Razigran ambijentalni povratak Stanca

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Jakov Gotovac, Stanac, dir. Ivo Lipanović, red. Hrvoje Korbar; uz premijeru i drugu izvedbu, atrij Klovićevih dvora, 30. lipnja i 2. srpnja 2023.

  • Operna jednočinka Jakova Gotovca Stanac, libreto koje je Vojmil Rabadan napisao prema Držićevoj Noveli od Stanca, vratila se u repertoar zagrebačke Opere nakon gotovo 40 godina od posljednje izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu. Praizvedba je bila 6. prosinca 1959. (dirigent Samo Hubad, redatelj Tito Strozzi), naslovnu ulogu staroga seljaka s rijeke Pive koji je u Dubrovnik bezuspješno došao trgovati tumačio je bariton Ivan Francl – koji je ranije djelovao kao tenor, Dubrovčanina Dživa – koji se Stancu predstavlja kao trgovac i uvjerava ga da ga vile mogu pomladiti, tenor Noni Žunec, Danicu – kojoj Dživo pokazuje naklonost i koje nema u Držića ali je operi potreban ženski glas, sopranistica Bianka (Bianca) Dežman, dok su manje uloge Dživinih prijatelja Vlaha i Miha tumačili tenor Ivica Kiš i bariton Marijan Bujanić. Ta je predstava do lipnja 1960. igrala točno 20 puta, a jednako toliko, do svibnja 1984. novo zagrebačko premijerno uprizorenje iz siječnja 1983, kada je Stanca pjevao Boris Vajda, Dživa Krunoslav Cigoj a Danicu Branka Beretovac. Ranije su opere prema istome predlošku skladali Božidar Širola (Novela od Stanca, praizvedba 1915, premijera nove verzije pod naslovom Stanac 1936) i Antun Dobronić („simfonijska drama“ Dubrovački diptihon, praizvedba 1925. – prvi dio, Nokturno, prema Vojnovićevu Sutonu; drugi dio, Groteska, prema Držićevoj Noveli od Stanca).

    Gotovčev Stanac izvođen je u svim hrvatskim opernim kućama, a dirigirao ga je 1996. na otvorenoj pozornici na Splitskom ljetu i potom na Dubrovačkim ljetnim igrama (tada Dubrovački ljetni festival) i najveći autoritet za skladateljev opus Nikša Bareza, kada je u naslovnoj ulozi nastupio Neven Belamarić. Izvodio se Stanac samostalno ili s još jednom jednočinkom – Gotovčevom operom Dalmaro kao Jadranska duologija (prema zamisli samoga Gotovca) u Osijeku 1981. i Zagrebu 1983. te s Mascagnijevom Cavallerijom rusticanom u riječkoj Operi 1962, dok je na praizvedbi bio združen s baletnom interpretacijom Berliozove Fantastične simfonije.

    Skladateljevu je invenciju Stanac potvrdio i recentnim izvedbama u atriju Klovićevih dvora, kojima je, zajedno sa Zagrebačkim opernim festivalom (službeno nazvanim Opera Zagreb Festival), zaključena prva kazališna sezona u kojoj je zagrebački HNK vodila intendantica Iva Hraste-Sočo. U djelu se, pa i na način parafraze, prepoznaju odjeci stila Ere s onoga svijeta (već od Stančeva ulaznog ariosa Teško drugu kada nema druga… s karakterističnom izmjenom 5/4 i 4/4 mjere), ali se u njemu pronalazi i poseban tip melodike mediteranske provenijencije kakav nije na taj način prisutan u Gotovčevoj najpoznatijoj operi. Uz naslovni je lik skladatelj čvrsto vezao lajtmotiv koji se prvi put javlja već od četvrtoga takta partiture, a ima i drugih motiva koji imaju istaknutu ulogu u strukturi djela, koje unatoč prepoznatljivim pojedinim cjelinama nema nijedan potpuno zatvoreni broj koji bi potaknuo pljesak prije završetka djela.

