Golemi zahtjevi triju protagonističkih uloga

Gioachino Rossini Semiramida – uz 200. obljetnicu praizvedbe posljednje Rossinijeve opere skladane u Italiji i praizvedene u venecijanskom Teatru La Fenice 3. veljače 1823. godine (2. dio)

• 

  Praizvedba Semiramide bila je 3. veljače 1823. i imala je veliki uspjeh – veći kod publike koja je ispunila gledalište u 28 predstava koliko ih je opera imala te sezone, a manji kod kritike.

  Kritičar londonskih muzičkih novina The Harmonicon, koji je bio nazočan praizvedbi, ovako ju je opisao: „Prvi čin, koji traje dva sata i 15 minuta vrlo je hladno primljen s iznimkom jedne teme iz uvertire, koja je inače nepotrebno preduga. Drugi čin, koji traje dva i pol sata, počeo se sviđati u ariji Rose Mariani, ali pljesak je prije bio upućen toj omiljenoj pjevačici. Poslije toga svidjeli su se duet između nje i Colbranove, pa arija u interpretaciji basa Filippa Gallija i, osobito, tercet to troje protagonista. Rossini je bio pozvan pred zastor poslije drugog čina".

  

  Opera je prvenstveno imala uspjeha zbog troje iznimnih protagonista. Isabella Colbran bila je jedna od najvećih pjevačica svoga doba, premda je u to vrijeme već bila na zalasku. Rosu Mariani (1799–1864) Stendhal opisuje kao „najfiniji živući kontraalt". Filippo Galli (1783–1853), koji je inače debitirao kao tenor, postao je kasnije vodeći basso cantate a bio je i prvi tumač velikih basovskih uloga u Rossinijevu Turčinu u Italiji i Talijanki u Alžiru. Poslije iznimno uspjele karijere umro je kao većina velikih pjevača pretprošloga stoljeća, u bijedi. Oroe je bio mlađi Rosin brat Luciano Mariani (1801–1859).

  Ipak, glavna zvijezda bila je Isabella Angela Colbran, rođena u Madridu 2. veljače 1785. Glazbu je počela učiti sa šest godina kod Francisca Pareje, prvoga violončelista u madridskim kazalištima, a nastavila kod skladatelja Gaetana Marinellija (1754. - poslije 1820.) i pjevača kastrata Girolama Crescentinija (1762–1846). Španjolski tisak bilježi njezin prvi javni nastup kad joj je bilo četrnaest godina na velikom primanju koje je 1800. priredio francuski veleposlanik u Madridu, Luciano (Lucien) Bonaparte (1775–1840), Napoleonov brat. Uz novčanu pomoć španjolske kraljice Marije Luise (1745–1792) krenula je 1801. u Pariz s ocem, kojemu je bila beskrajno privržena. Ondje je nastupala na koncertima, često u nazočnosti samoga Napoleona (1769–1821), pa je sudjelovala i u svečanostima u prigodi njegove krunidbe za cara. Vratila se nakratko u domovinu, a onda je 1807. krenula u osvajanje Italije. U sezoni 1808/1809. pjevala je u Scali, zatim je nastupala u Bologni, Veneciji i Rimu, a 1811. slavni impresario Domenico Barbaia (1777–1841) doveo ju je u Napulj, u kojemu je prvi put nastupila u operi Nina, o sia la pazza per amore (Nina, ili luda od ljubavi) Giovannija Paisiella (1740–1816). U Napulju je uskoro postala primadonna assoluta.

  A onda je 1815. u Napulj došao Gioachino Rossini i za nju skladao operu Elisabetta, regina d' Inghilterra  (Elizabeta, engleska kraljica). Španjolska primadona bila je tada na vrhuncu. Njezin snažan dramski izraz i strast u nastupu nadomjestili su ne tako savršenu vokalnu tehniku koja je ipak bila takva da je mogla svladati niz vrlo zahtjevnih uloga koje je Rossini skladao u svojim napuljskim operama seriama. Bilo ih je ukupno devet. Uz Elizabetu, to su Otello, Armida, Mosé in Egitto (Mojsije u Egiptu), Ricciardo e Zoraide (Ricciardo i Zoraida), Ermione, La Donna del lago (Žena s jezera), Maometto II (Mehmed II.) i Zelmira. Premda se u nekim izvorima navodi kao dramski sopran s koloraturama a u drugima kao mezzosopran, sudeći prema ulogama koje je Rossini za nju skladao, njezin bismo glas opsega od maloga G do visokog E mogli označiti kao soprano sfogato.

  Rossini se uskoro zaljubio u svoju divu i počela je strastvena ljubavna veza koja je 1822. okrunjena brakom. Istodobno je glas Isabelle Colbran počeo gubiti sjaj. Pretposljednji je put nastupila 1823. na praizvedbi Semiramide u Veneciji, gdje su se supruzi zaustavili na putu u Pariz. Kad su zatim krenuli na gostovanje u London s operom Zelmira, bilo je jasno da je njezinoj karijeri došao kraj. Ljubav između genijalnoga skladatelja i pjevačice u silaznoj putanji karijere počela je blijedjeti, pa su se 1837. službeno rastali, ali se Rossini i dalje skrbio za svoju muzu. Isabella se nastanila u Bologni, gdje je skrbila za Rossinijeva oca do njegove smrti 1839. Umrla je 7. listopada 1845. i pokopana u grobnici zajedno s Rossinijevim roditeljima. Priča se da je družeći se s Barbaiom stekla ljubav prema kocki i na tu je strast potrošila velik dio svojega prilično velikog imetka.

