Izvedba potentnih glasova i zanimljivog mizanscenskog koncepta

SNG Opera in balet Ljubljana: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir, Roberto Gianola, red. Yulia Roschina

• 

  Slovensko narodno gledališče Opera in balet u Ljubljani stožerna je operna kuća slovenske metropole. Riječ je o kazalištu koje u svom sastavu ima dramski ansambl, ali on je smješten u drugu zgradu pa Opera i Balet djeluju zasebno. To zasigurno pridonosi boljoj kvaliteti izvedbi jer se svakoj produkciji ansambli mogu posvetiti u potpunosti, bez opterećenja rasporedom termina pokusa. Riječ je o relativno malom kazalištu u kojemu ljepota izvedbe proizlazi iz bliskog kontakta publike s izvođačima, što produbljuje doživljajno iskustvo ljepote operne umjetnosti. Teatar krasi i primjerena akustika poboljšana djelomično amfiteatarskim rasporedom mjesta u gledalištu s blagim nagibom, pozornica nije velika u širinu ali je u dubinu, te se dijametralno širi od rampe prema unutra. Orkestralna jama primjereno je velika da može primiti orkestar i za najzahtjevnije izvedbe, primjerice Wagnerovih opera s rasporedom glazbenika u formi simfonijskog orkestra. Glavna ljubljanska operna kuća njeguje i prilično širok repertoar, pa se svakih nekoliko godina na repertoaru pojavi poneki repertoarni raritet. Primjerice, prije nekoliko godina postavljena je opera u četiri čina Djevica Orleanska Petra Iljiča Čajkovskog – prva njegova opera izvedena izvan Rusije. Početkom ove sezone ljubljanska opera upustila se u postavljanje Arijadne na Naxosu njemačkog kompozitora Richarda Straussa.

  Krajem ožujka operna kuća u gradu na Ljubljanici predstavila je publici novu produkciju jedne od najpopularnijih Verdijevih opera uopće – Trubadura (Il Trovatore). Trubadur je praizveden 19. siječnja 1953. u Rimu. Giuseppe Verdi skladao ga je na libreto Salvadorea Cammarana i Leonea Emanuele Bardare prema drami El trovador Antonia Garcie  Gutierreza. Sadržaj opere vrlo je kompliciran i to vjerojatno zbog izmjenjivanja libretista. Jednom prilikom hrvatski skladatelj i dirigent Boris Papandopulo (koji je Trubadura dirigirao nebrojeno puta) izjavio je kako niti sam nije točno siguran što se u Trubaduru zapravo događa. Neovisno o vrlo zapetljanoj priči, Verdijeva glazba, koja ponire duboko u čovjekovu dušu, osigurala je Trubaduru egzistenciju na opernim pozornicama koja će trajati sve dok je civilizacije. Trubadur počiva na pjevačima, pa je veliki tenor Enrico Caruso u šali izjavio: „Izvedba Trubadura relativno je jednostavna, sve što vam treba četiri su najbolja pjevača na svijetu“. Sukladno navedenome, najveći pjevači na svijetu kalili su se upravo na Trubaduru. Luciano Pavarotti bio je nezaboravni Manrico, a hrvatska primadona Zinka Kunc Leonora za sva vremena. Kada danas slušamo Miserere u izvedbi Zinke Kunc, dolazimo do zaključka kako je to pjevačko savršenstvo koje ne može nadmašiti niti jedan suvremeni interpret te role.

  Predstavu 6. svibnja nosili su pjevači potentnih glasova i respektabilnih karijera. Leonoru je tumačila sopranistica Elvira Hasanagić. Radi se o pjevačici mekog zapjeva, zamjetljivih koloratura i čvrste intonacije. Hasanagić briljantno impostira visine koje su izražajne i gipke te mogu konkurirati u širokom repertoaru. Arija Taccea la notte placida u  interpretaciji Elvire Hasanagić zvučala je vrlo sigurno, zaogrnuta čistim štihom belcanta. U drugom djelu arije caballeti Hasanagić se snašla još bolje i to stoga što je njena koloraturna spretnost primjerenija bržem tempu. Ariju Miserere otpjevala je također primjereno, iako je nedostajalo čvršćeg dramatskog utemeljenja u glasu jer je uloga Leonore, ruku na srce, primjerenija interpretatorici dramskog soprana. U duetima s kolegama Elvira Hasanagić bila je čvrst oslonac, bez markiranja visina i propuštanja ispjevavanja fragmenata partiture. Čuli smo, dakle, potpunu Leonoru. Što se pak tiče scenskog angažmana Elvire Hasanagić, valja istaknuti kako je u istoj falilo zrele žene kakva Leonora doista jest. Ne smije se zaboraviti činjenica kako si ona oduzima život ispijanjem otrova, a za takav potez treba izvjesna doza zrelosti i hrabrosti. Spominjane zrelosti falilo je i u sceni kada Leonora odlazi u redovnice, kao i u četvrtom činu u tamnici. Možda je Elvira Hasanagić trebala pričekati još koju godinu, pa tek onda pjevati Leonoru. Napomenimo još kako je ova slovensko-njemačka sopranistica bila laureatkinja međunarodnog natjecanja mladih opernih pjevača Zinka Milanov u Rijeci 2016. godine.