    Dubrovačku je radnju opere, koja će se najbolje izraziti u uvjetima ambijentalnoga kazališta, redatelj Hrvoje Korbar izmjestio iz 16. stoljeća u današnjicu, vješto iskoristivši atrij Klovićevih dvora (pjevanje zbora, koji je pripremio Luka Vukšić, bilo je najdojmljivije kroz otvorene prozore), ostvarujući dinamičnu i razigranu inscenaciju koja uglavnom ne ide na štetu djela. Aludirajući na recepciju turista u Gradu (karakterističan motiv rashladnoga uređaja) i današnje ne uvijek pitome običaje na nekim dalmatinskim vjenčanjima, ponekad se zanio i previše (nemotivirano mahanje hrvatskom zastavom), a Stanac nije prosjak ni beskućnik, kako bi se činilo iz njegova prvog pojavljivanja na sceni u ovoj predstavi. Preteže ipak dojam razigranosti cijeloga ansambla (čemu su pridonijeli i okretni plesači u koreografiji Petre Hrašćanec, od kojih je jedan oživio i šišmiša u kojega vile prijete pretvoriti Stanca) i glumačke uvjerljivosti solista, pa se ne može reći da je osnovni duh Držićeve komedije – ne računa li se libretistički nadodan sretan kraj u maniri operne konvencije ni Gotovčeva opernoga skerca, iznevjeren. Duh izvornika ili tradicije redatelj je naznačio zgodnom aluzijom na tzv. Veliku Onofrijevu česmu, uz koju se zbiva radnja Novele od Stanca (u tiskanom klavirskom izvatku opere objavljena je fotografija tzv. Male Onofrijeve česme) i stiliziranom Stančevom nošnjom (kostimografkinja Ana Fucijaš). Scenografkinja Zadravka Ivandija Kirigin spretno je uklopila Daničin i Dživin dom u arhitekturu Klovićevih dvora. Povoljan dojam inscenacije, poglavito zahvaljujući uvjerljivosti glazbene strane izvedbe, pretegnuo je više na drugoj izvedbi nego na premijeri, premda s istom solističkom podjelom.

    Stančeva koza bila je u pojedinim uprizorenjima ovoga djela katkad tek rekvizit (npr. na praizvedbi), Belamarić je u Splitu i Dubrovniku scenom vodio pravu životinju, što je sigurno najatraktivnije rješenje, dok je Korbar domišljato povjerio njezino tumačenje glumici Maruški Aras, koja je zadaću izvršila izvrsno (ime joj je omaškom izostalo s premijerne programske cedulje).

    Ansamblom Opere, a u njemu i razmjerno velikim sastavom orkestra, ravnao je Ivo Lipanović (na premijeri nezgrapnim intervencijama uključen u režiju, što je ublaženo na prvoj reprizi), nalazeći u Gotovčevoj partituri poticaj svojemu glazbenom temperamentu. Zamijećeno je više dobro donesenih istaknutih sola (npr. solo violina, prvi fagot). Budući da Stanac traje oko sat vremena, zanimljivo je da je dirigent – sudeći po tiskanome klavirskom izvatku opere, načinio nekoliko skokova, pa je tako izostalo i mjesto na kojem Miho replicira Dživu: „Smiješni su ti oci! A u mlada ljeta bjehu i oni lovci ko sad naša četa, što po noći lovimo ko ćuk…“ (poznato mjesto u Držića, kada Vlaho, a ne Miho, kaže u prvome prizoru Novele od Stanca, referirajući se na noćne pustolovine zaljubljenih mladića: „Smiješni su oci ovi! Neće im se njekad / da su i oni bili svi lovci kako i mi sad, / ki noćno lovimo kako i jeji“; sličnu repliku nalazimo i u Dundu Maroju).

    Poznatost predloška ublažila je donekle problem slabašne dikcije u većine solista. Ona je bila egzemplarna jedino u tumača naslovne uloge, bas-baritona Ozrena Bilušića, koji je njezin habitus vrlo slojevito oživio. Premda poznat po talentu za komično, životno je donio i važan tugaljivi aspekt Stančeva lika (on se na pozornici pojavljuje, kazuje nam libreto, pospan i tmurno raspoložen), u komičnome nikad ne gubeći ukus. Među detaljima interpretacije može se spomenuti za nj upravo karakteristično lirično i istovremeno prigušeno komično izgovaranje (ne pjevanje) riječi „Ajme! Vile poju!“ po pojavljivanju djevojaka prerušenih u vile što će Stanca uvjeriti da ga mogu pomladiti za, kako bi on htio, „dvaest godišta“, ne bi li se svidio svojoj ženi. Bilušić je svoju interpretaciju prožeo i pretežno uvjerljivo dramski intoniranim pjevanjem, premda katkad uz nazalan prizvuk i volumenom tona za koji bi se u situacijama poput Stančeva prvog pojavljivanja na sceni moglo poželjeti da je veći.

