Izvrsne vokalne i glazbene izvedbe uz neusklađene redateljsko-scenske dosege

HNK Split: Jakov Gotovac, Mila Gojsalića, dir. Ivo Lipanović, red. Ozren Prohić

• 

  Splitska teatarska publika je nakon gotovo dva mjeseca odgode počašćena cjelovitom premijerom „povijesne glazbene drame“ Mila Gojsalića skladatelja Jakova Gotovca. Redom je to četvrta (Morana, Ero s onoga svijeta, Kamenik) od osam opera velikog meštra nacionalnog stila koji se bez zadrške i dvojbe napajao melodijama i ritmovima bliskima, kako on kaže – „narodnom izrazu“. Ero ga je učinio europski poznatim skladateljem, jednim od slavenskih bardova operne glazbe. Međutim, istinski biser hrvatske operne literature, partiturom gusta i reljefna, psihološkom karakterizacijom likova bogata i prezentna upravo je Mila Gojsalića, skladana između 1948. i 1952., kada je 18. svibnja, pod palicom autora, praizvedena na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Premijernu režiju potpisuje Tito Strozzi, libreto je rukopis Danka Angjelinovića, književnika i pravnika s obronaka Biokova, a Milu Gojsalić naslovile su Marijana Radev i Nada Puttar-Gold, mezzosopranistice svjetskog ugleda.

  Tema opere je herojsko djelo žene – otkupiteljice i žene mučenice Mile Gojsalić, koja oduzima sebi život iz ljubavi prema domu, Poljičkoj Republici, ostavljajući šansu svojim suplemenicima da se obračunaju s Turcima, okupatorima i silnicima. Poljičani uspijevaju odbiti Turke u tom trenutku, 1530. godine. Prema Prosperovu Novaku, nije sačuvana niti jedna stvarna potvrda iz koje bi se vidjelo da se herojstvo što ga je Mila Gojsalić izvela 1530. doista i dogodilo. Mogućnost da je njezina životna priča bila izmaštana ostaje otvorena za povijesna traganja i istraživanja. Od tog vremena počinje priča, počinje legenda koja nadahnjuje Šenou za povjesticu Mila Gojslavica, a Ivana Meštrovića za spomenik Mili Gojsalić u Podgracu nad Ilincem, povrh Omiša. Upravo su u taj klanac Poljičani nakon Miline žrtve poslali Turke u smrt i obranili svoju kneževinu. Papandopulo sklada pučku baletnu igru Prsten prema pripovijestima iz Poljičke prošlosti Jurja Božidara Marušića, Mirko Rački uramljuje Milu u slikarski izraz, a Drago Ivanišević joj posvećuje stihove. Nakon što ju je silom u čadoru obljubio Ahmed – paša (u operi Mehmed Topan-paša) ona u zoru napušta ložnicu koja je njoj bila smrtna postelja i dokopavši se baklje diže u zrak skladište baruta, cijeli logor i označava početak napada Poljičana na ostatak turske vojske. Umjesto života u sramoti i laži izabrala je život poslije smrti; sačuvala je (prema onodobnoj teologiji) poziciju Kristove djevice i zadobila status Kristove ratnice. U toj mitološkoj kalkulaciji ona je bila djelomično Judita, a djelomično Ivana Orleanska. Njezina baklja vrijedi kao mač Nikole Zrinjskog pod Sigetom. Mila Gojsalić u dihotomiji dobra i zla zna da je dobro slabije, ali da uz žrtvu mora odnijeti pobjedu.

  

  Teret njezine odluke, intimna previranja, složenost povijesnih okolnosti i strah koji tranzitira u terminalnu žrtvu upravo je na veličanstven način donio Gotovac, znajući da legenda uvijek dopušta nadgradnju fabule, dopušta suautorstvo u razvoju likova i kolorita djela. Sličnu mogućnost su izvrsno iskoristili zbor, solisti i orkestar Opere HNK Split. Naime, Mila Gojsalića je, bez obzira na neprijepornu vrijednost Gotovčevog glazbenog idiolekta, vrlo rijetko postavljana opera. Nakon premijere u Zagrebu, Mila je 24. svibnja 1960. postavljena u Splitu pod ravnanjem Vida Kuzmanića, scenografiju je osmislio omiški slikar Milovan Stanić, a kostime čuvena Jagoda Buić.

  Sljedeće godine, u okviru Splitskih ljetnih priredbi, izvedena je Mila na Poljičkom trgu u Omišu. Split pamti izvedbu iz kolovoza 1995., upravo za vrijeme trajanja VRO Oluja. Zlatomira Nikolova i Neven Belamarić inkarnirali su dvije vodeće uloge na poseban način.

