Opera prepoznatljivog glazbenog rukopisa sa znatnim potencijalima

HNK u Zagrebu: Ivo Josipović, Lennon, dir. Ivan Josip Skender, red. Marina Pejnović

• 

  Kao zadnji događaj 32. Muzičkog biennala Zagreb, a time ujedno i kao svečano zatvaranje uglednog festivala suvremene glazbe, održana je u HNK u Zagrebu 22. travnja praizvedba opere Lennon Ive Josipovića. Već više godina najavljivana prva opera skladatelja, čiji ukupni glazbeni opus nije osobito brojan ali svakim pojedinim naslovom dokazuje izvornu inventivnost autora, ostvarena je u koprodukciji HNK u Zagrebu i 32. MBZ a osim večeri praizvedbe ponovljene su samo još dvije izvedbe. Oni najznatiželjniji imali su mogućnost upoznati novi operni naslov na generalnoj probi. Činjenica da je riječ o prvom glazbeno-scenskom djelu skladatelja Ive Josipovića, dakako u najširoj javnosti prvenstveno prepoznatog bivšeg predsjednika RH ali i dugogodišnjeg profesora, danas emeritusa, na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pobudila je želju za susretom s novom operom kod vrlo brojne publike pa je i odaziv gledatelja na praizvedbe bio vrlo velik. Uključujući dakako i mnoge uglednike iz političkog života.

  Na početku osvrta donosim prvo poimence zaslužne glazbenike za postavljanje na pozornicu nove operne partiture. Izvedbama je ravnao maestro Ivan Josip Skender, režiju potpisuje Marina Pejnović, a likove prema zamislima libretistice Marine Biti izveli su doista brojni operni umjetnici. Tako Johna Lennona utjelovljuje Domagoj Dorotić, Mariji Kuhar Šoša povjerena je uloga Yoko Ono Lennon, Ozren Bilušić nastupa kao Lennonov ubojica Mark Chapman, a Dubravka Šeparović Mušović kao May Fung Yee Pang. U daljnjim su ulogama Dario Ćurić kao Stuart Sutcliffea, Mimi Smith tumači Kristina Đopar, Cynthiu Lennon tumači Helena Lucić Šego, Juliu Stanley Lennon je utjelovila Sofia Amelie Gojić, Siniša Galović tumači Paula McCartneya, Alen Ruško glumi Juliana Lennona, Siniša Štork utjelovljuje Briana Epsteina, Georgea Harrisona igra Siniša Hapač, dok je ulogu Ringa Starra dodijeljena Davoru Radiću. Dječake Lennone tumače Borko Bajutti i Noa Vlčev. Kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, Ivan Lušičić Liik bio je zadužen za scenografiju, Barbara Novković Novak za koreografiju i scenski pokret, Elvis Butković za oblikovanje svjetla, a asistent režije bio je Patrik Sečen. Zborovođa Luka Vukšić pjevački je pripremio sudjelovanje Zbora, asistent dirigenta bio je Vjekoslav Babić a asistentica kostimografkinje Ana Trišler. Uz soliste, Zbor i Orkestar Opere HNK u Zagrebu nastupili su članovi Baleta zagrebačkog HNK.

  

  Ovakva brojnost sudionika već i samim popisom potvrđuje opsežnost projekta, a činjenica da je riječ o prvom postavljanju na scenu jednog opernog naslova koji je skladatelj tek nedavno dovršio, svakome tko se razumije u proces operne produkcije govori o nadasve zahtjevnom zadatku. Osim svih složenosti i novosti koje pred ukupni izvođački sastav postavlja potpuno nova partitura, nije na odmet naglasiti i znatnu odgovornost s kojom se svi susreću budući da je bilo neophodno odgovoriti itekako kompliciranim zahtjevima suvremenog glazbenog jezika, a potom i tako vizualno predstaviti sadržaj i likove kako bi se prvim pojavljivanjem pred publikom osiguralo vjerodostojnost samog glazbeno-scenskog ostvarenja. Onda dakako i potvrdu relevantnosti cijelog projekta.

