Spoj gracioznosti i herojskog tenora s poput trublje zvonkim visokim tonovima

Enrico Caruso (Napulj, 25. veljače 1873. – 2. kolovoza 1921.): 150. godišnjica rođenja, 3. dio (3/3)

• Caruso će se pamtiti po jedinstvenoj snazi izraza, glasom je mogao iznijeti bogatu paletu osjećaja unoseći svu strast rasnog umjetnika. Imao je prepoznatljiv glas, što je osobina izabranih, i nije trebalo dugo čekati da postane prvi svjetski tenor. Jednostavno je bio tenor novoga vremena, muževan, koji je odražavao novo promišljanje, istinu, životnost. Divilo se ljepoti njegova pjevanja i vjerovalo likovima koje je tumačio.

  Nije čudo da je zahvaljujući svim tim neusporedivim kvalitetama Caruso vrlo brzo postao slavan. Njegovi su honorari s vremenom bili sve veći i dostizali astronomske brojke od kojih se i danas zavrti u glavi. On je interpretirao, točnije doživljavao interpretirani lik, u njegovoj sintezi a ne analizi, što je obično svojstvo velikih umjetnika. On je jednostavno osjećao likove kasnijeg Verdija, Puccinija i verista, i znao ih je stilski razlikovati. Njegov glas s baršunastim baritonalnim preljevima, ali i s tenorskim sjajem, mekoćom, poletom i rasponom, te mezzoforte što je bio jednak mezzavoceu drugih imali su onu njegovu specifičnu čulnost u izrazu boli, blagosti, prezira, ljubomore, očaja.

  Kritičari su govorili da je Carusov glas "zlato umotano u baršun". On sam ovako se opisao: "Ja pjevam iz sveg srca, jer se zanosim onime što radim“. Veliki tenor shvaćao je svoj posao krajnje ozbiljno. Bilo mu je potrebno dugo vremena dok je svoj glas napravio onim divnim instrumentom kojemu se divio cijeli svijet. Cijeloga je života dugo i mukotrpno radio da bi se održao na vrhuncu. Za njega je pozornica bila svetinja, a predstava krajnje ozbiljan trenutak. Imao je tremu, ali nije dopuštao da se to osjeti. Nije otkazao nijednu predstavu, ali se nije htio premarati prečestim nastupima. Imao je izvanrednu tehniku disanja: pri udisaju obujam grudi mu se povećavao za 23 centimetra. Bio je vrlo praktičan i čovjek koji je lako sve prihvaćao. Iako nije imao osobitu naobrazbu, služio se sa šest jezika i znao sve što mu je bilo potrebno. Njegove vrlo studiozne i duboko osjećajne interpretacije bile su posebne, sadržajnije, pune novog smisla i značenja. Bio je velik majstor maske, a kako je sam –  i to vrlo uspješno –  crtao duhovite karikature, njegovi su likovi i vanjskim izgledom bili vrlo dojmljivi. Govorio je da su za pjevača najvažniji uvjeti: snažne grudi, velika usta, 90 posto pamćenja, 10 posto inteligencije, puno napornog rada i nešto u srcu. A to nešto u srcu pokazivao je i u interpretacijama napolitanskih canzona u kojima ga nitko nije dostigao. Razvidno je to iz njegove interpretacije planetarno popularne O sole mio (Sunašce moje). Dok je drugi tenori obično pjevaju emfatično, u njegovoj interpretaciji sadržana je južnjačka melankolija i neka nježna tuga. Caruso je otpjevao oko pet stotina pjesama.

  

  

  Kad je prešao četrdesetu, Caruso je češće birao uloge dramskog tenora, jer, kako je govorio, njegov stas nije najbolje pristajao mladom tenoru-ljubavniku. A i glas koji je postajao snažniji i tamniji, a da pritom nije gubio na zvučnosti u visokom registru, sve je prikladniji bio za neke uloge u francuskom repertoaru. Poznate su njegove kreacije Samsona, Don Joséa, Raoula u Hugenotima, Vasca da Game u Afrikanki, Jeana od Leydena u Proroku, Eléazara u Židovki.

