Velika hrvatska umjetnica svjetskoga formata

Dunja Vejzović (Zagreb, 20. listopada 1943.): 80. godišnjica rođenja

• Dunja Vejzović rođena je 20. listopada 1943. u Zagrebu. Nakon završene gimnazije upisala se na Likovnu akademiju na kojoj je diplomirala grafiku. No htjela je postati pjevačica i uporna u toj želji, kao što je uvijek u životu bila, nakon završene srednje Muzičke škole diplomirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji kod Marije Borčić. Prvi put nastupila je na sceni u Gradskom kazalištu „Komedija“ u Zagrebu 1968., na drugoj godini studija, u zahtjevnoj ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, a profesionalno je debitirala u siječnju 1970. u Hrvatskome narodnom kazalištu u ulozi zračnog duha Ariela na reprizi opere Oluja koju je Stjepan Šulek napisao za otvorenje tada obnovljene kazališne zgrade. Izvanredna muzikalnost mlade pjevačice, njezino apsolutno vladanje glazbom, ali i težnja da lik adekvatno scenski uobliči te ga tako učini jednako glazbeno i vizualno uvjerljivim, bili su siguran znak da je riječ o posve osebujnoj umjetnici pred kojom bi, ako krene po dobru, mogla biti blistava karijera.

  Osjećajući da u Zagrebu nema mogućnosti za daljnji razvoj, jer joj se nisu povjeravale nove i odgovornije zadaće, prekinula je angažman u zagrebačkoj Operi i prihvatila njemačku stipendiju za usavršavanje u Stuttgartu. Na jesen 1971. dobila je angažman u Nürnbergu. A onda je došao prijelomni trenutak u njezinoj karijeri – u prosincu 1974. nastupila je u ulozi Azucene u novoj produkciji Trubadura. Rad s poznatim njemačkim redateljem, piscem i pjesnikom Hansom Neuenfelsom (1941-2022) otkrili su joj nove vidike i potvrdili je kao posve osebujnu umjetnicu pa je jedan od vodećih svjetskih opernih časopisa – Opernwelt – proglašava Zvijezdom tjedna. Slijedila je premijera Grofice u Pikovoj dami koja joj je donijela naslovnicu Opernwelta, i u listopadu 1976. Amneris na premijeri Aide. I dalje je sve išlo uzlaznom putanjom.

  
  

  Još prije, u srpnju 1975. uvrstila je u repertoar ulogu koja će joj postati, uz Kundry i Adalgisu, jedna od najdražih – Marie u Wozzecku Albana Berga. Marie je pjevala u Bruxellesu, Bonnu i često u Beču, na premijeri i gostovanjima s ansamblom Bečke državne opere 1987. u Berlinu i Tokyju. Pjevala ju je pod ravnanjem Claudija Abbada na sceni i na koncertu u Londonu, a i 1982. na koncertu s Bečkom filharmonijom pod ravnanjem Carlosa Kleibera. Zatim je došla Kundry u svečanom posvetnom prikazu Parsifal Richarda Wagnera. Uvrstila ju je u repertoar 1977. u Baselu, tri ju je sezone, 1978., 1979. i 1980., uzastopce pjevala na Bayreuthskim svečanim igrama, zatim na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu, na mnogim drugim scenama uključujući milansku Scalu. Postala je jedna od vodećih svjetskih wagnerijanskih pjevačica. Godine 1979. proglašena je najboljom Kundry na svijetu, a to je njezino ostvarenje zabilježeno na kompletnoj snimci djela za DGG pod ravnanjem Herberta von Karajana koja je dobila Grand prix du disque, a Dunja Vejzović nagradu Orphée d'or – Fany Heldy za snimke Kundry 1981./1982. – te Ortrud 1984. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je zacijelo vodeća svjetska interpretkinja Kundry. Posljednji ju je put pjevala 1990. u Hamburgu i 1992. u Houstonu u intrigantnoj režiji jednog od najvećih avangardnih ne samo redatelja nego i teatarskih stvaralaca uopće, Roberta Wilsona. Pod Karajanovim ravnanjem za tvrtke DGG i EMI snimila je tri cjelovite Wagnerove uloge: Kundry, Ortrud u Lohengrinu i Sentu u Ukletom Holandezu.

