Veličanstven umjetnik i pjevački genij

Enrico Caruso (Napulj, 25. veljače 1873. – 2. kolovoza 1921.): 150. godišnjica rođenja, 1. dio (1/3)

• Prije stotinu i pedeset godina, 27. veljače 1873., rođen je u Napulju , prema mnogim mišljenjima, a i prema broju objavljenih tiskovina, najveći pjevač svih vremena, Enrico Caruso. Slagali se neki s time ili ne, kao primjerice oni koji su najvećim pjevačem 20. stoljeća proglasili izvanrednog, ali ne i povijesno važnog Jussija Björlinga, Caruso je prema sjećanjima svih koji su ga slušali u prvim godinama karijere imao najljepši i najsjajniji glas – "zlato umotano u baršun" – koji se ikada pojavio na opernoj sceni, a prema onima koji su ga doživjeli pri njezinu kraju bio je veličanstven umjetnik, jednom riječi pjevački genij. Bio je i ostao pojam tenora i pjevača uopće. U tom kontekstu spominje ga i Hans Castorp, glavni junak romana Der Zauberberg (Čarobna gora) slavnog njemačkog književnika Thomasa Manna (1875-1955).

  Enrico, ili na napolitanskom dijalektu Enrrico Caruso, rođen je kao sedamnaesti sin skromne obitelji oca mehaničara jedne švicarske tvrtke. Sva prije rođena braća umrla su u prvim danima života. Postoji i podatak da je bio treći od sedmero djece. Zanimljivo, ni do danas nije razjašnjeno što je točno. Dječakovu su glazbenu darovitost uočili vrlo brzo, pa je već 1888. pjevao svoj prvi solo kao kontraalt u crkvi San Severino u Napulju. Zatim je radio u talionici, pa se pridružio ocu. Sa 14 godina pjevao je u nekoj muzičkoj farsi, sa 15 sudjelovao u svečanostima Tijelova. Da bi pomogao uzdržavati obitelj, pjevao je po kupalištima i hotelima. I, kako je u ono doba bilo uobičajeno, svojim je glasom privukao pozornost raznih ljubitelja glazbe koji su mu pomogli da počne uzimati sate pjevanja kod istaknutog intelektualca i pedagoga Gugliema Vergine (1859-1906), položi audiciju i svlada prvu ulogu. I tako je budući „Veliki Caruso“ prvi put stupio na opernu scenu u Teatru Nuovo u rodnom Napulju 15. ožujka 1895. u danas zaboravljenoj operi Prijatelj Francesco skladatelja-amatera Marija Morellija. Imao je 22 godine.

  Iste godine pjevao je u Caserti u Gounodovu Faustu, Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i nepoznatoj operi Camoens isto tako nepoznatog skladatelja Musonija. Slijedila je njegova buduća povijesna uloga – Vojvoda od Mantove u Rigolettu te Alfredo u Traviati u Napulju i prva turneja u inozemstvu. U Kairu je u listopadu i studenome 1895. pjevao u Luciji di Lammermoor, Giocondi i Manon Lescaut. Des Grieuxa je naučio u pet dana i usvojio način učenja nove uloge – prepisivao je glazbu i riječi. Istodobno je radio s poznatim dirigentom i učiteljem pjevanja Vincenzom Lombardijem (1856-1914) na poboljšanju visokog registra. Još iste godine u Napulju je nastupio u Bellinijevoj operi Capuleti i Montecchi. U jednoj godini deset uloga! A bio je početnik!

  Mladi, tek 23-godišnji Enrico Caruso nastavljao je u kazalištima Napulja, Trapanija, Salerna, Livorna i Milana nizati ulogu za ulogom u poznatim operama kao što su  Mjesečarka i Puritanci Vincenza Bellinija, Donizettijeva Favoritkinja, Bizetova Carmen, Puccinijeva La Bohème i Djevojka iz Navarre Julesa Masseneta do nekoliko danas potpuno nepoznatih. I, što je tada također bilo vrlo uobičajeno, 10. studenoga 1897. nastupio je u Teatru Lirico u Milanu na praizvedbi opere Il voto (Zavjet) Umberta Giordana, što je zapravo bila preradba skladateljeve prve opere Mala vita (Nesretan život). Petnaest dana poslije, 27. studenoga 1897. također u Teatru Lirico u Milanu, pjevao je Federica na praizvedbi opere Arležanka Francesca Cilee i tri puta ponavljao glasovitu Federicovu tužaljku. Te je godine započeo burnu jedanaestogodišnju vezu s tada poznatom ali udanom sopranisticom Adom Giachetti Botti (1874-1946), s kojom će imati dva sina.