  Tekstovni predložak

  Skladatelj Ivo Josipović (Zagreb, 1957.) u mnogim je intervjuima jasno obrazložio želju pisanja opere na temu jednog od najvažnijih glazbenika pop i rock kulture Johna Lennona. Pri tome je Josipović dao do znanja da ga nije privukao lik „Beatlesa“ već njegov tragični kraj, ubojstvo koje je 8. prosinca 1980. godine potreslo svijet. Naime, pri povratku sa snimanja za novi album u stan u zgradi Dakota u New Yorku u Johna Lennona je pucao Mark David Chapman. Smrt teško ranjenog Lennona utvrđena je po dolasku u bolnicu. Dakle, skladatelja Josipovića, a istovremeno i profesora Kaznenog prava, intrigirali su likovi iz privatnog Lennonova života, dakako i neuračunljivi ubojica za kojega je bilo otkriveno da je bio Lennonov obožavatelj. Događaj je neminovno izazvao užas, a oko lika Chapmana bile su ispredene mnoge priče. Koliko je na sumanutog ubojicu utjecao roman Lovac u žitu Jeroma Davida Salingera koji je imao kod sebe prigodom ubojstva teško je prosuditi ali zanimljivo je da je istu knjigu za vrijeme atentata imao i ubojica J. F. Kennedyja. Salinger je knjigu namijenio odraslima, a pišući o strahu i otuđenosti kritizirao je društvenu površnost. Međutim, knjiga je popularnost stekla među mladima budući da se bavi vrlo složenim temama nevinosti, identiteta, vlasništva, gubitka, veza, seksa i depresije, a glavni lik romana, Holden Caulfield, bio je ikona američke mladeži 1960-ih godina. Lennonov ubojica Chapman, rođen 1955. godine, još je i danas u zatvoru služeći doživotnu kaznu.

  Skladatelj Ivo Josipović, koji često u Hrvatskoj i u inozemstvu održava predavanja na temu „Glazba i politika“, tražeći prikladni libreto za svoju prvu operu sa zahvalnošću je prihvatio tekst riječke profesorice i spisateljice Marine Biti koja se koncentrirala upravo na te završne trenutke Lennonva života. Od pucnjeva u tijelo glazbenika koji je bio u pratnji supruge Yoko Ono, do smrti prošlo je vrlo kratko vrijeme. U taj je vremenski ograničeni prostor smještena cijela radnja opere, u stvari fantazmagorično bulažnjenje glavnog lika kojemu se u bunilu i haluciniranju javljaju likovi iz njegova života. Pridjev „burnog“ svakako je na mjestu, jer „John Winston Ono Lennon, britanski glazbenik, skladatelj, tekstopisac, pjevač i gitarist najpopularnijeg glazbenog rock banda 20. stoljeća, Beatlesa“, rođen 1940. godine u Liverpoolu, veliki je dio života doista proveo burno i trajno pod reflektorima javnosti. Ali, jedno je javni život glazbene zvijezde a drugo je njegova intima, osobe s kojima je dijelio trenutke svakodnevice i s kojima je bio u briskim emocionalnim odnosima.

  Upravo ti likovi iz Lennonova privatnog života uključeni su u sadržaj libreta Marine Biti. A od teksta koji skladatelj uzima kao osnovu za uglazbljivanje, monolozi i dijalozi koji postaju arije, dueti, terceti i druge grupacije sve do mješovitog zbora kao komentatora, prvenstveno se očekuje zanimljivost sadržaja i duhovitost pokretanja radnje, a manje vrline određene umjetničke književne vrste. Uostalom, u prošlosti su libretisti uglavnom bili adaptatori umjetničkih djela, romana ili drama, a kada su i pisali izvorne tekstovne predloške za opere polazili su ud „upotrebljivosti“ libreta skladatelju a ne od želje za osobnom književničkom promocijom. Skladatelji pak biraju libreta, ili svoje libretiste, prema zajedničkim afinitetima prema određenom sadržaju. Dakle, Ivo Josipović i Marina Biti sreli su se oko teme koja oboje zaokuplja. Činjenica da je tekst libreta preveden na engleski jezik, pa je to ako se ne varam prva hrvatska opera izvorno pjevana na engleskom jeziku, zacijelo je sadržana u želji za prikazivanje opere Lennon na međunarodnim pozornicama. No o tom potom.

