Superiornost, mističnost i posebna atmosfera koju je scenom pronosila Dunja Vejzović

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Petar Iljič Čajkovski, Pikova dama, dir. Valentin Egel, red. Christian Romanowski, Dunja Vejzović

• 

  Posljednja ovosezonska operna premijera u HNK Ivana pl. Zajca bila je opera u tri čina i sedam slika Pikova dama Petra Iljiča Čajkovskog. Izbor na nju pao je zbog povremene prisutnosti Dunje Vejzović u Zajcu; slavna primadona idealan je izbor za ulogu Stare grofice, Pikove dame koju redovito tumače velike pjevačice koje su na zalazu karijere. Kako bilo da bilo, riječ je o glavnoj ulozi koja interpretatorici ostavlja dovoljno umjetničkog prostora za pjevački i scenski razvoj uloge kako bi nastup rezultirao efektnim prikazom ostarjele grofice koja živi u prošlosti te, istovremeno, vuče konce sudbine aktualnog trenutka operne radnje. Predstavom je dirigirao Mo. Valentin Egel, a režiju potpisuje Christian Romanowski.

  Pikova dama praizvedena je 19. prosinca 1890. godine u Marijinskom teatru u Sankt Petersburgu. Libreto je napisao skladateljev brat Modest Petrovič prema pripovijetci Aleksandra Puškina. Za razliku od emocionalno suzdržanijeg Evgenija Onjegina, Pikova dama punokrvna je romantična opera u kojoj emocije igraju glavnu ulogu, a to se ogleda i u činjenici da su braća Čajkovski odbacili sretan završetak Puškinove novele (Liza se udaje za kneza Jeleckog) i kraj opere zavili u crno – glavni protagonisti umiru tragičnom smrću. Iako Pikova dama u smislu forme sadrži određene nedorečenosti, operu na životu drži njena mistična, briljantna priča koja se vrti oko tajne triju karata pomoću kojih se može pobijediti u svakoj kartaškoj igri. Tajnu čuva Stara grofica zagonetne prošlosti. Mističan sadržaj, zahtjevne pjevačke dionice i duboke emocije dobitna su kombinacija koja intrigira publiku diljem svijeta.

  Prilikom postavljanja Pikove dame jedan od najvećih upitnika je onaj iznad Hermanovog karaktera, tj. psihičkog rastrojstva. Herman između ljubavi prema plemenitoj Lizi i tajni njene bake o tri karte, koja mu potencijalno može donijeti veliki novčani profit, odabire ovo drugo. Je li njegova pohlepa, poradi koje je poludio, polazište ili ishodište njegove osobnosti? U operi je jasno vidljiva opreka između onoga što Herman govori/pjeva i kako se ponaša jer on je siromašni vojni časnik koji se zaljubio u djevojku višeg staleža, i kao takav teži idealnom scenariju u kojemu putem kartaške igre ostvaruje profit koji bi mu omogućio mirnu egzistenciju i ljubavno sjedinjenje s Lizom. Isto tako, razvidna je njegova ovisnost o kocki o kojoj se govori na početku opere. Herman je čovjek koji nije spreman na kompromis i ne želi se ničeg odreći – želi sve, a to u životu ne ide tek tako; nešto mora izostati, ne može sve funkcionirati po pravocrtnoj liniji savršenstva. Kada Herman spozna da mu ne može sve ići kako je zacrtao, poludi, što na kraju dovodi do tragične konkluzije. Redatelji prilikom režiranja Pikove dame nerijetko naglašavaju Hermanovo ludilo, istovremeno previđajući uzroke. Po tom ključu postupio je Romanowski (što je prilično jasno iz njegova teksta u programskom letku) u predstavi o kojoj pišemo, a i Hans Neumman u poznatoj produkciji sa Salzburških svečanih igara 2018. godine (dir. Mariss Janson, red. Hans Neuenfels, u glavnim ulogama: Hanna Schwarz, Brandon Jovanovich, Evgenia Muraveva i dr.). Ludilo je scenski atraktivnije psihološko stanje koje interpretu daje veće kreativno-izražajne mogućnosti, pa je zbog toga prilikom postavljanja opere na scenu pretežiti naglasak na njemu (redatelji znaju radnju smještati u razne hibride psihijatrijskih klinika). Iako je, ukupno gledajući, zaslužila nešto slojevitiji pristup, Pikova dama predstavlja neprikosnovenu sinergiju predfrojdovske psihoanalize i intenzivnih emocija karakterističnih za romantizam 19. stoljeća.