  
  
  Semiramida je trideset i četvrta Rossinijeva opera i posljednja koju je skladao u Italiji. Kao djelo koje zahtijeva izrazito virtuozne tumače, osobito dvije ženske protagonistice, bila je vrlo popularna u pretprošlom stoljeću koje je imalo mnogo vrhunskih pjevačkih majstora. Sam Carl Maria von Weber (1786–1826) opisao je praizvedbu opere 1823. kao „prekrasnu" izvedbu. Godinu dana kasnije Rossini je ravnao prvom izvedbom opere u Londonu, a protagonistica je bila slavna Giuditta Pasta (1797–1865). Pariz je Semiramidu upoznao 1825. Iako nije pjevala na premijeri, Pasta je postala glasovita pariška Semiramida. Semiramida je bila uključena u repertoar prve sezone talijanske opere u Americi 1825/26. pod naslovom Kći zraka ili Semiramida, kako ju je najavio slavni tenor Manuel Garcia (1775–1832), vođa ansambla koji je operu izveo. U izvedbi su sudjelovala četiri člana njegove obitelji, uključujući i Mariju, koja je upravo na toj turneji postala Malibran. Već je 1827. Semiramida izvedena u Madridu. Godine 1828. Maria Malibran (1808–1836) u naslovnoj ulozi opere prvi je put nastupila u Parizu. Iako je u početku imala nekih teškoća, uspjela je tako osvojiti publiku da je postala njezin idol. Zanimljivo je napomenuti da su Giuditta Pasta i Maria Malibran naizmjence pjevale uloge Semiramide i Arsacea.

  Godine 1832. još se jedna velika pjevačica onoga doba predstavila pariškoj publici ulogom Semiramide. Bila je to Giulia Grisi (1811–1869). Deset godina kasnije, uz Giuliju Grisi prvi je put u ulozi Arsacea nastupila još jedna slavna pjevačica – Pauline Viardot Garcia (1821–1910), sestra Marie Malibran. Marietta Alboni (1826–1894), još jedan briljantan kontraalt pretprošlog stoljeća, pjevala je prvi put Arsacea na izvedbi opere u Petrogradu 1844. U istoj je ulozi prvi put nastupila u Covent Gardenu tri godine kasnije. Sestre Carlotta (1835–1872) i Barbara (1833–1919) Marchisio bile su sljedeće velike interpretatorice Semiramide i Arsacea.

  Semiramidu su pjevale i njemačka sopranistica Henriette Sonntag (1806–1854),   francuska Enrichetta (Henriette) Meric-Lalande (1798–1867) i njemačko-engleska

  Thérèse Titiens (1831–1877), a Arsacea Benedetta Pisaroni (1793–1872) koja je počela karijeru kao sopran a nastavila kao kontraalt, za koju je Stendhal napisao da je najružnija pjevačica koju je ikada vidio, ali golemog talenta i neograničenih pjevačkih mogućnosti, Marietta Brambilla (1897–1875) i francuska mezzosopranistica Zélie Trebelli (1836–1892). Najveći tumači Assura bili su uz Fillipa Gallija talijanski bas francusko-irskog podrijetla Luigi Lablache (1794–1858) i bariton Antonio Tamburini (1800–1876).

  

  A onda je 1868. počela era lirsko-koloraturnog soprana Adelline Patti (1843–1919) u naslovnoj ulozi, i Semiramida je ušla u repertoar koloraturnih soprana umjesto, kao na početku, dramskih soprana s koloraturama koje su ulozi davale herojsku tragičnu dimenziju. Rossini je za nju dopisao posebne cadenze i ona je postizala goleme uspjehe pjevajući je u Europi i kasnije Americi. Njezina velika partnerica bila je kontraaltistica Sofia Scalchi (1850–1922) a prvi joj je Assur bio slavni francuski bariton, prvi tumač Jaga i Falstaffa, Victor Maurel (1848–1923). Prva predstava Semiramide u Metropolitanu imala je također tri virtuozna protagonista – glasovitu Australku Melbu (1861–1931), Scalchijevu i isto tako slavnog poljskog basa Edouarda de Reszkea (1853–1917).

  A onda je Semiramida nestala s repertoara. Nije bilo više pjevača koji bi u tolikoj mjeri vladali tehnikom pjevanja da bi ispunili goleme zahtjeve triju protagonističkih uloga. Konačno, 1962., nakon 81 godine, opera je ponovno izvedena u Milanu. Još jedna Australka Joan Sutherland (1926–2010) i velika Talijanka Giulietta Simionato (1910–2010) bile su protagonistice izvedbe u Scali. Dvije godine kasnije na koncertnoj izvedbi opere u Carnegie Hallu pjevale su Joan Sutherland i glasovita Amerikanka Marilyn Horne (1934.). Riječka publika upoznala je operu već 1835. u Teatru Civicu ali u Hrvatskoj operi Semiramida nije izvedena. Šteta! Jer, osamdesetih godina prošloga stoljeća u zagrebačkoj Operi bilo je troje idealnih protagonista  – Veneta Janeva Iveljić, Dunja Vejzović i Franjo Petrušanec.

  (Pročitajte prethodni nastavak...)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 11. svibnja 2023.

Piše:

Marija
Barbieri