Zagrebački operni festival kao uspjela nadopuna repertoara
Zagrebački operni festival (Opera Zagreb Festival), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 25. lipnja – 5. srpnja 2023.: G. Verdi, Nabucco; P. Mascagni, Cavalleria rusticana; G. Donizetti, Ljubavni napitak; P. I. Čajkovski, Pikova dama; C. Gounod: Faust
-
Danas se ni u jednoj od četiri Opere u Hrvatskoj u istome mjesecu ne može pogledati nekoliko različitih naslova svjetskoga repertoara. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu to se iznimno dogodilo u samo desetak dana koncem lipnja i početkom srpnja. Verdijeva Nabucca (izvedba kazališta domaćina), Mascagnijevu Cavalleriju rusticanu (HNK Split), Donizettijev Ljubavni napitak (HNK Osijek), Čajkovskijevu Pikovu damu (HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci) i Gounodova Fausta (Slovensko narodno gledališče u Ljubljani) ujedinio je prvi Zagrebački operni festival, službeno nazvan Opera Zagreb Festival, iako, kako su mnogi primijetili, taj naziv ne funkcionira ni u hrvatskom ni u engleskom jeziku (u potonjem bi, naime, bilo Zagreb Opera Festival).
Ljubitelji opere pohrlili su iskoristiti jedinstvenu priliku, tim više što Pikova dama (koja je u Zagrebu doživjela hrvatsku praizvedbu 1898. pod naslovom Pique-Dame i potom je premijerno stavljana u repertoar 1913, 1917, 1939, 1946, 1956, 1960, 1966. i 1981) i Faust (koji je ondje doživio hrvatsku praizvedbu 1873. pod naslovom Margareta i potom je premijerno stavljan u repertoar 1894. te u današnjoj zgradi HNK-a 1910, 1918, 1925, 1934, 1944, 1953. i 1979), opere koje su se izvodile i u Osijeku, Rijeci i Splitu, nisu u zagrebačkom HNK-u viđene više od četiri desetljeća.
Za gostovanje splitska Opera jedina naposljetku nije odabrala cjelovečernju predstavu (Cavalleriju se uobičajilo izvoditi u paru, najčešće s Leoncavallovim Pagliaccima) i jedina među domaćim ansamblima nije izvela neku nastalu u tekućoj kazališnoj sezoni (premijera je bila na Splitskom ljetu 2021. pod ravnanjem Ive Lipanovića), iako je izvorno bila najavljena (i u tiskanom programu zagrebačkoga kazališta za svibanj, lipanj i srpanj) novopostavljena Mila Gojsalića Jakova Gotovca. I osječka Opera odustala je od gostovanja najavljenim diptihom Arlecchino (Busoni) – Gianni Schicchi (Puccini), realiziranim u koprodukciji s Rijekom, dok je zagrebačka ponudila jedinu novu predstavu iz ove sezone koja dolazi u obzir (Šišmiš je opereta, Josipovićev Lennon djelomično projekt Muzičkoga biennala Zagreb, za Papandopulov Amfitrion u izvedbi Muzičke akademije HNK je dao samo prostor, a Stanac, Gotovčeva jednočinka, do početka festivala još nije bio izveden).
Zagrebački Nabucco, kojim je festival otvoren 25. lipnja, pod ravnanjem Piera Giorgia Morandija i u režiji Giancarla Del Monaca, potvrdio je pjevačku dominaciju Ljubomira Puškarića (naslovna uloga) u lijepoj tradiciji belkanta u III. i IV. činu (duet s Abigaillom, arija), dok su se izvedbe Luciana Batinića (Zaccaria) i Kristine Kolar (Abigaille), koja je skrenula pozornost na sebe uspjelo donesenim cantabileom arije Anchʼio dischiuso un giorno iz II. čina u ulozi koja nije njezina najbolja, činile pjevački kvalitetnijima nego na premijeri u listopadu prošle godine. Pozornost su ponovno plijenili i Emilia Rukavina kao Fenena i Filip Filipović kao izvorno reprizni, ali pjevački bolji Ismaele. Bila je to dobra izvedba Nabucca u zagrebačkoj Operi.