  Glazba

  Skladatelj Ivo Josipović u okvirima hrvatske suvremene glazbe pripada umjerenoj struji autora koji glazbu doživljavaju u njezinim primarnim okvirima kako ih je tijekom mnogih stoljeća definirala europska skladateljska baština. Josipović svoje glazbene misli zapisuje tradicionalnim notnim pismom za tradicijom prihvaćen izvođački sastav koji uključuje tradicionalni instrumentarij ozbiljne, umjetničke glazbe. Prva bi definicija prema tome bila da je Ivo Josipović tradicionalist, budući da poštuje glazbene običaje naslijeđene iz prošlosti.

  Ali, glazbeni jezik kojim se služi Josipović rezultat je mnogih mijena i oslobađanja od krutih tradicionalnih propisa koje su usvajali i svojim djelima afirmirali danas kao klasični majstori prihvaćeni velikani 20. stoljeća. Dakako, ovo nije prigoda za povijesnu analizu razvoja europske umjetničke glazbe otkako su primjerice Debussy, Stravinski, pa i Schönberg i njegovi sljedbenici izbrisali granice između konsonance i disonance. Navodim samo prkosnu izjavu jednog od glazbenih inovatora izrečenu krajem 19. stoljeća „disonanca danas, konsonanca sutra“ (Claude Debussy). Nalazimo se dakle u svijetu disonance, disonantnih akorda, melodije više nisu pjevne i lako zapamtljive, akordi uznemirujući, a ritam proširen, uglavnom nepravilan. Za početke 20. stoljeća uvedene su stilske oznake impresionizam, ekspresionizam, neofolklorizam, neoklasicizam, Moderna, pa sve do Nova glazba i još ponešto. Za ovu prigodu, a u odnosu na skladatelja Ivu Josipovića, ograničavam se na mogućnost mišljenja koje je često zastupljeno u definiranju glazbenog stvaralaštva današnjice, sada već 21. stoljeća, kako u umjetničkoj, ako hoćete ozbiljnoj, ali i učenoj i mudroj glazbi koju pišu suvremeni skladatelji više nije riječ o traženju Ljepote već o traženju Istine.

  Dodijeljeno nam je vrijeme povijesti čovječanstva bremenito problemima, dramama, tragedijama i svim zamislivim osobnim, intimnim i društvenim, javnim poremećajima, konfliktima i apsurdima. Glazbena umilnost konsonantnih sljedova i raspjevanih melodija gubi uvjerljivost kada se želi glazbenim sredstvima evocirati grubost. Temeljitim obrazovanjem u skladateljskom razredu Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, iskustvom suvremenika ranjive i ranjene današnjice te odabirom opernog sadržaja koji je po definiciji drama s tragičnim završetkom, Ivo Josipović vrlo iskreno slijedi vlastiti put skladatelja koji, s jedne strane a u skladu s dosuđenim mu vremenom glazbeno disonantno misli, dok se s druge strane obraća profesionalnim glazbenicima, instrumentalistima i pjevačima kao interpretima njegovih zapisa kojima daje teške ali ipak savladive zadatke. U tom je kontekstu moguće o Josipovićevoj operi Lennon govoriti kao o djelu stilski prispodobivom postmoderni, kako se rado obilježava suvremenu umjetničku produkciju. Josipović ne teži biti nov i moderan, u trendu, pod svaku cijenu, ne žudi za avangardom, već ispisuje svoju glazbu koja je iskusila stilske mijene prošlosti i nastoji svojim osobnim, individualnim jezikom i odabranim sredstvima iskazati željene poruke. Možda je to i post-avangarda? Bilo kako bilo, Josipović je ispisao partituru koja je prema kanonima opernog naslova doista suvremena opera, solistima su dani zapisi koji karakteriziraju određene likove, u odvijanju radnje ima svega pomalo, dobro su došli pridjevi „snovito, bajkovito, ali i psihodelično i irealno“, a na kraju svega tandem Marina Biti i Ivo Josipović sugeriraju kako je svijet ipak bijel (nevin?), te ponavljaju misao iz poznatih antiratnih istupa tandema John Lennon – Yoko Ono „give peace a chance“.