  Caruso je došao u Metropolitan dvije godine nakon što je iz njega otišao glasoviti poljski tenor Jean de Reszke (1850-1925), koji je bio poznati majstor stila i elegantan interpret. Oduševljeni njegovim kreacijama, kritičari u početku nikako nisu prihvaćali Carusa. Priznavali su mu, doduše, iznimnu glasovnu ljepotu i velike umjetničke kvalitete, sve ono najbolje što se može naći kod talijanskih tenora, ali – to za njih nije bilo ono što je bio Jean de Reszke. Caruso je bjesnio, ali možda ga je baš ta bitka s prethodnikom navela da u tolikoj mjeri usavrši upravo uloge u kojima je de Reszke briljirao i da osobitu pozornost posveti stilskoj dorađenosti.

  

  Enrico Caruso prvi je moderni pjevač. Njegov pristup interpretaciji je suvremen. Postao je uzorom koji su pokušavali slijediti svi veliki tenori u talijanskom repertoaru, od Giovannija Martinellija i Jussija Björlinga do Del Monaca, di Stefana i onih poslije njih. Bilo je pjevača s jačim glasom od njegova, virtuoznije tehnike, s ljepšim mezzavoceom ili sjajnijih visina, ali nitko nije imao sve te kvalitete zajedno i nitko ih nije tako vješto znao upotrebljavati kao što je to njemu uspijevalo. Osim toga, njegov je repertoar bio tako bogat, a kreacije u njemu toliko vrhunske da su mnoge među njima još nedostižna mjerila s kojima se uspoređuju kreacije današnjih tenora. Jednom riječi, Caruso nije bio samo najbolji, nego jedini.

  

  
  

  Carusov kasniji razvoj išao je prema sve težem repertoaru i sve napornijoj karijeri. Neprestano težeći da bude sve bolji i zadovolji očekivanja sve zahtjevnije publike, često je ulagao napore koji su prelazili njegove fizičke mogućnosti. Dva desetljeća bio je nedodirljivi vladar operne scene i diskografske industrije. U dvadeset i šest godina karijere ostvario je 67 uloga najrazličitijeg karaktera i nikada se nije ponavljao u izrazu. Interpretacija mu je bila duboko prostudirana, tehnika izvrsna, snaga izraza neponovljiva. Iz temelja je promijenio promišljanje o pjevanju u talijanskom, pa i francuskom, opernom repertoaru. Premda je besprijekorno vladao tehnikom belkanta zazirao je od belkantističkih pretjerivanja i besmislenih blagozvučja. Instinktom rođenog umjetnika u belkantu je znao razlikovati pravu umjetnost od loše tradicije, a u verizmu nije pretjerivao u naglašavanju dramskih elemenata, nego je dramatiku postizao izrazom.

  

  Carusov glas bio je iznenađujuće fonogeničan. Snimio je oko 290 objavljenih snimaka, a gotovo isto toliko nije objavljeno, jer je bio vrlo strog prema sebi. Rado je snimao i za snimanje se pripremao s mnogo oduševljenja. Slušajući njegove snimke s današnjim poimanjem razvoja pjevačkog umijeća tijekom povijesti čini nam se vrlo ispravnom ocjena jednoga kritičara s prijelaza 19. u 20. stoljeće, da je Caruso spoj gracioznosti Fernanda De Lucije (1860-1925) i herojskog tenora s poput trublje zvonkim visokim tonovima kakav je bio prvi tumač Otella, Francesco Tamagno (1850-1906). Za života bio je pojam, poslije smrti postao je mit. Mit i fenomen Caruso traju i danas usprkos tome što se u 20. stoljeću pojavilo nekoliko doista velikih tenora i pjevača uopće. Uzmemo li u obzir da je pušio četrdeset cigareta na dan, ne začuđuje previše da je živio razmjerno kratko. Umro je 2. kolovoza 1921., u svojemu rodnom Napulju, u 49-oj godini od teške upale plućne maramice.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. kolovoza 2023.

Piše:

Marija
Barbieri