Savršena sinergija konteksta, simbolizma i interpretativne snage Dubravke Šeparović Mušović

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Arnold Schönberg, Erwartung / Iščekivanje, dir. Valentin Egel, red. Dubravka Šeparović Mušović / Marin Blažević; Frano Đurović, Heroj je umoran, kor. Giuseppe Spota

• 

  Opera i Balet HNK Ivana pl. Zajca održali su zajedničku premijeru. Riječ je o jedinstvenom diptihu sadržanom od monoopere Erwartung (Iščekivanje) Arnolda Schönberga i baleta Heroj je umoran, na glazbu Frana Đurovića i u koreografiji Giuseppea Spote. Predstave su odigrane u alternativnom izvedbenom okruženju – riječkom Exportdrvu. Riječ je o prostoru koji posljednjih godina ugošćuje kulturna događanja iz raznih grana; tamo redovito pohodimo riječki sajam knjiga Vrisak, Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca tamo igra predstave, a recentnim je događajem Exportdrvo ugostilo operu i balet. Napuštena tvornica adekvatna je za predstave ne samo zbog svoje prostranosti nego i zbog kulturnog odnosno kulturološkog značaja za Rijeku. Amblem je to industrijskog nasljeđa, a i smještena je uz Mrtvi kanal – jedan od nepatvorenih zaštitnih znakova grada na Rječini. Video koji je najavljivao nastup riječke grupe Let 3 na ovogodišnjem Eurosongu u Liverpoolu prikazivao je članove grupe kako pecaju ribe upravo na Mrtvom kanalu.

  Monooperu Erwartung Arnolda Schönberga upoznali smo krajem prošle sezone, kada je koncertno izvedena u velikoj dvorani Zajca. Autorski tim bio je isti tada kao i sada, ulogu Žene tumačila je nacionalna prvakinja HNK u Zagrebu Dubravka Šeparović Mušović, dok je za tu priliku reduciranim Riječkim simfonijskim orkestrom ravnao Mo. Valentin Egel. Riječ je o glazbeno i kontekstualno vrlo kompleksnoj partituri koju je prvak atonaliteta Arnold Schönberg komponirao na libreto Marije Pappenheim. S obzirom na slojevitost i psihološku kompleksnost role Žene, ista savršeno odgovara umjetničkom habitusu Dubravke Šeparović Mušović i to posebno u scenskoj verziji koja daje više interpretativnog prostora od koncertne izvedbe, gdje je naglasak isključivo na glazbi. Šeparović Mušović tumačila je Ženu iznimno sigurno i s preciznim izgovorom kompleksnog njemačkog teksta koji je naučila do posljednjeg detalja. Mezzo koji rezonira njen glasovni aparat odlično je odgovarao Schönbergovim zahtjevima koji pred glas postavlja intenzivne visine inducirane očajem, koje treba moći otpjevati i to posebno u prostoru koji nije primarno kazališni i gdje ne vrijede isti akustički zakoni kao u kazališnim/koncertnim dvoranama. Donji i srednji registar nije poljuljao čvrstinu dionice u pjevu Šeparović Mušović, a nismo čuli niti očekivani oprez, što je dokaz iznimne spremnosti interpretatorice, na kojoj joj treba čestitati od srca.

  Maestro Valentin Egel s orkestrom pokazao se kao pouzdan partner u izvedbi. Pazio je na ravnotežu između pjevačice i orkestra kako ne bi došlo do neželjenog raspadanja i neočekivanih pauza. Egel je uložio serioznu koncentraciju kako bi u, za glazbene prilike neadekvatnom prostoru, pratio Dubravku Šeparović Mušović. To je predstavljalo poseban izazov s obzirom na činjenicu da se ona tijekom izvedbe kreće na velikom izvedbenom prostoru pa nije lako s njom ostvariti kontakt u svakom trenutku tijekom 35-minutne izvedbe monoopere. Reducirani RSO zvučao je vrlo zadovoljavajuće u alternativnim uvjetima, a posebnu sonornu ljepotu zvuka, u specifičnom partiturnom sklopu, podarili su nam limeni puhači. Za njima nisu zaostajali ni moćni udaraljkaši, posebno timpani (neprikosnoveni Antonio Ceravolo). Možda nisu svi upadi bili sasvim primjereni, ali to u opisanim okolnostima nije naročito bitno. Koncertni majstor bio je Anton Kyrylov.