  Sve navedeno otvorilo je mogućnost autonomne, gotovo autorske deskripcije partiture u koju se maestro Ivo Lipanović smjelo upustio sa svojim ansamblom. Motivacija za postavljanje djela bljesnula je u izvedbi dvoje protagonista – Terezije Kusanović u ulozi Mile i Ivice Čikeša kao Mehmed Topan-paše. Meta-podloga je važna; oboje su po ženskoj liniji poljičkih korijena i osjećaju talog povijesti legende o kojoj opera govori. Legenda o Mili Gojsalić je poznata od djetinjstva, pa naslućuju sve one silnice koje i nisu sadržane u opernoj fakturi donijeli su ih na scenu. Izdvajam ovaj trojac u realizaciji zbog još jedne okolnosti: redom su to zreli umjetnici, iznimnih karijera, spremni ponuditi publici najbolju verziju partiture kojom se bave; ukusno, bez pretjerivanja, vokalno kontrolirano i čvrsto. Svima je odgoda premijere iz ožujka dobro došla, navlastito orkestru. Glazbeno štivo je prijemčivo publici, melodijske linije su gotovo predvidljive, scene se redaju promišljeno i zaokruženo, orkestracija je gusta i često nezahvalno planirana, ali tipično Gotovčeva. Međutim – tu se kriju zamke: šansa da orkestar, zbor ili solisti neukusno pretjeraju je velika. S druge strane, melodijski protok i ritmovi „u očekivanju“ publiku mogu uspavati i razvodniti dramsku radnju. Sve je to Lipanović vješto izbjegao, dajući orkestru i sebi upravo onoliko prostora i glazbeničke invencije da niti u jednom trenutku ne poremete dramu izvedbe, a da sve tehnički i muzički suvereno izvedu. Orkestru i maestru partitura je fermentirala u gusto vino kojim su postigli nesporno odobravanje publike i čestitke potpisnika ovih redaka. Orkestar je doista bio vjeran tumač partiture i ugodan partner pjevačima na sceni.

  Terezija Kusanović je neko vrijeme iščekivala ovu ulogu. Brusila se u herojskim ulogama višekratno, napose otpjevavši u zoru karijere Juditu iz istoimene opere akademika Paraća. Ona je na sceni sva tri čina, u interakciji s gotovo svim dionicima scene i dirigentom. Teška uloga: vokalno, glumački i nadasve psihološki jer donosi Milu kao nježnu djevojku, bogobojaznu zaručnicu mladog Petra Kulišića, Milu kao žrtvu silovanja lažljivog i pohlepnog Topan-paše, te Milu kao mučenicu koja pronalazi snage za konačnu žrtvu. Na sreću slušatelja, na radost nekih budućih izvedbi, Tereziji Kusanović ova uloga nije bila teška na takav način. Njoj to i nije uloga- to je ona; intimno, vokalno i glumački. Poznata kao minuciozna tumačiteljica svake uloge koja joj se dodijeli, Kusanović je i ovu hrabro dodijelila sebi i ispila ju do posljednje note. Vokalno je suvereno, dramskim vibrantnim mezzosopranom donijela kompleksna raspoloženja. Mudro je konzultirala kreacije Nikolove, Pospiš-Baldani i Radev, oblikujući u pravoj mjeri svoj umjetnički prosede. Ono što ju odvaja u kvaliteti definiranja ove uloge pronalazim u tri scene u kojima je donijela više sadržaja nego što sama partitura pretpostavlja. Naime, ulogu Mile promatramo uglavnom monokromno kroz najbolju žensku herojsku ariju hrvatske operne literature – Odu zemlji. Tu se Kusanović promišljeno i estetski odvagano nadahnula Nadom Puttar-Gold, najboljom izvedbom Ode dostupnom na internetskim platformama. Ona u prvom činu daje objašnjenje svoje buduće žrtve, svima poručuje: „Ja ostajem!“ Taj tekst i pjeva, u podužem ariozu. Od tog trenutka je svima u teatru jasno da je opera u njenim rukama. Vokalni i emocionalni vrhunac i prije Ode zemlji!

  Druga scena jest scena kada Mila, emocionalno i fizički zlostavljana, izlazi iz pašinog čadora, uzima baklju i nepovratno sve uništava. Naboj dostojan svjetskih pozornica.

  Treća scena koju Kusanović donosi neprispodobivo nježno i uvjerljivo jest Milina smrt na odru. U krilu zaručnika i oca ona osjeća smisao žrtve i umire u ljubavi. Transformacija vokala nakon dva čina tamnog, dramskog kolorita u lirsku, djevojačku prozračnost fraze i potpuno vladanje pjevačkim aparatom na samom kraju opere postavlja Tereziju Kusanović u sam vrh hrvatske operne produkcije. Ona je vokalno psihološki proživjela čitavu povijest kroz jedan lik. To zavrjeđuje buduća redovita uprizorenja, jer gotovo tri desetljeća iščekujemo ovakvo, kodificirano tumačenje lika Mile Gojsalić.