U osnovi tradicionalno čitanje splitske Cavallerije rusticane (29. lipnja) redateljice Jelene Bosančić opterećeno je djelomice stereotipnim postupanjem s pojedinim pjevačima solistima i zborom, a osobito suvišnim baletnim pratiljama Santuzze i naivnim video-projekcijama (zar baš i tijekom njezine potresne arije Voi lo sapete, o mamma, nakon koje nije bilo pljeska u večeri koja njime nije škrtarila, i glasovita Intermezza?). Jure Bučević ravnao je predstavom s raznolikim uspjehom (u siciliani Turridua tenor Max Jota i harfa pretežno nisu bili u dosluhu). Uz scenski atraktivnu Lolu Ivone Bosančić Lasić i Luciju angažirana prsnog registra Doru Janu Klarić, koja je zbog manjkavosti u kostimu i šminki djelovala mlađom od sina Turridua, u glavnim su ulogama nastupili Antonija Teskera kao pjevački solidna Santuzza, s dobro odmjerenom dozom patosa, ali bez izraženije uporabe pravoga prsnoga registra i s katkad nemirnim vibratom u gornjem položaju glasa, pjevački vrlo dobar Max Jota, pretežno potentnoga, punoga tona (zbog toga iznenađujuće slab u siciliani na početku opere) te Robert Kolar, koji je svoj gospodski bariton prilagodio dramskoj intonaciji Alfija. Kovitlac strasti Mascagnijeve opere ovom predstavom nije predan publici u punoj mjeri.
Izvedbi osječkoga Ljubavnog napitka (1. srpnja), pod ravnanjem Mladena Tutavca i u režiji Ozrena Prohića, nisam bio u prilici nazočiti. Nastupili su Katarina Toplek Horvat (Adina), Ladislav Vrgoč (Nemorino), Robert Adamček (Belcore), Blaž Galojlić (Dulcamara) i Ivana Medić (Giannetta). Jedino su Adamček i Medić nastupili i na premijeri u osječkom HNK-u u studenom prošle godine, na kojoj su Adina, Nemorino i Dulcamara bili Vesna Djurković, Kristian Marušić i Berislav Puškarić, poznat zagrebačkoj publici (posljednje je bio Stanac na trećoj izvedbi Gotovčeve jednočinke), kao i Vrgoč, koji gostuje mahom u manjim i karakternim ulogama.
Petnaestak dana nakon prve i jedine reprize u riječkoj Operi (17. lipnja, premijera dva dana ranije) Pikova dama ukazala se napokon i u Zagrebu (3. srpnja). Nezanemariva pauza i izostanak mogućega generalnog pokusa uoči gostovanja rezultatu koji su ostvarili orkestar i studiozan mladi dirigent Valentin Egel daju na dodatnoj vrijednosti. Primijetiti da je orkestar povremeno, kako se često voli reći, bio preglasan, znači djelomično smetnuti s uma dinamičke oznake i narav orkestracije Čajkovskoga. Režija, koju potpisuju Christian Romanowski i njegova supruga Dunja Vejzović, odriče se bogatstva scenografije u korist ogoljivanja emocija likova (nismo vidjeli ni nijemu ulogu carice Katarine Velike), što katkad odaje dojam nedorađenosti (prva slika I. čina, sa slabo čujnim ženskim i neuvježbanim dječjim zborom) ili konvencionalnosti (prva slika II. čina: bal), a potvrđuje snagu izvorne ideje ponajviše u prizorima Lise i Hermana u III. činu te u drugoj slici II. čina (susret Grofice i Hermana), kojom je dominirala glumački maestralno uvjerljiva Dunja Vejzović.
Ova pjevačica svjetske karijere (u pravome značenju te sintagme, čiji se kredibilitet sve češće gubi iz lokalpatriotskih razloga ili tek glasne neupućenosti) pokazala je svakom gestom i pokretom tijela, a bogme i interpretacijom u pianu Grofičine arije (glazbenu građu koje je Čajkovski posudio iz opére comique Rikard Lavljega Srca /1784/ Andréa Grétryja), po čemu je izvorna umjetnica, a taj su joj status i puno ranije morali priznati svi koji nisu bili ljubitelji njezina glasa. Ako se Vejzović nije uvijek dobro čula (kvintet u prvoj slici I. čina) ili katkad javljala napuklim glasom (što je realno očekivati u njezinoj dobi), bit će da je to liku koji je tumačila nadodalo stanovitu patinu autentičnosti (primijetimo, Leonie Rysanek s Valerijem Gergijevim u Operi Metropolitan tumačila je 1996. tu ulogu na oproštajnoj predstavi u svojoj 70. godini, a Martha Mödl pjevala ju je i s punih 87 godina). U svojoj je interpretaciji Dunja Vejzović zacijelo mogla povezati nostalgiju Grofice za versajskim danima s vlastitim osvrtom na bogatu karijeru od koje se, na čemu ustraje, sada posljednji put i službeno oprašta (na pozornici su joj po završetku predstave zahvalili v. d. ravnateljice Opere, i u ime intendantice, te ministrica kulture).