  Scensko rješenje za izvedbu Erwartunga zajedničkim su snagama osmislili Dubravka Šeparović Mušović i Marin Blažević. Riječ je o predstavi u kojoj je došlo do gotovo savršene sinergije prostora i konteksta. Šeparović Mušović kretala se po svojevrsnoj pisti na kojoj su se nalazili kostimi iz ranijih produkcija Zajca, a u nekima je Šeparović Mušović i sama nastupala, dok u drugima nije. Summa summarum, riječ je o jakim ženskim osobnostima iz operne literature kojima je osim duhovne snage zajednička i patnja koju je u nekoj formi svaka ponaosob doživjela. Šeparović Mušović najprije navlači kostim Lady Machbet koja je vrlo čvrst i ne potpuno negativan operni lik, kako se to na prvi pogled čini. Nakon nje na red dolaze Amneris, Klitemnestra, Eboli i druge. U jednom trenutku protagonistica sve kostime naslagane na pisti sklanja, a ostaje samo ogledalo u koje bi se publika trebala zagledati i vidjeti svoj odraz. U predstavi je sadržan i obligatorni scenski lajtmotiv patnje – krv koja je na rukama junakinje. Sve odiše samoćom inducirana geografski (mjesto radnje: šuma). Ipak, primarnija je duhovna samoća u kojoj se Žena našla. Samoća šume idealna je za promišljanje koje nas može odvesti i u najsvjetlije ali i najtamnije zakučastosti vlastitog uma gdje su sadržane sve naše misli, patnje, veselja i drugo. Spomenuta šuma može poslužiti kao polazište za jednu zanimljivu paralelu – radnja monoopere Erwartung događa se u samoći alegorijske šume; isto tako radnja jednog od temeljnih djela zapadne civilizacije – Danteove Božanstvene komedije (La divina commedia), također kreće iz šume. U oba konteksta riječ je o sinonimu za samoću koja nas štiti od svakodnevne užurbanosti, ali ne štedi od promišljanja o sebi samima tj. zagledavanja u ogledalo vlastitog bitka, kojeg je u predstavi simboliziralo prije spominjano zrcalo na pisti. Junakinja moonoopere na kraju prokušava pobjeći iz vrtloga misaone patnje kroz vrata koja ne može otvoriti – izlaska nema(!). Predstava je to koja nam je pokazala da se od sebe samih možemo skrivati do mile volje (u posao, dinamičnost svakodnevnog života, lude noćne provode i sl.) ali naša unutarnja patnja sustići će nas kad-tad. Opisana patnja prikazana je doslovno – prethodno spominjanom krvlju, kao i hibridom krune od trnja, kakvu je prilikom razapinjanja na križ na glavi nosio Isus Krist.

  