  

  Pouzdanog i potentnog partnera Kusanović je imala u Ivici Čikešu. Osobno i profesionalno zainteresiran za ovu ulogu, Čikeš nam je podario još jedno izuzetno ostvarenje. Dominantna muška uloga nije oblikovana isključivo snagom glasnica, što svjedoči o studioznom Čikešovom pristupu partituri. Nijansirao je Topan-pašu od nježnog udvarača, galantnog i zaljubljenog muškarca do bezdušnog tiranina i silovatelja. Svaku karakternu crtu Čikeš je otpjevao superiorno; u visinama melodiozan, čvrsto izdržane fraze, u dubljem registru razumljiv, toplo obojanog basa, zaokružen u kadencama i u korespondenciji s dirigentom. On je bio drugi dio interpretacijskog trigona u kojem se opera odvijala.

  Treći partner je svakako dirigent izvedbe, Ivo Lipanović, iskusan i pouzdan interpret partitura hrvatskih skladatelja. Gotovo dva mjeseca odgode premijere Lipanović je znalački iskoristio i gotovo laboratorijski stabilizirao orkestar u odnosu na soliste i zbor. Nije bilo lako izaći na kraj s gustom orkestracijom koja rijetko dopušta prozračnije ulomke. Gotovac čistim motivima u fakturi označava tursku prijetnju; ritmovi i melodika Dalmacije su obilježeni durskom tercom – partitura je prezentna; potrebno je znanjem izbjeći manirizam. Lipanović  vješto uparuje prirođenu muzikalnost mediteranca s nataloženim iskustvom rada na Gotovčevoj glazbi. Pogodio je: tempa su bila razgovijetna, slike artikulirane, tonske boje gudača i dubokih limenih puhača oprezno povezane, drveni kvintet je bio pouzdan i dobro uštiman. Lipanović ne dopušta monotoniju i reprizirane motive donosi svaki put ukusno i drugačije. Dirigirao je uvažavajući umjetničku autonomiju vodećih uloga, a zanimljivo je proveo zbor u svim formacijama kroz brojne ulomke.  

  

  Stjepan Franetović, zagrebački tenor hvarskih korijena, postupno se razvijao u izvedbi. Isprva suzdržan, štoviše oprezan, vokalno se i glumački oslobodio u završnom činu, a pjevački je bio izuzetan u oproštaju od zaručnice Mile, nježan, lirskog tenora koji plijeni upravo u prirodnoj dispoziciji glasa utemeljujući se u operni genius loci. Najbolji odlomak je pjev pored Milinog odra, gdje Franetović daje svoj puni umjetnički potencijal. Sjajno predvodi i zaključni broj opere – zborsku Odu zemlji.

  Ivana Gojsalića, poljičkog kneza i Milinog oca, otpjevao je Ivica Šarić, ugledni bas. Ujednačene tesiture glasa, iskustvom i odmjerenošću iznio je svoju ulogu. Glasu nedostaje povremeno prodornosti i snage, ali u zadanim koordinatama uloge učinak je ostvaren.

  Izuzetno dojmljiv je bio Mate Akrap u ulozi Kolumbata. Razgovijetan u libretu, ugodne boje, intonacijski precizan i glumački temeljit – donio nam je pjevačko osvježenje na scenu. Ističem izvrsno proučenu i proživljenu ulogu Mujezina koju nam donosi tenor Matej Predojević Petrić. Predočio je kroz sporednu ulogu karakterni raspon i filigranski pristup partituri.

  

  Marka Lasića već poznajemo kao baritona svijetlog, punog glasa koji ni ovom prigodom nije razočarao. Štoviše, u ulozi Jure Kulišića, Petrovog brata, nenametljivo je pridonosio razvoju dramske radnje, davši u pravoj mjeri glasa i glume upravo koliko uloga traži. Vokalno je ulijevao povjerenje od prvog trenutka. Tenor Lovre Gujinović, bariton Vlatko Belas i bas Joško Tranfić su imali zanimljive, pjevački neupitne interpretacije, glasom i stasom ocrtavši mlade, robusne pašine vojskovođe. Svaka karika u izvedbi je vrijedna, makar malena, pa navodim razigrane pašine sluge: Muju i Huseina koje su predstavili Denis Tomić i Darijo Tvrdić. Guslara (u prologu opere) majstorski je donio Filip Radoš.

