Dvije nove Tosce i dva različita debija

HNK u Zagrebu: Giacomo Puccini, Tosca, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Mario Pontiggia

  • Osvrćući se na prošlosezonsko novo uprizorenje Puccinijeve Tosce u zagrebačkoj Operi, napisao sam da je riječ o predstavi koju se mora zadržati u repertoaru. Na premijeri nije bilo slabe karike u protagonističkom trolistu (Kristina Kolar, Tomislav Mužek, Giorgio Surian), klasična inscenacija (redatelj Mario Pontiggia, scenograf i kostimograf Francesco Zito) za naše je prilike raskošna, a redatelj s pravom drži da je ova opera povijesno previše određena za izmještanje u drugačiji kontekst. Bojazan da bi se ova Tosca mogla u Zagrebu zadržati kratko bila je opravdana jer su scena i kostimi posuđeni iz Italije, a posuditi ih se vjerojatno ne može bilo kada i po bilo kojoj cijeni. Srećom, nova uprava nije Toscu otpisala kao relikt prošle i evo je opet u travnju u Hrvatskom narodnom kazalištu.

    Opera što ju je američki muzikolog Joseph Kerman (1924–2014) u knjizi Opera kao drama (Opera as Drama, prvo izdanje 1952) nazvao shabby little shocker (možda bismo to mogli prevesti kao otrcano malo šoker-djelo) danas je druga po učestalosti izvedbi Puccinijeva opera (nakon La Bohème; statistika prema internetskoj stranici Operabase) pa se i u Zagrebu, gdje se u posljednjih deset godina nijednom opernom skladatelju nije postavilo više djela u repertoar, može računati na pet popunjenih izvedbi.

    Ovosezonska Tosca nema karakter običnih repriza (naposljetku, nije nastupio nitko iz premijernoga solističkog trolista) jer ju je glazbeno obnovio počasni šef-dirigent Opere Pier Giorgio Morandi, kojega u HNK-u nije bilo od prošle godine, uz Stjepana Franetovića i Davora Radića čuli smo i gostujuće tumače Cavaradossija (Carlo Ventre) i Scarpije (Stefano Meo), a najveće su zanimanje s pravom izazvala dva debija u naslovnoj ulozi – prvakinje Opere Valentine Fijačko Kobić i solistice Opere (naziv za nju u ansamblu osmišljene kategorije) Lane Kos. Obje su nastupile dva puta, a na posljednjoj izvedbi naslovnu je ulogu tumačila Monica Zanettin.

    Izvedbom 15. travnja, svojim drugim nastupom u ulozi Tosce, Lana Kos obilježila je 20. obljetnicu umjetničkog rada. Ona ima jasnu koncepciju te uloge koja je u scenskoj igri za moj ukus ponekad previše primadonska u prvome činu (možda i za ljubomornu slavnu pjevačicu kakva je Floria Tosca) i previše starinska u ključnome drugom (razmahane ruke i drugo), što ne znači da nije bilo i emocionalno intenzivnih i autentičnih mjesta (suočavanje s problemom lokacije propusnice po ubojstvu Scarpije). Njezin se velik glas karakteristične tamnije boje s ulogom najsretnije združio u srednjem položaju, dok joj visine, u smislu preciznosti atakiranja i katkad preizražena vibrata, nisu uvijek sasvim pouzdane. Snažnije oslanjanje na prsni registar nismo čuli, ali je nekoliko replika u parlandu bilo doneseno autentično i s mjerom. Na slavljeničkoj izvedbi u ariji Vissi d'arte, vissi d'amore iz II. čina na njezinu osjetljivu početku nisu bile realizirane sve skladateljeve upute istovremeno (dinamika, akcent na trećoj riječi, potezi legata), a pri završetku je nedostajalo kontrole na držanim visinama (tonovi b2 i as2), pa je zaostajala za najuspjelijim trenucima večeri u iste sopranistice.