  Izvedba/interpretacija

  Ako glagol izvesti/izvoditi, kada ga koristimo u odnosu na prenošenje notnog zapisa u zvučne pojave, označava radnju kojom se zvukove proizvodi onda glagolu interpretirati možemo pridati dublji značaj osobnog doživljaja i tumačenja notnog zapisa koji „slikovno“ upućuje na realizaciju zvučnih fenomena. Glazbenici to dobro znaju jer u partituri uz same note nalaze i druge vrste uputa kao što su oznake za dinamiku, tempo a nerijetko i upute za postizanje specifičnih razlika u boji tona.

  

  Dobivši pojedine dionice kojima će ostvariti cjelinu izvedbe Josipovićeve opere Lennon solisti i ansambli Opere HNK u Zagrebu suočili su se s glazbom koja će zazvučati prvi put, dakle nitko od izvođača, pa niti dirigent, nije imao nešto što se naziva „point de repère“ ili referentna točka s kojom bi se moglo uspoređivati, imitirati ili osloniti. To je zacijelo osobiti izazov pa ne čude „glasovi“ koje se moglo u Zagrebu čuti, kako se u u HNK uvježbava vrlo zahtjevno novo glazbeno-scensko djelo. Doista, svi na početku ovog teksta navedeni solisti i ansambli morali su uložiti napor kako bi usvojili, memorirali i bili u stanju scenski, dakle uz dodatne glumačke intervencije, predstaviti sve elemente opernog naslova koji im je bio povjeren na prvo izvođenje. Ali, nepoznanica nove opere odnosi se i na slušatelje koji se također susreću sa sasvim novim djelom.

  Kratko rečeno, nakon odslušane generalne probe i praizvedbe, dakle ipak dva susreta s operom Lennon, upućujem čestitke svim sudionicima izvedbe. Bilo je vrlo lako uočiti veliki uloženi trud vokalnih solista, Domagoja Dorotića, koji gotovo stalnom nazočnošću na pozornici utjelovljuje glavni/naslovni lik i to pjevanjem u širokom rasponu glasa i u nerijetko intervalski skokovitim linijama, kao i Marije Kuhaar Šoša čija je Yoko Ono drznica željna slave pa joj skladatelj daje i nadasve komplicirani solo nastup s koloraturama čije je zavrzlame nedvojbeno bilo teško zapamtiti. Dubravki Šeparović Mušović kao May Fung Yee Pang nije pripala nimalo lakša dionica iako je ponešto umjerenija i ponekad djeluje poput pomirljivog lakmus-papiru između različitih živčanih napetosti drugih likova. Koliko god negativan bio lik ubojice Chapmana pjevačko-glumačka interpretacija koju je donio Ozren Bilušić ne djeluje ubojito. Ostali likovi, u odnosu na koncentraciju na četiri bazična lika epizodni, ostvareni su jednakim angažmanom i očitom namjerom da se u svakom trenutku bude glasovno izražajan, intonacijski pouzdan i glumački dosjetljiv. Već dakako prema tome kako je to režijski osmislila Marina Pejnović.

  

  Radnja, podijeljena u 5 slika, a prema pauzi i spuštanju zastora moguće je shvatiti i kao podjelu na tri čina, odvija se među glomaznim pomičnim konstrukcijama, a zahvaljujući rotirajućoj pozornici omogućene su vrlo efekte formacije likova, posebno dakako pri nastupa mješovitog opernog zbora. Bi li bilo moguće unijeti više mašte u scenografiju kada bi za postavljanje ove ionako već financijski vrlo zahtjevne operne produkcije na raspolaganju bila veća sredstva moguće je tek predmnijevati. Isto se pitanje odnosi i na kostime. Bjelina većine kostima i poneki kostimi koji asociraju na modu 1960-ih godina, a pjevači/glumci u istim su odijelima od početka do kraja opere, može biti simbolična ali trajanjem izvedbe teško je zanemariti monotoniju i dosadnost vizualnih rješenja. Živost svakako unosi zbor, budući da su svi članovi uz pjevačke „glasolomije“ spremni za tražene glumačke i pokretne eskapade, a živost unose i brze promjene prizora koji su svaki za sebe dramatične „žanr-sličice“ susreta Lennona s njegovim bivšim ženama, sinovima, suradnicima u grupi koja je osigurala globalni prodor britanske pop i rock glazbe nakon koje više ništa u svjetskoj zabavnoj glazbi i ponašanju mladih nije bilo isto, dakle svih Beatlesa.

