Nedodirljiva zvijezda Metropolitana i začeci diskografske industrije

Enrico Caruso (Napulj, 25. veljače 1873. – 2. kolovoza 1921.): 150. godišnjica rođenja, 2. dio (2/3)

• 

  S Carusom počinje diskografska industrija. Diskografski producenti  Gramophone Company Fred i Will Gaisberg na putu iz Londona u  Rim zaustavili su se u Milanu i u Scali se oduševili mladim tenorom Enricom Carusom. U Rimu su 3. i 5. travnja 1902. napravili jedini tonski zapis pjevanja posljednjeg kastrata, Alessandra Moreschija (1858-1922), i vratili se u Milano da 11. travnja u Fredovoj sobi u Grand Hotel de Milan snime deset opernih arija s Carusom. Arije su snimljene uz glasovirsku pratnju Salvatorea Cottonea. Producenti su bili oduševljeni snimljenim materijalom i zatražili su od Carusa da snimi još deset arija. I one su snimljene u istoj hotelskoj sobi 30. studenoga i 2. prosinca uz Cottoneovu pratnju (osim dviju). Caruso je dalje snimao, 19. travnja 1903. za International Zonophone Company snimio je još sedam arija, također uz Cottoneovu pratnju i najavu svake. U listopadu iste godine za Pathé Frères snimio je tri.

  Caruso je otpjevao još nekoliko novih uloga; 1901. u Buenos Airesu Wagnerova Lohengrina, 1902.  u Londonu Don Ottavija u Mozartovu Don Giovanniju i 1903. Gennara u Donizettijevoj Lucreziji Borgiji i došao u Metropolitan. Dana 23. studenoga 1903. nastupio je na otvorenju sezone u Metropolitanu u novoj produkciji Rigoletta pod ravnanjem dirigenta iz Scale, Artura Vigne (1863-1927), sa sjajnim, od njega starijim partnerima: velikim talijanskim baritonom Antoniom Scottijem (1866-1936), slavnom poljskom sopranisticom Marcellom Sembrich (1858-1935) i američkom kontraaltisticom Louiseom Homer (1871-1947). Ponavljao je ariju La donna è mobile i kvartet. Kritika je izrekla pohvale njegovu muževnom glasu te „jasnim i zvonkim visokim tonovima“, a bolji poznavatelji uočili su i prekrasan mezzavoce što je jedna od najvećih kvaliteta toga velikog pjevača. Sam Caruso koji je bio vrlo samokritičan i težio savršenstvu nije bio zadovoljan tim nastupom, ali dalekovidni intendant Heinrich Conried (1855-1909) ponudio mu je odmah ugovor na pet godina. Caruso ipak nije bio toliko utučen da bi ga prihvatio. Dobro je znao da može više. Kao Vojvoda od Mantove predstavio se londonskoj, njujorškoj, pariškoj, berlinskoj i bečkoj publici. Tada je to bila jedna od najuspjelijih uloga u njegovu repertoaru. Njegov je Vojvoda glasovno tamniji nego što smo danas naviknuli slušati, ali taj je glas savršeno pokretljiv, visine sigurne i suverene, interpretacija posebna. Posljednjeg, 38. Vojvodu od Mantove u Metropolitanu Caruso  je otpjevao 15. siječnja 1918.

  

  Caruso je došao u Metropolitan i postao njegova najveća i nedodirljiva zvijezda s basnoslovnim honorarom. Takav položaj nitko nije uživao, ni prije ni poslije njega. U Metu je otpjevao 37 uloga i ostvario 607 nastupa. Bio je protagonist otvorenja sezona, svih do 1920. osim 1906., premijera, prvih izvedaba djela u Metu i praizvedaba.

  Uspjeh prvog nastupa u Metropolitanu učinio je Carusa ekskluzivnim pjevačem Victor Talking Machine Company, ali još je 8. travnja 1904. snimio dva odlomka za G&T. Caruso je vrlo pozorno preslušavao snimljeni materijal i prihvaćao mišljenje umjetničkog ravnatelja tvrtke Victor. Diskografska se industrija rapidno razvijala, G&T je postao HMV, ploče su se prodavale s golemim uspjehom najprije u Italiji, pa u Londonu, gdje je Caruso doživio trijumf u Covent Gardenu, i u Sjedinjenim Američkim Državama. Uskoro su se pojavile  i prve piratske snimke i nastala je uzrečica: Caruso je stvorio gramofonsku industriju, gramofonska industrija stvorila je Carusa.

  

  Prve sezone u Metropolitanu Caruso je pjevao osam uloga, toliko različitih da ih nijedan tenor, ni današnji koji doista pjevaju sve, ne bi mogao otpjevati u jednoj sezoni. A tek je navršio trideset godina! Nakon Vojvode slijedio je 30. studenoga 1903. Radames u Aidi u predstavi pod Vigninim ravnanjem s velikom njemačkom sopranisticom, koja se tada smatrala najboljom Aidom, Johannom Gadski (1872-1932) i Antoniom Scottijem. Radamesa je pjevao i na prvome nastupu Artura Toscaninija u Metropolitanu u novoj produkciji opere na otvorenju sezone 16. studenoga 1908. Tada je prvi put u Metropolitanu pjevala i glasovita Čehinja Emmy Destinn (1878-1930), koja mu je postala česta partnerica. Radamesa je pjevao posljednji, 91. put u travnju 1919., također u blistavoj podjeli, sudjelovali su talijanska sopranistica Claudia Muzio (1889-1936), Antonio Scotti i mađarsko-židovska mezzosopranistica Margarete Matzenauer (1881-1963). Kao Radames četiri je puta pjevao na otvorenju sezone.