  Za funkcionalnu kostimografiju zaslužna je Sandra Dekanić, scenograf je Alan Vukelić. Ono što bi se predstavi moglo zamjeriti činjenica je da je intervencija pojela glazbeni doživljaj. Naime, igrana je na donjem podestu Exportdrva, a publika je sjedila na gornjem katu iznad izvođača. To je uzrokovalo smanjenje zvučnog doživljaja za publiku koja je sjedila na zadnjem djelu piste kojom se kretala protagonistica, dok je publika koja je sjedila na prednjem djelu čula znatno bolje. Problematika je to koja se mogla riješiti na dva načina: ozvučenjem (skuplja opcija) ili kad se već nalazimo u alternativnom kazalištu, zašto i ponašanje publike ne bi bilo alternativno tj. nekonvencionalno, pa je trebalo dati uputu posjetiteljima da se kreću paralelno s pjevačicom. Mjesta je bilo dovoljno, a doživljaj bi bio znatno bolji. Isto tako, dio publike sjedio je uz žute rešetke i kroz njih gledao predstavu, a primjerena je to kontekstualizacija zarobljenosti u zatvor duševne patnje. Sve u svemu, riječ je o zaista dobroj predstavi koja bi bila zanimljivo DVD ili Blue-ray izdanje, jedinstveno na našem području. Spomenimo još kako je u nedavno objavljenoj, novoj 2023/2024. sezoni Berlinske filharmonije sadržan i koncert na kojemu će se izvoditi Iščekivanje. Dirigentica je Korejanka Eon Sun Kim, umjetnička ravnateljica San Francisco Opere, a solistica Tamara Wilson.

  

  Drugi dio večeri pripao je suvremenom baletu Heroj je umoran (Hero is Tired). Riječ je o produkciji koja je svoju premijeru imala na 30. Muzičkom biennalu Zagreb u Zagrebačkom kazalištu mladih, 13. travnja 2019. godine, a u Zajcu je premijerno uprizorena tri dana kasnije, 16. travnja 2019. Sada smo gledali obnovu. Balet je to koji govori o suvremenom dobu, praskozorju četvrte industrijske revolucije, vremenu društvenih mreža, lajkova, streaminga i nekritičnog podlijeganja masa digitalnom sadržaju koji nije realan odraz života. U takvom digitalnom košmaru ističu se figure koje u kratkom vremenu postanu viralni heroji kojima se svi dive i klanjaju (zlatno tele metaverzuma). Međutim, riječ je o instant-slavi kratkog vijeka i ubrzo masa konzumenata gazi heroja, kojega satire umor od prekomjerne izloženosti sudu drugih. Heroj je bio spreman sve učiniti za trenutak slave, a na kraju mu je ostala samo duhovna praznina. S druge strane je masa koja ne bira sredstva kako bi doživjela svoga idola en face i što više se poistovjetila s njim. U cijelu priču gledatelji bivaju uvedeni već pri ulasku u dvoranu, gdje ih dočekuju tajanstvene utvare (balerine i baletani sakrivenih lica).

  Dinamična koreografija Giuseppea Spote dočarala nam je opisani kontekst na zadovoljavajući način. Glazba Frana Đurovića može se okarakterizirati kao elektroakustički koncentrat suvremenog skladateljskog narativa – rezultat je sjajan. Riječ je o skladbi čvrste teksture, bogatog kolorita i iznimno dobre dinamičke razrade, kojom je opisan niz emocija koje čovjek ne bi mogao doživjeti bez umjetničkog stimulansa. Predstavu osvjetljava spektakularno svjetlosno rješenje koje je osmislio Nuno Salsinha. Priču u stopu prati i scenografija i kostimografija autorice Petre Pavičić. Plesali su: Milica Mučibabić, Anna Zardi,  Soyoka Iwata, Maria del Mar Hernandez, Laura Orlić, Marta Voinea Čavrak, Tea Rušin, Marta Kanazir Bagadur, Rachele Cortopassi, Michele Pastorini, Leonardo De Santis, Álvaro Olmedo, Valentin Chou, Nicola Prato, Janne Boere, Thomas Krähenbühl, Antoine Salle, Noa Gabriel Siluvangi, Jody Bet, Ali Tabbouch, Andrei Köteles. Baletni majstori bili su: Paula Rus, Daniele Romeo. Riječ je o vrlo kvalitetnoj i aktualnoj produkciji kojoj se jedino može zamjeriti predugo trajanje, 20-tak minuta previše.

  

  Ukratko, gledali smo zanimljiv složenac sazdan od opere i baleta, nekonvencionalnog tipa, koji nam je pružio lijepu i nezaboravnu proljetnu kazališnu večer.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 7. lipnja 2023.

Piše:

Luka
Nalis