  Životnim traumama opterećenog i nesretno zaljubljenog grofa Lunu tumačio je bariton Jure Počkaj. Podario nam je zrelu interpretaciju pompoznog, ali kontroliranog baritonskog pjeva. Počkaj pjeva vrlo sigurno, s vješto oblikovanim krajevima. Riječ je o baritonu koji jednakom, visokom kakvoćom može tumačiti širok raspon uloga. Počkajeva srednja laga inducira izuzetno lijep pjev, a visine kao i transponiranja u dubine ne idu nauštrb lijepih alikvota kojih je u njegovu glasu doista obilje. Cijelom predstavom pazio je Počkaj na fonsku kontrolu, što je iznimno važno s obzirom na činjenicu da se cijelo vrijeme nalazio na rampi. Sve u svemu, Jure Počkaj počastio nas je stamenom interpretacijom koju bi slušali uvijek iznova.
  
  Prvakinja Bečke državne opere Monika Bohinec tumačila je Azucenu. Riječ je o mezzosopranistici treniranog i izdržljivog glasa, što i ne čudi, jer pjevačica je to koja mora pjevati veliki broj predstava širokog repertoara kako bi išla ukorak s obimnim zahtjevima slavne operne kuće na bečkom Ringu. Bohinec kao Azucena nije zadovoljila u potpunosti – njen mezzo bio je prilično nestabilan u frazi te nije inducirala punoću ispjevanog tona. Arija Stride la vampa protekla je u suzdržanoj interpretaciji u kojoj je falilo očajničkog patosa stare Romkinje rastrgane traumama prošlosti, majke zavađenih sinova koji niti ne znaju da su braća. U duetima s Manricom Bohinec je bila znatno bolja, kao da se prema kraju arije glasovno oslobađala. U scenskom smislu pokazala je odličnu uigranost i spretnost, pozornicom se kretala dinamično i dostojanstveno i kada god se nalazila na sceni bila je vrlo zamjetljiva.

  Manrica je tumačio tenor Ivan Defabiani. Pjevao je moćnim i protočnim tenorskim pjevom s čvrstim atakiranjem na kraju fraze. U stretti Di quella pira pokazao je vrlo uvježbanu i izbrušenu glasovnu nadmoć, posebno u nadmetanju sa zborom pred kraj. Trudio se Defabiani sve važnije arije oblikovati s posebnom pažnjom kako bi bile istaknute ali i kako bi se uklopile u cjelinu, a to nije lako. Dobro je parirao i u duetima, posebno s Azuenom, gdje je dobro utjecao na Moniku Bohinec koja se, kako smo već spomenuli, glasovno otvarala, a posebno u duetu u četvrtom činu Madre non dormi. Ivan Defabiani poznat nam je kao Turiddu kojega je u nekoliko navrata tumačio u Cavalleriji rusticani na pozornici HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Kada se saberu ukupni dojmovi, valja konstatirati kako mu Manrico bolje leži od Turiddua. Juan Vasle tumačio je Ferranda. Iskusni bas-bariton na početku je fluidnim poluparllandom ispričao priču oko koje se vrti radnja opere i tako efektnim pristupom uveo publiku u predstavu koja je pred njima. Dojmljiv je bio Vasleov stav i kontrolirano gestikuliranje. Od ostalih solista, tu su još bili: Matej Vovk kao Ruiz, Sabina Gruden kao Ines, Anton Habjan kao Stari cigan, Matej Velikonja kao Sel.

  
  
  Zbor Opere SNG Ljubljana zvučao je moćno, ujednačeno i tonski izbalansirano. Riječ je o, kako smo više puta naveli, malenoj pozornici pa je i zbor razmješten u skladu s kapacitetom pozornice. Kada se nađemo na predstavi Trubadura, svi nestrpljivo iščekujemo početak drugog čina i slavni Zbor cigana. Scena je to koja nas je i ovom prilikom oduševila, a posebno je veličanstveno zvučao epopejičan zapjev zbora na početku druge repeticije. Zborovoditeljica je Željka Ulčnik Remic.