    U ništa manje važnoj ulozi Dživa (koju HNK dosljedno, i u programskim ceduljama, pogrešno piše Đivo) nastupio je glumački spontan i karizmatičan Domagoj Dorotić, uvjerljiv i u recitativnim odlomcima i solima mediteranske melodijske izražajnosti, s većim potezima legata (U taj me grad dovela zgoda baš ovaj dan). Zaobljena tona u srednjem položaju glasa, koji u ambijentalnim uvjetima i u sprezi s orkestrom nije uvijek bio potpuno nosiv, Dživine visine donio je uglavnom solidno. Ne osobito veliku, ali zahtjevnu ulogu Danice, s koloraturnim elementima, eksponiranim trilerima i visinama (do tona h2), pjevački je uspješno i subretski koketno ostvarila Marija Kuhar Šoša. U malim ulogama Vlaha i Miha nastupili su scenski okretni Damir Klačar i Marin Čargo, koji je okvire svoje minijature odlično iskoristio.

    Stanac se nalazi među repriznim naslovima nadolazeće kazališne sezone (pridružit će mu se, čini se, u istoj večeri Susannina tajna Ermanna Wolf-Ferrarija), pa ostaje vidjeti koliko će se u doglednom razdoblju od sadašnjih tek triju približiti broju od 20 izvedbi, koliko su doživjela oba prethodna zagrebačka uprizorenja (drugom solističkom podjelom na trećoj izvedbi ravnao je Josip Šego). Valja se nadati da Stanac neće iščeznuti iz repertoara brzo kao Brkanovićev Ekvinocij (premijera 2015) i Hatzeov Adel i Mara (premijera 2017), kojima je ravnatelj Opere Nikša Bareza nastojao obogatiti repertoar, dok se njegovi nasljednici Marcello Mottadelli i Giorgio Surian nisu bavili postavljanjem hrvatske opere.

    Susret sa Stancem podsjeća nas i na dugo izbivanje iz repertoara zagrebačkoga HNK-a cjelovečernje Morane – Gotovčeva opernog prvijenca, ali i na u nas inače konzervativan pristup kreiranju repertoara kada je domaća opera u pitanju. Moglo bi se upozoriti na niz djela što dugo nisu izvođena ili na neke davno skladane a još neizvedene opere, no posebno je upadljiv slučaj Ivana Zajca, skladatelja 27 opera (među kojima pet nedovršenih) i 30 opereta, u novije vrijeme uporno zastupljena samo Zrinjskim, premda je kvalitetu pojedinih njegovih djela na sceni dokazao Zoran Juranić, jedini dirigent koji se nakon izvedbi iz prve polovine prošloga stoljeća dosjetio scenski postaviti preostala dva djela Zajčeve nacionalnopovijesne trilogije – Mislava (Osijek, 1995) i Bana Legeta (Rijeka, 1993), kojega bi zasigurno valjalo ponovno vidjeti i čuti. Ove će se godine navršiti 150 godina od rođenja Blagoja Berse, no izgleda da nijedna naša operna kuća ne priprema scensku premijeru (ili obnovu) Postolara od Delfta ili Ognja, njegove najcjenjenije opere. Nadajući se svjetlijoj budućnosti, zasad možemo biti zadovoljni što smo se u zagrebačkim ljetnim večerima pod otvorenim nebom, neometeni kišom, ponovno ili prvi put uživo susreli sa svježinom Gotovčeva Stanca.

    © Karlo Radečić, OPERA.hr, 20. srpnja 2023.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (izvedbe u atriju Klovićevih dvora)
    Jakov Gotovac: Stanac (praizvedba 1959. u HNK-u u Zagrebu), 41–43. izvedba toga djela u zagrebačkoj Operi

    Libreto:
    Vojmil Rabadan prema Noveli od Stanca Marina Držića
    Dirigent: Ivo Lipanović / Josip Šego (4. 7.)
    Redatelj: Hrvoje Korbar
    Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
    Kostimografkinja: Ana Fucijaš
    Koreografkinja: Petra Hrašćanec
    Zborovođa: Luka Vukšić

    Uloge:
    Stanac: Ozren Bilušić / Berislav Puškarić (4. 7.)
    Dživo: Domagoj Dorotić / Roko Radovan (4. 7.)
    Danica: Marija Kuhar Šoša / Josipa Bilić (4. 7.)
    Vlaho: Damir Klačar / Mario Bokun (4. 7.)
    Miho: Marin Čargo / Josip Galić (4. 7.)
    Koza: Maruška Aras

    Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić

kritike