  Kompleksnu i obimnu ulogu Hermana tumačio je bugarski tenor Ivan Momirov, kojega smo tijekom ove sezone gledali i kao Cania u Pagliaccima Rogera Leoncavalla. Riječ je o tenoru čvrstog dramatskog izraza, glasnih visina i ujednačenog srednjeg registra, prilično ravne linije. Momirov dobro vlada izgovorom ruskog i posjeduje glas kojim može dočarati emocionalnu napetost glazbeno-scenske situacije. Pjevao je prilično brzim tempom, što je možda i sporazum njega i dirigenta zbog izražajnosti dinamičkog obrasca radnje, a u suradnjama s kolegama dominirao je scenom uz očitu životnu i kontekstualnu inferiornost naspram Pikove dame u interpretaciji Dunje Vejzović. Momirov ništa nije markirao te se može reći kako mu Herman leži nešto bolje od Cania. Primjerena konfiguracija Hermanova psihološkog stanja konstantno je privlačila pažnju gledatelja tijekom tri i pol sata trajanja opere. Poseban efekt polučio je Momirov u 4. slici, kad iz očaja uperi pištolj u Pikovu damu s nakanom da je ubije i u 5. slici, gdje je u trenutku Hermanovog psihičkog rastrojstva došlo do sinergije glumačko-glasovnih mogućnosti riječkog gosta. Na izvedbi 17. lipnja, o kojoj ovaj tekst govori, Momirov se malo štedio, što je vjerojatno zato što je na premijeri 15. lipnja bio bolestan pa analogno tome i ispričan prije početka od strane ravnatelja Opere Dražena Siriščevića. Momirov je bio jedini Herman u ovoj podjeli, jer pjevača koji pjeva Hermana nije lako pronaći. U Hrvatskoj postoji pjevač koji je pjevao tu rolu – riječ je o zagrebačkom tenoru Miljenku Đuranu koji Hermana nikada nije pjevao u Hrvatskoj, što podosta govori o dvojbenom načinu kreiranja repertoara ali i općenito o pristupu domaćim umjetnicima u RH.