Sretan je slučaj, s iznimkom sopranistice Marianne Martirosyan u ulozi Lise – koja je lik gradila uvjerljivo krhkim ali je publici uskratila moćne i postojane visine, bio sa solističkom podjelom i u drugim srednjim i velikim ulogama. Vrlo je ugodno bilo slušati i Luku Ortara u ariji Tomskoga o trima kartama u I. činu (premda je najviše tonove uloge ponekad dosezao s laganom nelagodom), Davora Nekjaka u lijepu fraziranju u poznatoj ariji Jeleckoga iz II. čina Ja vas ljublju (za potpunu uvjerljivost u ulozi kneza premlad je, što Robert Kolar, koji je nastupio na riječkoj premijeri, nije), i Emiliju Rukavinu kao dojmljivu Paulinu, puna tona i u donjem položaju glasa, u duetu s Lizom i ariji Podrugi milije na početku druge slike I. čina. Slojevitost teške uloge Hermana, i s obzirom na njegovu opčinjenost Lisom i osobito tajnom o kartama, ali i na konačno ludilo, uvjerljivo je posredovao tenor Ivan Momirov, koji nije punokrvni dramski tenor, ali je pjevao i igrao iskreno i strastveno, tonom nerijetko punim i sočnim. Sve to možda nije dovoljno za nezaboravna Hermana (pjevali su ga u nas među ostalima Josip Gostič, Noni Žunec, Piero Filippi, Stojan Stojanov i Viktor Bušljeta), no uloga je to za koju bi i zagrebačka Opera morala tražiti gostujućega tumača. Poglavito uzbudljivu predstavu Pikove dame, koja je katkad imala karakter dramskoga kazališta (Momirov i osobito Vejzović), pratili smo uz nelektoriran hrvatski titl.
Opera Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane zaključila je festival Gounodovim Faustom (5. srpnja), popularnim djelom pod stilski autentičnim ravnanjem Ayrtona Desimpelaerea i u režiji Franka Van Laeckea izuzetno dojmljiva kraja (Margareta koja se uspinje na rešetke tamnice). Prvo njezino javljanje u partituri (drugi od pet činova) za glavnu je ulogu povjerenu jednoj sopranistici neobično nenapadno, dojam čega je u ovoj inscenaciji izostao zbog redateljeva ranijega dovođenja Margarete na pozornicu. Van Laecke se možda njome bavio najviše od svih likova, i u prvakinji ljubljanske Opere Martini Zadro pronašao potresnu interpretatoricu. S njezinim se pjevačkim izazovima muzikalna sopranistica hrabro nosila (ponekad i u fizički izazovnim položajima tijela), ali ne uvijek glasa potpuno svježa i pokretljiva, što je došlo do izražaja u poznatoj ariji o nakitu iz III. čina Ah! je ris de me voir (zapravo završni odlomak veće cjeline njezine arije, u službi kabalete), kada joj je redatelj u kutiju za isti stavio i crvene cipele. Siebel, uloga u hlačama, u pogođenoj izvedbi Nuške Drašček, u ovom je uprizorenju, čini se, prikazan kao ženski lik, dok su naslovni lik i Mefisto u prvome činu, s režijski vještom igrom ogledala, zadani čisto. Uvođenje lika Wagnera (Robert Brezovar), sporednoga kao i Marte (veteranka Mirjam Kalin), te istaknutoga Valentina (u dobroj, ali ne do kraja izrađenoj interpretaciji Roka Bavčara), Margaretina brata, redatelj je u II. činu popratio konfekcijskim, već utabanim rješenjem – razmicanjem stolova i galerijom maskirnih uniformi. Šteta, jer se inscenacija primjereno zagasitih tonova, vještog otvaranja i moćnog završetka mogla i dosljednije upotpuniti. Zagrebačkoj publici dobro poznat Martin Sušnik, koji je zamijenio Aljaža Farasina, dao je sve od sebe i lirizmom ispunio ariju iz III. čina Salut! demeure chaste et pure, oslanjajući se bez većih turbulencija o granice uloge koja mu stilski i po vrsti glasa koju traži nije najbliskija. Ansamblom je apsolutno dominirao Peter Martinčič kao vokalno moćan, i varijacijama u boji glasa manipulativan Mefisto, kojega je i stasom i fizičkom igrom pogođeno donio.