  Dirigirao je maestro Iztok Kocen. Riječ je o dirigentu koji itekako poznaje zakonitosti opere, a poseban senzibilitet ima za Verdija. Mo. Kocen pustio je glazbi da govori sama za sebe, a sve kako bi ostvario dinamičnu predstavu koja teče poput rijeke zvuka. Trudio se naglasiti važna mjesta (početna introdukcija, kraj prve scene, Zbor cigana, scena primanja Leonore u redovnice i tako sve do finala) a podršku je pružio i solistima prateći ih u arijama, iako je možda više pažnje trebao posvetiti Elviri Hasanagić pri kraju opere. Od orkestralnih sekcija, poseban obol dali su drveni puhači (briljanti klarinet i oboa), a violinistički korpus također je odisao stabilnošću. Nisu zaostajali niti nešto dublji tonovi viola kao i udaraljkaši i limeni puhači. Sve u svemu predstavu je svirao dobro ugođen orkestar pod sigurnim vodstvom Mo. Kocena. Koncertni majstor bio je Igor Grasselli.

  

  Režiju Yulie Roschine možemo jednom riječju opisati kao koreo-Trubadur. Redateljica je uvela mnogo plesa u predstavu i to zato da bi dobila na dinamici. To se nekome može sviđati, a nekome ne – degustibus non disputandum est. Subjektivni stav autora ovog teksta je da je opisana intervencija ponekad dobra, a ponekad suvišna. Primjerice, u Zboru cigana dodatno pljeskanje uz obligatorno lupanje čekića po nakovnju svakako je višak. Kombinacija klasične inscenacije s elementima modernosti je i više nego dobrodošla (umjetne stijene predstavljaju klasiku svojstvenu Trubaduru, a mehaničko podizanje dijela pozornice novotariju svojstvenu omraženom regie teatru). Na web-stranicama ljubljanske opere stoji kako je predstava postavljena kroz oči Azucene. To je svakako logičan režijski potez jer je Monika Bohinec odlično kaljena scenska umjetnica koja je i najbolje odgovorila na zahtjeve redateljice. Spomenuto se posebno odnosi na odnos Azucene i Manrica koji je vrlo kompleksan i iz kojega se zrcali zamršena mreža odnosa među likovima u operi.
  
  Dobro je ocrtan i odnos između Azucene i Grofa Lune, tj. opreka između ljubavi i mržnje koju majka gaji prema izgubljenom sinu. Posebno je to precizno pokazano u otkrivajućem kriku na kraju opere, kada Azucena otkriva Luni istinu i ubija se od Luninog bodeža, što je neopravdan dodatak jer nema nikakvo dramaturški utemeljeno opravdanje osim da priču još dodatno zavije u crno. Grof Luna također je dobro ocrtan i to stoga što je naglašena doza ljudskosti aristokrata kojega je ponijela moć. Leonora i Ines također su primjereno portretirane, posebno Ines kao vjerna Leonorina pratilja koja joj u nekoliko navrata pomaže nositi dugačak veo koji simbolizira nesretnu ljubav u kojoj se zatekla. Summa summarum, režija Yulie Roschine ispričala je priču uz nekoliko suvišnih suplemenata.

  

  Koreografkinja Ana Pandur odradila je veliki posao, djelomično uspješno. Koreografija u prvom činu bila je zanimljiva i oku primamljiva, dok je Zbor cigana koreografiran potpuno promašeno, a u kasnijim fragmentima predstave bilo je još kvalitetnih koreografskih doživljaja. Scenografija Vasilije Fišer balansirala je između kanona i modernosti, scena je bila lijepo zaokružena hibridnim Stonehengeom koji je obujmio pozornicu iznad koje se nadvijala kugla sunce/mjesec, ovisi o situaciji, koja je pružila zanimljivu perspektivu radnje. Dojmile su nas se i crveno svijetleće lanterne koje su nosili protagonisti pozornicom, koje simboliziraju mediteranske noći a i općenitu atmosferu Baskije i Aragonije gdje se radnja odvija.

  Kostimografkinja Belinda Radulović osmislila je briljantu kostimografiju koja ocrtava društveni status likova. Tako su Grof Luna i njegovi podanici nosili kostime ravnih linija koji ocrtavaju aristokratski perfekcionizam, a Manrico i njegovi sljedbenici nose jednostavne monture bez ikakvih dekoracija. Azucenin kostim prikazuje ukupnost bremena života koji je na leđima stare Romkinje. A Leonorina oprava opisuje njenu plemenitost i nepatvorenu jednostavnost. Dramaturgija Ane Pandur i Yulie Roschine prati već elaboriranu režiju. Neli Maraž zaslužna je za svrhovite video-projekcije u dubini scene, koje induciraju pucketanje vatre – medija tragedije u Trubaduru.

  

  Uz određene nedorečenosti, novi ljubljanski Trubadur predstava je vrijedna pažnje zbog zanimljivog i detaljno razrađenog koncepta, a tu je i bezvremenski lijepa glazba majstora iz Busseta – Giuseppea Verdija.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 18. svibnja 2023.

Piše:

Luka
Nalis