  

  Nakon dulje stanke u listopadu 1980. ovjenčana međunarodnim uspjesima Dunja Vejzović stupila je na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao Adalgisa u Bellinijevoj Normi. I upravo ju je kreacija Adalgise približila talijanskome repertoaru. Spajajući u sebi mediteranski i germanski način promišljanja i doživljavanja željela je, kako je sama rekla, od Wagnera koji teži smrti prići Verdiju koji teži životu. A željela je krenuti i u nova vokalna istraživanja pa je iz mezzosopranskog repertoara počela prelaziti u sopranski. Prva uloga na tome putu bila je Abigaille na izvrsnoj premijeri Nabucca Giuseppea Verdija u zagrebačkoj Operi 1984. Još jednu verdijansku ulogu, ali ovoga puta mezzosopransku – Eboli u Don Carlu – pjevala je najprije na vrlo uspjeloj premijeri u Splitu u prosincu 1985. Zatim ju je pjevala u Rimskoj operi 1987. pod ravnanjem Gustava Kuhna u režiji prema Luchinu Viscontiju u počast tom velikom talijanskom redatelju.

  U travnju 1987. Dunja Vejzović pjevala je u Splitu Emiliju u Vestalki Saverija Mercadantea (1795-1870) pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja (1951-2009) sa solistima, zborom i orkestrom Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Split i gostima na čelu s tenorom Gianfrancom Cecheleom. Godine 1989. snimku je objavila na CD-u talijanska diskografska kuća Bongiovanni, koja se bavi izdavanjem rariteta.

  

  Širok spektar opernih zanimanja Dunje Vejzović obuhvaćao je i francuski repertoar za koji je imala poseban senzibilitet i u kojemu je pokazivala posebnu profinjenost interpretacije. Svjedoče o tome poglavito nastupi u Berliozovim Trojancima, Chimène u Le Cidu Julesa Masseneta, naslovna uloga njegove Herodijade, nastupi u izvornoj francuskoj verziji opere Medée Luigija Cherubinija, Massenetova Thérèse s kojom se u Zagrebu obilježavala 200. obljetnica Francuske revolucije. Voljela je istraživanja pa je u pariškoj Opéri nastupila 1986. na premijeri manje poznate opere Salammbô Modesta Petroviča Musorgskog. Premijera Alceste Christopha Willibalda Glucka u Stuttgartu 1986. pod ravnanjem Christopha Eschenbacha u režiji Roberta Wilsona osobito je važna u karijeri Dunje Vejzović.  ražila je i pronašla novu dimenziju lika.

  U nizu uloga i nastupa Dunje Vejzović spomenut ćemo barem još Judith u Dvorcu Modrobradog Béle Bartóka, Odabellu u Verdijevu Attili, Lukreciju u također Verdijevoj operi Dva Foscarija, nastupe u Oedipusu Rexu Igora Stravinskog. Pjevala je 1988. na premijeri malo poznate opere Fierrabras Franza Schuberta u Beču pod ravnanjem Claudija Abbada. Nastupila je na koncertnoj izvedbi Beethovenova Fidelija, u nizu predstava Cherubinijeve Medeje u talijanskoj verziji u grčko-rimskim teatrima na Siciliji. Opernu karijeru završila je 2002. trima nastupima u ulozi Charlotte u Massenetovu Wertheru u HNK-u u Zagrebu.

  

  Nastavila se baviti poglavito koncertnom djelatnošću i znatiželjna, kakva je uvijek bila, sudjelovanjem u posebnim projektima. Majstorstvo interpretacije pokazivala je na koncertima Lieda, najčešće uz glasovirsku pratnju Đorđa Stanettija. Vrhunac njezina djelovanja bila je Straussova Saloma u polukoncertnoj izvedbi opere u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, 1999. i 2000. Opernu karijeru definitivno je okončala kao Grofica na premijeri Pikove dame u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci u lipnju 2023. godine.

  Važna je i njezina pedagoška djelatnost. Nakon pedagoškog rada u Grazu 1996./1997. i od 1995. do 2000. u Zagrebu na Muzičkoj akademiji, poslije je bila profesorica na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Stuttgartu. Godine 2013. dobila je Nagradu hrvatskoga glumišta za životno djelo.

  
  

  Dunja Vejzović, rođena Crnković, posljednja je velika hrvatska umjetnica svjetskoga formata koja je nastupala u glavnim ulogama na premijerama u velikim svjetskim opernim kućama pod ravnanjem najvećih dirigenata svojega vremena u režiji najvećih redatelja i s najvećim pjevačima te realizirala mnoge komercijalne snimke za vodeće svjetske gramofonske tvrtke.

  Pročitajte više u Leksikonu hrvatskih opernih pjevača

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. kolovoza 2023.

Piše:

Marija
Barbieri