Inauguracijska sezona intendantice Ive Hraste-Sočo efektno je započela svečanim koncertom s tenorom svjetskih pozornica Piotrom Beczałom i završila prvim nacionalnim opernim festivalom (uz sudjelovanje ljubljanske Opere). Ideja je izvrsna, i za poželjeti je da u drugom izdanju festivala biranje konačnih naslova i pjevačkih podjela za gostovanje bude izuzeto od izvanglazbenih kriterija.
Budući da u repertoaru HNK-a u Zagrebu trenutno nema francuske opere (o obnovi posljednje Carmen ne treba ni pomišljati), kao ni slavenske (osim hrvatske), ali ni opernih klasika 20. stoljeća, ovaj je festival (i ubuduće, nastavi li se) važna prilika za zagrebačku publiku da namiri svoje apetite za operom uživo. U takvim okolnostima možda ne bi bilo loše promisliti o mogućnosti obnavljanja predstava poput Figarova pira, Don Carla, Ukletoga Holandeza, Evgenija Onjegina i Zaljubljen u tri naranče. Stare i relativno nedavne predstave s novom podjelom solista dobivaju ponekad posve drugačije odlike, što su potvrdile i ovosezonske izvedbe Traviate, Čarobne frule i Tosce na koje smo se već osvrnuli, ali i Puccinijeve Lastavice u ožujku (sa sjajnim prvim nastupom Darije Auguštan u ulozi Magde i uspjelim Prunierom Martina Sušnika pod ravnanjem Simona Krečiča) i Rossinijeva Seviljskoga brijača u lipnju (s vrlo solidnom Rosinom Ive Krušić i jednim od boljih tumača Almavive u nas posljednjih godina, Antoniom Garesom, kojega se sjećamo iz Rossinijeve Žene s jezera; sve pod ravnanjem Andreasa Giesa).
© Karlo Radečić, OPERA.hr, 5. kolovoza 2023.
Predstava HNK-a u Zagrebu: G. Verdi, Nabucco, 25. lipnja 2023.
Dirigent: Pier Giorgio Morandi
Redatelj: Giancarlo Del Monaco
Podjela uloga: Ljubomir Puškarić (Nabucco), Kristina Kolar (Abigaille), Luciano Batinić (Zaccaria), Emilia Rukavina (Fenena), Filip Filipović (Ismaele), Adela Golac Rilović (Anna), Siniša Štork (Baalov veliki svećenik), Ivo Gamulin (Abdallo)Gostovanje HNK-a u Splitu: P. Mascagni, Cavalleria rusticana, 29. lipnja 2023.
Dirigent: Jure Bučević
Redateljica: Jelena Bosančić
Podjela uloga: Antonija Teskera (Santuzza), Max Jota (Turridu), Robert Kolar (Alfio), Ivona Bosančić Lasić (Lola), Dora Jana Klarić (Lucia)Gostovanje HNK-a u Osijeku: G. Donizetti, Ljubavni napitak, 1. srpnja 2023.
Dirigent: Mladen Tutavac
Redatelj: Ozren Prohić
Podjela uloga: Katarina Toplek Horvat (Adina), Ladislav Vrgoč (Nemorino), Robert Adamček (Belcore), Blaž Galojlić (Dulcamara), Ivana Medić (Giannetta)Gostovanje HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci: P. I. Čajkovski, Pikova dama, 3. srpnja 2023. (oproštajna predstava Dunje Vejzović)
Dirigent: Valentin Egel
Redatelji: Christian Romanowski i Dunja Vejzović
Podjela uloga: Ivan Momirov (Herman), Marianna Martirosyan (Liza), Dunja Vejzović (Grofica), Luka Ortar (Grof Tomski, Zlatorog), Davor Nekjak (Knez Jelecki), Emilia Rukavina (Paulina, Milozvor), Marko Fortunato (Čekalinski), Dario Dugandžić (Surin), Slavko Sekulić (Narumov), Sergej Kiselev (Čaplicki, Skitnica), Sofija Cingula (Guvernanta), Gabrijela Deglin (Maša, Prilepa), Jasmin Mekić (Majstor ceremonije), Lucija Babić (Chloe), Elena Kolić (Daphnis), Elia Saraconi (Pluto)Gostovanje Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane: Ch. Gounod, Faust, 5. srpnja 2023.
Dirigent: Ayrton Desimpelaere
Redatelj: Frank Van Laecke
Podjela uloga: Martin Sušnik (Faust), Peter Martinčič (Mefisto), Martina Zadro (Margareta), Rok Bavčar (Valentin), Nuška Drašček (Siebel), Mirjam Kalin (Marta), Robert Brezovar (Wagner)
Piše:
KarloRadečić