristilskoj pozornici?

  I za Lombardijce sam također dobio Nagradu hrvatskog glumišta, operu u kojoj je ponovno briljirao Ivica Čikeš u ovaj put bas-baritonskoj ulozi. Od Verdijevih opera koje su primjerene za Peristil, mislim da bi trebala biti izvedena Sicilijanske večernje koje smo 2014. izveli koncertno u zgradi HNK u Splitu, a dobro bi sjela na Peristil.

  Ove godine ponovo ste otvorili Splitsko ljeto. Na repertoaru je bila Puccinijeva Tosca. Možete li nam nešto više reći o toj produkciji?

  Dugo sam razmišljao o Tosci na Peristilu. Taj antički trg pravilnom scenografijom i dobrom rasvjetom lako je moguće pretvoriti u crkvu Sant'Andrea della Valle, palaču Farnese i tvrđavu Sant'Angelo. Postavlja se pitanje kakvu pozornicu postaviti radi Puccinijeve guste i moćne orkestracije koju je teško izbalansirati i u kazalištu, a kamoli na otvorenom. Nakon početnog istraživanja, redatelj Goran Golovko izmijenio je dijelove pozornice i povisio je, tako da smo na kraju dobili izvrstan rezultat – kako scenski, tako i glazbeni.

  

  Bila je to Tosca u kojoj su svi protagonisti iz Hrvatske. Smatrate li da se hrvatska operna reprodukcija u dovoljnoj mjeri oslanja na domaće snage? I kako vidite pedagoški rad s mladim umjetnicima?

  To što su svi protagonisti iz Hrvatske zasluga je nove ravnateljice splitske Opere Ivane Srbljan i polučilo je odličan rezultat. Teško je govoriti o oslanjanju na domaće snage kad još uvijek imamo nedovoljno pjevačkog kadra u opernim kućama, barem mi u Splitu. Imamo pet pjevača u angažmanu i nije problem Splitsko ljeto nego sezona, a politika nam ne može ili ne želi otvoriti dovoljan broj radnih mjesta. Tu pribjegavamo angažmanu inozemnih vrhunskih umjetnika koji zbog prijateljskih veza pristaju pjevati i za manje honorare. Mlade hrvatske umjetnike koji su potentni – a u zadnje vrijeme ih se pojavilo nekoliko, treba odmah ubaciti u vatru u velike uloge, naravno pazeći da su im primjerene. Naime, u Hrvatskoj postoje pedagozi koji smatraju da taj proces treba ići jako polagano i postupno i onda dođe tenor ili sopran u  svoje 40-e godine života a da nije otpjevao uloge za koje je sposoban, uljuljkan u svoj komoditet, pogotovo ako je u stalnom angažmanu i izgubi svaku ambiciju za napredak i studij novih uloga. Dakle, biti hrabriji u distribuiranju uloga mladim pjevačima kako bi što prije stekli iskustvo i sigurnost pozornice.

  Smatrate li da biste se na hrvatskim opernim pozornicama trebao njegovati širi repertoar ili je trenutno stanje dostatno?

  Promišljanje o repertoaru je prije svega promišljanje o afinitetima i potrebama publike i jako se razlikuje od sredine do sredine. Kad sam došao u Split, postavili smo u kazalištu fantastičnog Borisa Godunova kojeg je dirigirao maestro Šutej, a redatelj je bio Petar Selem. Ogroman trud, ogroman ansambl, potrošeni veliki novci i veliki uspjeh ali treća predstava je bila poluprazna, a četvrta je radi tridesetak gledatelja u publici otkazana. Naravno da publiku treba i educirati novim i nestandardnim repertoarom, pogotovo mlade, međutim tu nedostaje suradnja obrazovnih institucija koje vrlo malo mare za edukaciju mladih odlascima u kazalište ili koncertne dvorane. Nakon pandemije vidimo pozitivan pomak u tom smjeru, ali to je još jako daleko od onoga što možemo vidjeti recimo u Berlinu, Milanu, Londonu, Parizu... U ovoj situaciji smatram da moramo njegovati ustaljeni repertoar s povremenim i sve češćim izletima ka novim vidicima, privlačeći i odgajajući sve više, pogotovo mlade publike.

  Postoji li neki skladatelj čije biste opere trebale biti prisutne ili prisutnije na pozornicama hrvatskih kazališta, a da to do sada nisu bile ili nisu bile u dovoljnoj mjeri?

  To je apsolutno Wagner i francusko-njemački operni repertoar, ali sve su to višesatne opere, a današnja publika traži kratko i koncizno (Cavalleria rusticana, Pagliacci, Carmina Burana…).

  U današnjem svijetu visoke tehnologije i nedostatka vremena treba se okrenuti novim marketinškim formama privlačenja publike, sinergije opernih izvedbi s poslovno turističkim događajima, edukacije mladih i puno većih financijskih izdvajanja za potrebe programa hrvatskih opernih kuća.  

  

  Neumorno njegujete i hrvatski repertoar. Dirigirali ste operu Stanac Jakova Gotovca u atriju Klovićevih dvora u Zagrebu. Možete li nas pobliže upoznati s tom produkcijom?