  Uspjeh u Giocondi u Palermu 1897. pružio je Carusu mogućnost da pjeva pred Giacomom Puccinijem. „Tko vas je poslao – Bog!“, uzviknuo je skladatelj, i otada je Caruso postao njegov omiljeni tenor. No, ipak mu nije povjerio Cavaradossija na praizvedbi Tosce 14. siječnja 1900. u Teatru Costanzi u Rimu. Kasnije, 1906., Puccini je pisao iz Londona: „Bit će jedna monstre Tosca s Trninom, Carusom i Scottijem.“ Nje ipak nije bilo jer se Milka Trnina povukla sa scene. Te je godine Caruso u Milanu ostvario još jednu svoju veliku ulogu – Canija u Pagliaccima.

  U siječnju i veljači 1898. Caruso pjeva u Leoncavallovoj operi La Bohème i Bizetovim Biserima a 4. ožujka u Teatru comunale u Rijeci s talijanskom opernom družinom nastupa u Mefistofeleu Arriga Boita i 10. svibnja u Puccinijevoj La Bohème. Nakon nastupa u Massenetovoj operi Sapho, 17. studenoga 1898. u milanskom Teatru Liricu prvi je tumač uloge Lorisa  u Giordanovoj Fedori pod skladateljevim ravnanjem sa slavnom Gemmom Bellincioni (1864-1950) u naslovnoj ulozi. Kasnije je tu ulogu često pjevao, i u Metropolitanu, s tada glasovitom sopranisticom-ljepoticom Linom Cavalieri (1874-1944). S jednom talijanskom opernom družinom 1899. odlazi na turneju u Argentinu i u Buenos Airesu pjeva u operama Iris Pietra Mascagnija, Kraljici od Sabe mađarskog skladatelja Karla Goldmarka (1830-1915) i u danas nepoznatoj Yupanki također nepoznatog Beruttija. U Rusiju kreće 1900. i pjeva u Petrogradu pred ruskim carskim parom i u moskovskom Boljšoj teatru u Aidi, Krabuljnom plesu i Donizettijevoj operi Maria di Rohan.

  

  Nakon nastupa u Massenetovoj Manon i Tosci, veliki dirigent Arturo Toscanini (1867-1957) i slavni impresario Giulio Gatti-Casazza (1869-1940) pozivaju ga 1900. u Scalu za La Bohème i Ljubavni napitak. Fenomenalan Carusov uspjeh u Donizettijevoj tada posve zaboravljenoj operi na premijeri 17. veljače 1900. nagnao je u pohvalama škrtog Toscaninija da izreče onu glasovitu rečenicu: „Per Dio! Se questo Napoletano continua a cantare così, farà parlare di se il mondo intero.“ („Bogami! Ako taj Napolitanac nastavi tako pjevati, o njemu će govoriti cijeli svijet“). Unatoč tome što je s godinama pjevao sve teži repertoar, Nemorino je ostao do smrti ključna uloga u Carusovu repertoaru.

  Caruso je bio protagonist još nekoliko praizvedaba. Pjevao je 17. siječnja 1901. Florinda na milanskoj premijeri opere Le maschere (Krabulje) Pietra Mascagnija pod Toscaninijevim ravnanjem. Opera je tada bila istodobno praizvedena u šest kazališta. Dana 11. ožujka 1902. pjevao je Federica Loewea na praizvedbi danas zaboravljene opere Germania talijansko-židovskog skladatelja Alberta Franchettija (1860-1942) u Scali. Na praizvedbi Adriane Lecouvreur Francesca Cilee (1866-1950) u Teatru Liricu u Milanu 6. studenoga 1902. pjevao je Maurizija. a na otvorenju sezone 1907. u Metropolitanu u njoj je nastupio s Linom Cavalieri. Rodolfa je 1902. pjevao u Monte Carlu s velikom Australkom Nellie Melba (1861-1931). S Melbom je u Covent Gardenu pjevao Vojvodu. S Linom Cavalieri u Metropolitanu je nastupao i u La Bohème, Pagliaccima i Manon Lescaut.

  
  

  Oduševljeni kritičari pisali su da je s Carusom belkanto ponovno rođen. Istina je da je on odbacio larpurlartistički pristup i osmislivši tekst dao mu je moderan izraz. Naravno, imao je glas neprispodobive ljepote kojim je već onda dobro vladao, iako je pjevačku tehniku svladavao nastupajući. Materijalne mu mogućnosti, točnije nemogućnosti, još nisu dopuštale sustavnije učenje. U početku je imao problema s visinama koje je s vremenom sam svladao, prema vlastitim riječima, postupajući obrnuto od onoga što su mu savjetovali učitelji pjevanja. A upravo je izvanredan visoki registar uz poslovično jedinstven mezzavoce i baritonalni tembar ostao njegovom najjačom vokalnom karakteristikom. To ga je izdvajalo od drugih velikana operne scene u vremenu kad ona nije njima oskudijevala.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. kolovoza 2023.

Piše:

Marija
Barbieri