  Potpuno kriva očekivanja nekih, u Josipovićev skladateljski habitus očito slabo upućenih, novinara da će njegova prva opera, čiji je glavni lik John Lennon, koristiti glazbu Beatlesa kao i sugestije da je autor opere trebao učiniti ovo ili ono u odnosu na libreto, ne bi trebalo uzimati ozbiljno u obzir. Umjetnik, a Ivo Josipoviće to pouzdano jest, ima svako pravo svojem djelo dati sadržaj i oblik prema vlastitom nahođenju, inspiraciji, intuiciji i invenciji. Hrvatska operna baština obogaćena je za još jedan operni naslov i to iz pera skladatelja koji je, budući aktivan i na drugim područjima društvenog života, ispunio svoju želju da napiše operu. To da je upravo zbog svih svojih drugih važnih funkcija mogao računati na institucionalnu podršku, pa i biti uključen u MBZ kao značajan festival suvremene glazbe, a kojemu je i sam bio na čelu, što znači da je izvedba ostvarena na središnjoj državnoj opernoj pozornici, kao i da je dobio maksimalnu pažnju u odnosu na izvedbu, prvenstveno od svojeg kolege skladatelja i dirigenta Ivana Josipa Skender (kojemu svakako treba skinuti šešir!) a onda i od svakog pojedinog sudionika u povijesnom činu prve izvedbe, ulazi u aktualne odnose na hrvatskoj kulturnoj, pa i glazbenoj sceni.

  

  Slijedom svega navedenoga, a uz moguće daljnje analize i tumačenja, ostaje nepobitna činjenica da je Ivo Josipović, operom Lennon pjevanom na engleskom jeziku, s glazbom koja otkriva elemente njegova već poznatog i prepoznatog individualno obojenog glazbenog pisma, a s vrlo jasnom pacifističkom porukom na kraju, podario ukupnoj hrvatskoj opernoj „imovini“ glazbeno-scensko djelo čiji su potencijali za buduća uprizorenja znatni. Hoće li doći do postavljanja na nekoj od inozemnih opernih pozornica pitanje je za sada bez odgovora. Ali da su, zahvaljujući postojanju djela, mogućnosti otvorene, jesu!

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 4. svibnja 2023.

  Lennon
  Skladatelj: Ivo Josipović
  Praizvedba: 22. travnja 2023.
  Libreto: Marina Biti
  Dirigent: Ivan Josip Skender
  Redateljica: Marina Pejnović
  Scenograf: Ivan Lušičić Liik
  Kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Koreografkinja: Barbara Novković Novak
  Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Asistent dirigenta: Vjekoslav Babić
  Asistent redateljice: Patrik Sečen
  Asistent kostimografkinje: Ana Trišler
  Asistentica kostimografkinje (volonterka): Ana Roko

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  Koncertne majstorice: Mojca Ramušćak, Vlatka Peljhan
  Umjetnička voditeljica opernog studija: Nina Cossetto
  Korepetitori: Vjekoslav Babić, Helena Borović, Ante Sladoljev

  Uloge:

  John Lennon: Domagoj Dorotić
  May: Dubravka Šeparović Mušović
  Yoko Ono: Marija Kuhar Šoša
  Chapman: Ozren Bilušić
  Mimi: Kristina Anđelka Đopar
  Julia: Sofia Ameli Gojić
  Cyntia: Helena Lucić Šego
  Paul: Siniša Galović
  Stu: Dario Ćurić
  Ringo: Davor Radić
  George: Siniša Hapač
  Julian: Alen Ruško
  Brian: Siniša Štork
  Dječak Lennon: Borko Bajutti, Noa Vlčev
  Plesači: Sanda Miš, Dunja Zoričić, Tatjana Andročec, Danijela Zobunđija, Danijela Batur, Azamat Nabiulin, Filip Filipović

Piše:

Zdenka
Weber