  Moram se pohvaliti da sam u ovoj godini dirigirao dvjema Gotovčevim operama. U svibnju u HNK Split Milom Gojsalića i u lipnju Stanca s ansamblom HNK Zagreb. Od njegovih osam opera dirigirao sam njih pet a ove zadnje dvije, potpuno različite – jedna povijesno-herojska a druga komična, uvjerile su me u nevjerojatan Gotovčev operni talent i potpuno vladanje formom. Stanac je prelijepa komična opera kojoj sam na taj način i pristupio te odmah animirao pjevače na zafrkanciju, nalazeći je u svakom taktu partiture. Izvrsni pjevački trolist Ozren Bilušić – Domagoj Dorotić – Marija Kuhar Šoša uz mahom izvrsne mlade pjevače u drugoj podjeli i manjim ulogama odlično je redateljski ukomponirao također vrlo talentirani i izvrsno pripremljeni mladi redatelj Hrvoje Korbar, tako da smo uživali na svim pokusima i izvedbama.

  Hoće li atrij Klovićevih dvora postati stalno mjesto izvedbi manjih opera?

  Sljedeće godine bi Stancu trebali pridružiti jednu virtuoznu jednočinku – Suzanina tajna E. Wolf-Ferrarija, a hoće li to postati stalno mjesto izvedbi manjih opera, mislim da je to vrlo izvjesno.

  Djelovali ste u inozemstvu. Koje su sličnosti, a koje razlike u pristupu pripremi operne predstave u Hrvatskoj i inozemstvu?

  Na početku sam nešto kratko rekao o tradiciji. Eto, ta tradicija postoji u našem umjetničkom djelovanju, u pripremi operne predstave u bilo kojem kraju svijeta koji njeguje ovu umjetnost. Svugdje postoje korepetitori s kojima pjevači uče uloge, inspicijenti, šaptači, scenografi, kostimografi, redatelji, dirigenti i svi oni koji su potrebni da bi se napravila uspješna operna produkcija. Razlika je samo u količini financijskih sredstava koje operna kuća može potrošiti na jednu opernu produkciju.

  

  Surađivali ste sa svjetskim opernim zvijezdama. Koju biste suradnju izdvojili kao posebnu?

  Ne bih izdvojio nikoga, ali sam sa svima surađivao nevjerojatnom lakoćom i jednostavnošću smo dolazili do krajnjeg rezultata. Što je veći umjetnik, to je ponizniji i jednostavniji čovjek s kojim je jednostavno napraviti velike stvari. Možda ipak moram spomenuti Joséa Carrerasa s kojim sam se prvi put u životu susreo na generalnom pokusu koncerta na kojem je on pjevao četiri arije, od kojih smo probali dvije i kad je vidio da sve štima, ostale dvije nismo ni probali. To govori o umjetničkom povjerenju i univerzalnosti glazbene umjetnosti.

  Prosvjedujući protiv regie teatra, dirigent Alberto Veronesi stavio je povez preko očiju prilikom dirigiranja opere La Boheme Giacoma Puccinija u Torre del Lagu. Opisano je izazvalo brojne kontroverze. Koji je Vaš stav prema suvremenim režijama kanonskih naslova?

  Dirigent i redatelj su pri stvaranju operne produkcije najbliži suradnici i od njihove sinergije ovisi krajnji rezultat. E sad, ne znam zašto dirigent taj povez nije skinuo s očiju odmah na početku pokusa kada je imao priliku vidjeti o čemu se radi, a kao glazbeni ravnatelj imao je moć čak i zamijeniti redatelja. Ali onda ne bi bilo skandala, a u današnjem reproduktivnom svijetu kada nemaš čistu umjetničku viziju, tehničku spremnost i talent onda su skandali nasušno potrebni. Jasno da imate puno više izvrsnih nego loših modernih inscenacija određenih opera i to se u pravilu događa onda kada redatelj poštuje skladateljske naputke i karakter same glazbe.

  U svijetu je prisutan svojevrsni trend u kojemu dirigenti radije pribjegavaju simfonijskom nego opernom repertoaru. Kako to komentirate?

  Više je razloga za to. Svojevrsni komoditet, jer je manje problema u pripremi jednog simfonijskog koncerta nego opere, a dugogodišnjim dirigiranjem simfonijske glazbe izgubi se teatarska rutina i praksa ili se uopće ne upozna pa je onda sudar s operom traumatičan. Jednako tako, dugogodišnje dirigiranje u opernoj kući polako prijeđe u svojevrsnu rutinu i nedostatak ambicije za sudar sa simfonijskim orkestrom.

  

  Prema Vašem mišljenju, trebaju li se dirigenti opredijeliti za određenu vrstu repertoara ili je poželjno da ravnomjerno njeguju operni i simfonijski repertoar?

  Stalno ponavljam i tako osjećam: glazba je jedna i jedina. Dirigent mora biti sposoban i ambiciozan, dirigirati sve – i operu i simfonijski repertoar.          

  Koje biste opere koje do sada niste, htjeli dirigirati u budućnosti?

  To su u svakom slučaju Wagnerove opere, a jako bih želio postaviti na Peristilu Berliozove Trojance. Ali kako je to opera koja traje preko četiri sata, sumnjam da će mi se želja ostvariti.

  Kada se osvrnete na svoju dosadašnju karijeru, jeste li zadovoljni učinjenim?

  Mogu reći da sam zadovoljan, iako je jedan ljudski život nedovoljan da se u dirigentskom smislu ostvari i 50% želja.

  Poštovani maestro Lipanović, hvala Vam na razgovoru i sretno u daljnjem radu.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 28. kolovoza 2023.

Piše:

Luka
Nalis