  Zbor tijekom opere izuzetno angažirano sudjeluje u radnji, očito naglašavajući ideju da je narod, na osobit način, nositelj dramske radnje, odnosno svoje sudbine, a splitskom zboru je to uspjelo jako dobro. Uz povremena ritmička kolebanja, navlastito muškog dijela zbora, izvedba je bila razigrana, lijepog zajedničkog akorda i stabilnih fraza, na čemu treba čestitati i zborovođi Vetonu Marevciju.

  Redatelj je Ozren Prohić, scenografkinja Vesna Režić, kostime potpisuje Tea Bašić, a koreografiju i scenski pokret Maja Huber. Dizajnerica videa i asistentica scenografkinje je Nikolina Kuzmić, suradnica redatelja Jelena Bosančić, a oglavlja je izradila Ankica Matijaš. Za svjetlo je zaslužna Vesna Kolarec, a za ton Damir Punda. Potonji su svoj dio obavili komplementarno podupirući i zaokružujući dojam ansambla na sceni.

  

  Nažalost, više redateljsko-tehničkih realizacija je bilo neusklađeno s glazbenom kvalitetom izvedbe. Narodna nošnja je prilagođena kretanjima zbora na sceni i to je razumljivo, izbor boja materijala je povijesno utemeljen. Što reći o sceni prosidbe na početku opere kada ženski dio zbora uporno maše svilenkastim stolnjacima sugerirajući – ne znam što, valjda radost zbog prosidbe? Filip Radoš bi iznio pjesnički tekst Prologa i da nije postavljen kao živi izložak u staklenu vitrinu nasuprot vitrine sa ženskom poljičkom nošnjom kojoj ne nalazim svrhu. Ples na prosidbi i koreografska rješenja koja uključuju zbor neću niti pokušati procjenjivati. Video projekcije i njihova uloga također ostaju za mene neobjašnjiva mistika bez ikakve poruke na sceni. Ne mogu se ne osvrnuti na nelektorirani titl koji sigurno nije na ponos izvedbi o kojoj je riječ.

  Nevoljko navodim vrlo siromašnu scenografiju u poljičkom i turskom slučaju. Je li scena prosidbe i radosti u Poljicima mogla biti garnirana bilo čim autentičnim? Nedostaje sadržaja na sceni koji bi sugerirao upravo taj povijesni prostor i radost. Čak je i svjetlo u toj sceni bljedunjavo i sumorno. Bogati i istraženi etnos Poljica prilično je zanemaren. U drugom činu, turski čador i barutana: srebrni ibrik u staklenoj vitrini, nekoliko konfekcijskih tepiha i stolić za serviranje turskog čaja i kahve – je li to dovoljno za ugođaj?

  Baklja Mile Gojsalić izgleda kao igračka za infantilnu proslavu Noći vještica, a to je baklja Odluke, Žrtve i Slobode! I gle – nakon eksplozije barutane: nigdje mrtvog Turčina! Sve zamišljamo u vlastitim glavama, a pomoću video projekcija ne zamišljamo ništa. Zašto? Je li se moglo scenu opremiti bogatije, smislenije? Ne znam. Nedostaje li novca? Ne znam.

  

  Znam da je nepravedno ionako rijetko izvođen biser nacionalne operne literature ovako odjenuti za izvedbu. Glazbenici su svoj dio posla obavili čestito, publika ih je obilato nagradila pljeskom i poklonila se pred njihovim istrajanjima na sceni. Je li redateljsko-scenski paket mogao biti na razini te i takve radne etike? Potpuno subjektivno i osobno pišem: Mila Gojsalića  legendom i geografijom prirasta i pripada splitskom teatru, koliko god talent pojedinca i ansambla samu glazbu može iznijeti (a legenda takve snage to i zaslužuje!) na svjetskim opernim daskama. Možemo li očekivati bolju i smisleniju scenu? Imamo li pravo do kraja iscrpiti glasove solista, zbora i energiju orkestra, a izgubiti ideju (i novčanik!) za scenu i komplementarna djelovanja?

  Na kraju: čestitke zaslužnima na žrtvi nadahnute interpretacije prašinom prekrivene partiture! Mili želim stalni postav u okviru matične kuće i što češća gostovanja na opernim festivalima izvan Splita i domovine. Ovakva izvedba ne može, usprkos libretu na jeziku jednog malobrojnog naroda, polučiti ništa doli aklamacija. Ansambl Opere splitskog teatra pokazuje još jednom svježinu, zanos i darovitost birajući naslov koji per se motivira na temeljit umjetnički rad. Uz mudriju i oprezniju scensku produkciju, želimo ovoj legendi što češće interpretacije u sadašnjosti i budućnosti.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 20. svibnja 2023.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić