Posljednja opera velike barokne tradicije
Gioachino Rossini Semiramida – uz 200. obljetnicu praizvedbe posljednje Rossinijeve opere skladane u Italiji i praizvedene u venecijanskom Teatru La Fenice 3. veljače 1823. (1. dio)
-
Semiramida je prema predaji bila kći sirijske božice Derketo (Atargatis) koja se iz nimfe pretvorila u ribu. Njoj se, također prema legendi, pripisuje osnutak Babilona i glasovitih Visećih vrtova, jednog od sedam svjetskih čuda. Prema grčkome povjesničaru Herodotu (484–425. pr. K.) živjela je pet čovječjih života prije Nitokris, također babilonske kraljice. Semiramida, ili na armenskome Šamiram, bila je smiona, razbludna i okrutna, a u slavi i hrabrosti nadmašila je svojega supruga kralja Nina, kojega je dala ubiti. Legendarni asirski kralj Ninus – Nino, također prema predaji osnivač asirskoga kraljevstva, utemeljio je oko godine 2000. prije Krista jedan od glavnih asirskih gradova Ninivu. Sin Ninusa i Semiramide jest Ninias ili Ninus Drugi. Također prema legendi, Semiramidu su u djetinjstvu hranile golubice, i nakon što je vladala 42 godine, nestala je ili se samo pretvorila u golubicu. Taj nadasve zanimljiv lik zainteresirao je tijekom stoljeća mnogo stvaralaca koji su na različite načine tumačili njegovu složenost. Gioachinu Rossiniju (1792–1868) je kao osnova za libreto poslužila istoimena tragedija slavnoga francuskog filozofa i povjesničara iz doba Prosvjetiteljstva, Françoisa Marie Aroueta (1694–1778), poznatijeg kao Voltaire.
Raskošan lik kraljice Semiramide nadahnjivao je mnoge skladatelje, posebice nakon godine 1729., kada je o njoj vrlo zamršeni libreto napisao slavni Pietro Metastasio (1698–1982). Spomenimo samo neke: Antonio Cesti (1623–1669) – La Semirami ossia La Schiava Fortunata, 1667., Francesco Pollarolo (1653–1723) – Semiramide, 1713., Nicola Porpora (1686–1768) – La Semiramide riconosciuta, 1729., Domingo Terradellas (1713–1751) – Semiramide riconosciuta, 1746., Christoph Willibald Gluck (1714–1787) – La Semiramide riconosciuta, 1748., Antonio Sacchini (1730–1786) – Semiramide riconosciuta, 1764., Antonio Salieri (1750–1825) – Semiramide, 1782., Giacomo Meyerbeer (1791–1864) –Semiramide riconosciuta, 1819.
Rossiniju je kao osnova za libreto poslužila istoimena Voltaireova tragedija, koja se pojavila 1748., a on pak svoje nadahnuće duguje drugome francuskom dramatičaru – Prosperu Jolyotu de Crébillonu (1674–1762) – čije je djelo nastalo još 1717. Crébillon je o sebi govorio: „Corneille je uzeo za sebe nebo, Racine zemlju, a meni nije ostalo ništa drugo nego pakao“. Voltaire, koji je bio i engleski đak i veliki obožavatelj Shakespearea – premda mnogi misle da ga je pogrešno shvatio i stoga još gore slijedio, obradio je svoju Semiramidu sjedinjujući u njoj osjećajni svijet Orestije i Hamleta. Tako je Semiramida u nečemu i Klitemnestra i Gertruda, a u nečemu i ženski Edip, te u zajednici s ljubavnikom Assurom ubija svojega muža Nina, asirskoga kralja, da bi prigrabila vlast. Ali Ninu uspije u smrtnome času napisati pismo vjernome prijatelju Fradateu u kojem ga obavješćuje da je smaknut, te njemu, Fradateu povjerava sinčića Ninija na skrb i odgoj. Dječak će rasti pod imenom Arsacea, postat će s vremenom i slavni ratnik, u kojega će se zaljubiti njegova rođena majka.
Kad je riječ o Rossinijevoj glazbi na taj sadržaj (koji doduše u čisto tehničkom pogledu nalikuje Shakespeareu) treba svakako imati na umu i njegov orijentalni ambijent, koji je Rossinija morao razapinjati između dramatičnog i egzotičnog. Zna li se pritom da je Rossini mrzio fantastične, nerealne obrate i da u tome nije imao nikakva iskustva, tada je očito da se morao osjećati prilično izgubljenim. Pa i s orijentalnom egzotikom nije bio bolje sreće. I tu mu je pogled bio uprt u Mozarta i njegovu Čarobnu frulu. U svakom slučaju, Semiramida je u mnogočemu proturječno djelo, što joj možda najviše osigurava veličinu.
I tako su se jedni, primjerice glazbeni pisac, muzikolog i kritičar Andrea Della Corte (1883–1968), zadovoljavali da Semiramidu u prolazu zabilježe kao jednu od Rossinijevih opera „nedvojbeno snažnijih i bolje obrađenih"; a drugi, kao skladatelj, glazbeni pisac, muzikolog i kritičar Giulio Confalonieri (1896–1972), više su se zadržavali na njezinim nedostacima, u kojima se – kako su govorili, vidi da je skladatelj „igrao na sve karte" i da „ima više nota nego glazbe". Treći, poput engleskog glazbenog kritičara i pisca Francisa Toyea (1883–1842), bavili su se uglavnom njezinom veličinom. Tvrdili su da je ona „za Rossinija bila ono što je Austerlitz bio za Napoleona", jer je poslije nje „njegova slava bila ograničena samo u granicama civilizacije", kako se duhovito izrazio francuski pisac Marie-Henri Beyle, poznatiji kao Stendhal (1783–1842).
U trenutku kad je stvarao Semiramidu, a taj je trenutak trajao „puna 33 dana" – gotovo samu vječnost za njegovu dotadašnju praksu, Rossini je bio doista na prekretnici. Nije Semiramida samo posljednja opera koju je skladao u Italiji; ona je konačni rastanak s jednim poglavljem, rekli bismo čak – sa samim Rossinijem. Jer pariški Rossini, što će najbolje pokazati da jest operom Grof Ory – koji je čak postao rodonačelnik nove francuske komične opere, nikad nije prihvaćen u Italiji s oduševljenjem. Zato se Semiramida pojavljuje i kao sinteza Rossinija i kao njegova tuga za talijanskom operom, za onom talijanskom operom koju je, reklo bi se, osobno svojim djelovanjem – pokopao. Rossini nije bio samo stvaralac prijelaznog doba, nego je baš on bio taj koji je to prijelazno doba i stvorio. Rossiniju, kao ni Mozartu prije njega, kao ni Verdiju poslije njega, nije priznata titula reformatora, ali smo svi svjesni da su upravo oni – bez pisanih i proklamiranih programa, pravi reformatori, mnogo veći od priznatih. Poslije Mozarta morao je doći Rossini, poslije Rossinija Bellini i Donizetti, poslije Verdija Mascagni i Puccini. Veliki stvaraoci rijetko kad ostaju usamljeni, pa i tada je to samo privid, jer poput rijeka ponornica, moraju negdje izbiti.
Poljsko-francusko-njemački muzikolog René Leibowitz (1913–1972), polazeći od ocjene talijanskoga muzikologa Luigija Rognonija (1913–1986) koji kaže da „ta opera ne znači samo završetak jednog razdoblja nego i most između Glucka i velike romantičarske opere s jedne strane te Mozarta i Verdijevske drame s druge strane“, tvrdi da je Rossini u Semiramidi postavio „definitivne osnove talijanskoj romantičnoj operi".
Libretist Gaetano Rossi (1774–1855), stari Rossinijev prijatelj prema čijem je libretu napisao i svoju prvu javno izvedenu operu Bračna mjenica, s kojim je surađivao i na Tancrediju – također na Voltaireov tekst, dao je libretu Semiramide pregledan i jasan niz scenskih situacija. Znatno su uspjelije u prizorima sa Semiramidom i oko nje, u kojima je uz nju osobito dobro okarakteriziran njezin ljubavnik Assur – antijunak ali impozantna osoba, što će Rossini sjajno iskoristiti.
„Sve u svemu ne mogu a da ne vjerujem kako je u ovoj operi Rossini kriv za pogrešku u zemljopisu“, pisao je Stendhal. „Što je u cjelini Venecija hladno primila, možda bi se u Königsbergu ili u Berlinu smatralo divnim.“
U Semiramidi Rossini je veću ulogu posvetio orkestru pa su ga, uključujući i Stendhala, počeli optuživati da je previše germanski, a Wagner je nedugo poslije izjavio „kako se u Semiramidi nalaze sve greške koje odlikuju talijansku operu". Talijanski muzikolog Rodolfo Celletti (1917–2004) s dozom nostalgije zaključio je važnost Semiramide ustvrdivši da je „bila posljednja opera velike barokne tradicije: najljepša, najmaštovitija, možda i najcjelovitija ali, nepopravljivo posljednja."
(Pročitajte sljedeći nastavak...)© Marija Barbieri, OPERA.hr, 9. svibnja 2023.