  Lizu je tumačila gošća Marianna Martirosyan. Pjevačica je to mladog i svježeg glasa, koja odlično barata koloraturama i transponiranjima između viših i nižih tonova. Odlikuju je meka piana i općenito glas umilne ljepote, idealan za koloraturni fah. Ariju na Nevi otpjevala je posebno emotivno, pastoznim visinama kojima je oslikavala intenzitet patnje nesretno i bezuvjetno zaljubljene Lize. Martirosyan se pozornicom kretala naivno mladenački, ali s plemićkom otmjenošću, što nije lako postići, pa joj na tome treba čestitati. U scenskom smislu dojmile su nas se i njezine scenske igre očajničke zaljubljenosti prema posrnulom Hermanu, kao i poštovanjem prožete obiteljske ljubavi spram svoje bake Pikove dame na koju posebno pazi. Ipak, Marianna Martirosyan nije pjevačica dovoljne dramatske konfiguracije glasa. Prilikom zapjeva falilo je rezonance glasnica, koja bi inducirala čvrstinu. Liza nije uloga belcanto tipa koja bi u tolikoj mjeri iziskivala vješte koloraturne skokove. Uvidom u umjetničku biografiju Marianne Martiroysan, došli smo do saznanja da je riječ o pjevačici čiji je dosadašnji repertoar sazdan od djela Mozarta, Donizettija i drugih. Liza je uloga za pjevačice koje pjevaju primarno dramski repertoar (Tosca, Leonora, Aida, itd). Npr. prošle sezone Pikova dama postavljena je na festivalu u Baden Badenu. Svirao je rezidencijalni orkestar Berlinska filharmonija, dirigirao je Kiril Petrenko, a opera je izvedena i koncertno u dvorani Philharmonie u Berlinu. Tom prilikom Lisu je tumačila Elena Stikhina, koja njeguje primarno dramski repertoar (zapaženi nastupi: Tosca u Royal Opera House u Londonu, Saloma u milanskoj Scali, Aida u Salzburgu i dr.). Sličan repertoar njeguje i prethodno spomenuta salzburška Liza – Evgenia Muraveva, koja u posljednje vrijeme otvara vrata i wagnerijanskog repertoara (izvor: Operabase). Ne isključujemo mogućnost da će glas Marianne Martirosyan daljnjim razvojem postati primjereniji zahtjevima koje je Čajkovski postavio Lizi, ali to za sada nije tako. Pojavnost u kojoj neadekvatni glasovi pjevaju određeni repertoar u Zajcu je prilično česta, donekle opravdana u situaciji kada isti primaju plaću u kazalištu, ali kada se dovode inozemni gosti, bilo bi u redu da se dovedu adekvatni interpreti. U svjetskom fondu pjevača takvi sigurno postoje.

  Luka Ortar bio je primjeren Grof Tomski, njegov lijepo gradirajući bariton stabilne fraze i tonskog purizma odzvanjao je kazalištem. Uloga je to koja se provlači cijelom operom i Ortar se dobro s njom nosio, iako je bio malo scenski krut. U ulozi Kneza Jeleckog izmjenjivali su se baritoni Robert Kolar i Davor Nekjak. Na izvedbi od 17. lipnja tumačio ga je Nekjak, koji nas uvijek iznova oduševljava svježinom tona koji dobro funkcionira i s mračnijim akcentima (finalni obračun Tomskog i Hermana u kartašnici). Surina, Narumova i Čaplickog tumačili su: Dario Dugandžić, Slavko Sekulić (simptomatično je da pjevač čiji repertoar sadrži značajne uloge basovskog repertoara, kao što su: Sarastro, Zaccaria, Veliki inkvizitor, Fiesco i dr., odjednom u svojoj matičnoj kući pjeva epizodne uloge, a nalazi se u naponu snage i nije pred mirovinom) i Sergej Kiselev. Sva trojica zračila su prodornim pjevom i dinamičnom scenskom igrom.

  Polina u interpretaciji Emilije Rukavina jedan je od najsvjetlijih trenutaka večeri. Rukavinin nježni mezzo, posebne topline, endemske atmosferičnosti i savršeno formiranog zapjevnog luka, inducira iskrenu radost u srcu svakog opernog slušatelja. Zbog prethodno opisanog, početak 2. slike opere bio je možda i najljepši kantilenski trenutak u Zajcu ove sezone. Rukavina je nastupila i kao Milovzor. Giulia Diomede bila je Lizina Guvernanta, Mašu/Prilepu je pjevala Gabrijela Deglin, majstora ceremonije utjelovio je dramski glumac Jasmin Mekić. Luka Ortar pojavio se i kao Zlatorog, a salonsko uprizorenje pastorale u 3. slici upotpunili su: Lucija Babić, Ilina Lukić,  Elena Kolić, Klara Drmić, Elia Saraconi, Nika Struja i Kiara Plavotić. Scenom je prodefilirao i skitnica u interpretaciji Sergeja Kiseleva, a svoj obol kao pratioci Jeleckog dali su glumci Tino Trkulja i Matija Ćuković. Veliki cast zaključuju Anamarija Šepl i Alison Raukar kao konobarice.