  

  Nakon Radamesa Caruso je pjevao Cavaradossija na predstavi Tosce 2. prosinca 1903. Pisalo je da je najbolji Cavaradossi koji se do tada čuo u Metu. Partnerica mu je bila naša Milka Trnina, prva Tosca Metropolitana. Scarpiu je pjevao Antonio Scotti. Predstava je bila senzacija. Ponavljao je ariju E lucevan le stelle.  Cavaradossija je u Metropolitanu pjevao 39 puta, posljednji put 17. studenoga 1919.  na otvorenju sezone s glasovitom američkom sopranisticom Geraldine Farrar (1882-1967) i pod Toscaninijevim ravnanjem. Tri dana poslije Cavaradossija Caruso je 5. prosinca 1903. u Metropolitanu pjevao Rodolfa u operi La Bohème s Marcellom Sembrich. Posljednji, 55. put, pjevao je Puccinijeva pjesnika u ožujku 1919. s Claudiom Muzio. A onda su 9. prosinca 1903. došli Leoncavallovi Pagliacci i Carusov antologijski Canio. Partneri su mu bili Marcella Sembrich i Antonio Scotti. Ponavljao je ariju na kraju prvoga čina. Samo je u Metropolitanu Canija pjevao 116 puta! Na proslavi 500. nastupa u Metu, 22. ožujka 1919., odabrao je uz jedan čin Ljubavnog napitka i jedan čin opere Prorok Giacoma Meyerbeera i jedan čin Pagliaccia. Nastup u ulozi Canija 8. prosinca 1920. s Emmy Destinovom i isto tako slavnim talijanskim baritonom Giuseppeom de Lucom (1876-1950) bio je jedan od Carusovih posljednjih u Metu. Tada je, već teško bolestan, prvi put u životu kiksao. Dana 23. prosinca 1903. Caruso je pjevao svoju šestu ulogu u Metropolitanu – Alfreda u Traviati –  s Marcellom Sembrich. U Metu je Alfreda otpjevao 17 puta, posljednji put u studenome 1909.

  

  Nakon Alfreda došao je 8. siječnja 1904. Edgardo u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor, „muževan snažan, strastven, a istodobno s takvom ljepotom tona i takvim stilskim pjevanjem da se ljepše i bolje nije moglo poželjeti“, pisao je tisak. Caruso je zacijelo bio najveći Edgardo Metropolitana. Unio je velike promjene u predstavljanju te opere. Glasom, veličanstvenim pjevanjem prizora u grobnici i snagom svoje ličnosti vratio je Edgardu mjesto i važnost kakve ima u Donizettijevoj partituri. I, prema riječima cijenjenoga i strogoga glazbenog kritičara novina New York Sun, W. J. (Williama Jamesa)  Hendersona (1855-1937) „više se na kazališnim programima nije moglo pročitati da Lucia završava prizorom ludila“.

  I naposljetku je 23. siječnja 1904. na prvoj izvedbi Donizettijeva Ljubavnog napitka u Metropolitanu pod ravnanjem Artura Vigne s Marcellom Sembrich i Antoniom Scottijem Caruso pjevao još jednu svoju glasovitu ulogu, Nemorina, s profinjenim osjećajem za humor i toliko lijepo da je morao ponoviti ariju. U Metu je Nemorina pjevao 32 puta. Upravo je nevjerojatno, da ne kažemo i nezamislivo, da je to bio i jedan od njegovih posljednjih nastupa – 18. studenoga 1920. Pjevao ga je poslije glasovne krize u kojoj se našao od 1908. do 1909. kad je operirao čvoriće na glasnicama, iako je tada izbacio iz repertoara lirske uloge koje su zahtijevale veću glasovnu fleksibilnost.

  Nemorino je označio početak Carusove svjetske karijere, a posljednji nastup u toj ulozi 16. prosinca 1920. u brooklinskoj Muzičkoj akademiji njezin kraj. Već teško bolestan, krajnjim je naporom otpjevao ariju Una furtiva lagrima i pritom bacao krv koja mu je navirala iz usta. Naposljetku je na nagovor publike morao pristati da se predstava otkaže. Bilo je to prvi put u njegovu životu! Najranija Carusova snimka arije nastala je još 1904. godine uz glasovir. Razvidna je njegova sjajna tehnika, lakoća u emisiji tona i svježina u glasu. Nije čudo da je još jedan od najvećih, slavni ruski bas Fjodor Šaljapin (1873-1937), nakon što je čuo tu snimku izjavio, kako je šteta što je Caruso previše forsirao glas u teškim dramskim ulogama umjesto da se zadrži u lirskom repertoaru u kojemu je briljirao u prvim godinama karijere.

  Najslavnija praizvedba na kojoj je Caruso sudjelovao bila je ona Puccinijeva Čeda zapada – La fanciulla del West –  u skladateljevoj nazočnosti pod Toscaninijevim ravnanjem 10. prosinca 1910. u Metropolitanu. Teško je zamisliti da je ni mjesec dana prije – 14. studenoga – također pod Toscaninijevim ravnanjem pjevao Renauda u prvoj izvedbi u Metu opere Armida Christopha Willibalda Glucka, naravno na otvorenju sezone.

  

  Caruso je bio sudionik i drugih izvedaba za pamćenje. Jedna od takvih bila je i premijera Verdijeve opere Moć sudbine – La forza del destino – 15. studenoga 1918. u Metropolitanu nakon punih 35 godina izostanka djela iz njegova repertoara. U njoj je debitirala 21-godišnja buduća velika Rosa Ponselle (1897-1981). Don Alvara je pjevao 17 puta. Nastup u toj ulozi 13. prosinca 1920. bio je jedan od posljednjih nastupa velikog Carusa.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. kolovoza 2023.

Piše:

Marija
Barbieri