  Dunja Vejzović pojavila se kao Pikova dama. Naša velika pjevačica iz zlatnog doba operne reprodukcije u Hrvatskoj, prema vlastitom iskazu, svoju posljednju opernu ulogu otpjevala je sigurno i interpretacijski bogato. Vejzović je otvorila veliki kreativni prostor kako bi Grofičinu mističnost prikazala u punom obujmu. Svako njeno pojavljivanje scena je za sebe i plijeni pažnju, a nije izostao ni zamjetan vokalni angažman. Dunja Vejzović donijela je na scenu superiornost i drugost te je tako nama, mlađim generacijama, donijela zraku svjetlosti iz vremena kada se opernoj umjetnosti pristupalo s više pažnje, a ne kao danas kada zbog (pre)ubrzanog tempa života pati kreativnost i uvijek je primarna kvantiteta a ne kvaliteta. Valja napomenuti kako je gledalište bilo iznimno dobro popunjeno, što svjedoči činjenici da popularnost velikih imena hrvatske opere među publikom ne jenjava protekom vremena, a pokazale su to i ovacije za primadonu assolutu po završetku opere. Kako bilo da bilo, nedvojbeno je da pjevači starije generacije lakše privlače publiku u kazalište nego mnoge mlade uzdanice, što je veoma zanimljiv pokazatelj.

  

  Mo. Valentin Egel svojski se trudio pokazati slojevitu opsežnost partiture koju je dirigirao. Predstavu je vodio žustro, s mnogo acceleranda, što je posebno došlo do izražaja u 6. slici, kad je orkestar odlično ozvučio Hermanovo psihičko posrnuće. Egel je održavao krhki balans između orkestra i solista, a nerijetko suvišnim dinamičkim akrobacijama trudio se ubiti eventualni deficit koncentracije publike na operu (čitaj: dosadu). Navedeno je bilo potrebno iz dva razloga: općenito dugog trajanja predstave i (pre)dugih promjena scene između slika kojima je pospješeno razvodnjavanje radnje. Opisano se može prihvatiti kao nužna interpretacijska intervencija. Ono što se glazbenom upravljanju predstavom može zamjeriti, jesu preglasni limeni puhači. Naime, Pikova dama opera je ponikla iz slavenske duše njena autora, pa zvuk orkestra mora biti u skladu s tom stilističkom odrednicom. Zvuk orkestra bio je previše metalan te je falilo tonske topline i romantičarskog zanosa; ukratko – bio je to germanski dobro ugođen orkestar, pomalo hladnog ozračja. Koncertna majstorica bila je Katarina Kutnar.

  Riječki operni zbor uvježbao je Matteo Salvemini, te možemo konstatirati da pod njegovim vodstvom zbor polako ali sigurno napreduje. Sudjelovao je i zvučno moćan i kvalitetno uvježban Dječji zbor, koji je bez zadrške mogao parirati starijim kolegama. Dječji zbor uvježbala je Doris Kovačić. 

  Režija Christiana Romanowskog pokazuje i dokazuje redateljevo dubinsko poznavanje opere – znao je što radi. Sadržajnu kompleksnost, tj. slojevitost partiture redatelj je uspješno pretočio na scenu i to: rasporedom solista, labirintom scenografije koja pruža pogled na sadržaj iz raznih kutova, kao i okriljem mistike pod kojim se nalazi Pikova dama prilikom svakog pojavljivanja na sceni. Svako ukazanje Dunje Vejzović nosilo je sa sobom posebnu atmosferu koja je mogla zaposjesti pažnju gledatelja, neovisno o metežu na sceni. Predstava je sadržavala i dozu radosti koju su inducirala brojna djeca prisutna na pozornici, a posebnu atmosferu donijela je salonska pastorala uokvirena okvirom od cvijeća.

  

  Što se tiče turobnih aspekata, u sceni Hermanovog posrnuća i ukazanja Pikove dame (6. slika) vidjeli smo pravu kazališnu rapsodiju u koju se gledatelj može savršenom lakoćom uživjeti jer je to fragment u kojem je došlo do gotovo savršene sinergije svih aktera izvedbe – od dinamičke umješnosti dirigenta do posljednjeg detalja na sceni. Romanowski se u sceni oluje poslužio i platnom u dubini pozornice kako bi uokvirio dramatsku situaciju u formi perfektne fotografije (ne možemo se oteti dojmu da isti posjeduje talent za zamrznute slikovne zapise, tj. fotografije). Prvi prizori opere, kao i oni posljednji, odlično su zaokružili dramatski luk kojim je ovo glazbeno-scensko djelo okruženo. Romanowski je značajnu pažnju posvetio i diferencijaciji društvenih slojeva, pa tako u kretnjama i okruženju vidno su jasne razlike između Hermanove i Lizine kaste. Sve u svemu, predstava vrlo precizno prikazuje sve aspekte radnje, uz intenzivan prikaz rastuće dramatske napetosti u ključnim prizorima.

  Kostimografiju potpisuje cijeli autorski tim, barem je tako naznačeno u programskoj knjižici. Kako bilo da bilo, radi se o funkcionalnim kostimima u službi priče i situacije u kojoj se pojedini likovi nalaze. Hermanov kostim s diskretno prisutnim amblemima vojne službe potpuno je crvene boje. Obojenje je to koje simbolizira njegovu više duševnu nego fizičku patnju, jer se nalazi u Prokrustovoj postelji. Lizina montura opisuje njeno mladenaštvo i ponos, a kostim Pikove dame patinu vremena koja se nalazi na leđima starice koju nagriza bolest. Opisano je posebno došlo do izražaja u drugom djelu, kada nije nosila periku. Kostimografija ostalih likova pristajala je njihovom habitusu, dok su nam posebno za oko zapeli još kostimi Poline (Emilia Rukavina) i Prilepe (Gabrijela Deglin).

  Oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić odlično se snašao u osvjetljenju labirintnog rasporeda scene u 4. i 5. slici (Grofičina i Hermanova soba). Scenski pokret, koji je portretirao vrlo složene međuljudske odnose determinirane nizom vanjskih faktora, i prpošnu koreografiju karakterističnu za opere slavenskog idioma, potpisuje Janne Boere. Sudjelovalo je i mnogo djece statista.

  

  Pikova dama rijetka je ptica hrvatskih opernih repertoara (prema posljednjim informacijama Zagreb je nije vidio više od 40 godina), tako da je ova produkcija vrijedan potez Zajca koji treba pozdraviti i podržati. Isto tako, dobro je što u predstavi sudjeluje mnoštvo djece, jer to pridonosi popularizaciji opere među mlađim generacijama (sudionice su na Instagram stavljale videa i slike s pokusa). Također, u kazalište su pohrlile cijele obitelji podržati svoje članove na sceni, pa smo dobili puno gledalište u kojemu su sjedili ljubitelji opere i oni koji će to tek postati (starija i mlađa braća i sestre sudionika produkcije, a možda i njihovi roditelji). Citirali smo poznatu maksimu Dražena Siriščevića iz ugasle emisije Opera Box, koja se emitirala na HRT-u – on se sigurno neće ljutiti.

  Nova produkcija Pikove dame igrala je samo dva puta na daskama Zajca i zabilježila jedno gostovanje na novooformljenom Opera Zagreb festivalu. Nadamo se kako će se ova vrijedna predstava vratiti na repertoar riječkog kazališta, jer bila bi velika šteta da traje koliko i ljetna ljubav.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 25. lipnja 2023.

Piše:

Luka
Nalis