    Drugačije je prirode bio debi Valentine Fijačko Kobić 13. travnja. U gajenju ljubomore u I. činu bilo je u nje više šarma od primadonskoga držanja, a u II. činu dovoljno ljubavi prema Cavaradossiju i (naposljetku nadvladana) strahopoštovanja pred Scarpijom. Prvi je nastup pratilo i nekoliko manjih nesigurnosti, pa je u I. činu Tosca zapjevala Un ventaglio? prije nego što je, okrenuvši se, u Scarpijinim rukama ugledala lepezu markize Attavanti, a u drugome je arija Vissi d'arte počela uzorno, ali se na samome kraju izgubio emocionalni intenzitet, vjerojatno zbog nastojanja oko kontrole vibrata na visinama. To međutim ne zasjenjuje uspjeh debija sopranistice koja se i intenzitetom glumačke igre (po prirodi različite od njezinih dosadašnjih kreacija i nekih njoj svojstvenih manira) i postojanošću pjevačke interpretacije, sa stabilnim, sočnim i lijepim srednjim položajem glasa, većinom pouzdanim visinama i uvjerljivim (ipak rijetkim) posjetima pravome prsnom registru, potvrdila kao danas stožerna sopranistica zagrebačke Opere i vjerojatno najpozvanija kućna Tosca. Dojam se ponovio drugim joj nastupom 17. travnja, u kojem je bila i pjevački opuštenija, pa se i arija Vissi d'arte doimala emocionalno neposrednije, iskrenije a tehnički sigurnije donesenom. Nastup je to koji valja toplo pozdraviti.

    U spomenutim je trima izvedbama Lana Kos nastupila uz gostujuće tumače Cavaradossija i Scarpije a Valentina Fijačko Kobić uz oba Cavaradossija i kućnoga Scarpiju.

    Stjepan Franetović iskusan je i pouzdan Cavaradossi s lijepo donesenom arijom iz III. čina (E lucevan le stelle), ali bez prave italianità i sjaja u visinama, koje uredno doseže. Gostujući se tenor Carlo Ventre pokazao neujednačenim, usporede li se dva ovdje zabilježena njegova nastupa. Predstavio se zagrebačkoj publici kao pjevač na prvi pogled atraktivna nastupa s obzirom na veličinu glasa i punoću tona u visinama, s naznakama pravoga squillo dobre stare talijanske škole, ali ne uvijek nego samo na pojedinim mjestima. Publiku je mogao kupiti trenucima poput izdržljiva pjeva Vittoria! Vittoria! u II. činu s držanom visinom (ais1) pri drugome zazivu te riječi. U drugim se situacijama činio glasan, premda s obzirom na punoću i sjaj tona zapravo suh, a i bez istinskoga rafinmana.

    Stefano Meo pouzdan je bariton kojemu je za klasičnu koncepciju Scarpije nedostajala doza malicioznosti u pojavnosti ali i pjevačkoj interpretaciji (npr. i zbog nedovoljnog probijanja glasa kroz orkestar na nekim mjestima).

    Prvak Opere, bariton Davor Radić uskoro odlazi u starosnu mirovinu. On ne pjeva karakterne i manje uloge kako bi opravdao svoje mjesto u ansamblu; nastupa u glavnim ulogama u stožernom repertoaru i bit će šteta ako mu po odlasku u mirovinu HNK zbog štednje potpuno zatvori svoja vrata, kao što npr. Vitomir Marof po umirovljenju nije otpjevao nijednu predstavu u zagrebačkoj Operi, iako je mogao. Scarpia Davora Radića ove je sezone dojmljiviji od prošlogodišnjega. Radić ga tumači kao gospodin pjevač izrazita garda, s obzirom na ukupno držanje, način hoda, izraz lica, više detalja u ophođenju s Toscom i podređenima i dakako, vrlo sigurnu pjevačku interpretaciju, koja podrazumijeva i karakterističnu boju glasa i snagu tona u okršajima s orkestrom (sugestivan i čujan u finalu I. čina).

    Čuli smo dva sigurna Angelottija (Siniša Štork i Toni Nežić) te Crkvenjaka Ozrena Bilušića, zabavna ali u pojedinostima možda previše karikirana, i Marina Čarga, koji je pjevao ljepše, a držao se donekle kontemplativno. U ostalim su ulogama nastupili Matic Zakonjšek, Nikša Radovanović i Ivo Gamulin (Spoletta), Marin Čargo i Jurica Jurasić Kapun (Sciarrone), dječački soprani Mirjan Josip Mundweil i Andrija Bošković (Pastir) i Benjamin Šuran (Tamničar).

    Cijeli je ansambl, s dobro pripremljenim Orkestrom (pohvale, među ostalim, prvome klarinetu i sekciji violončela) i Zborom Opere, predvodio dobar poznavatelj partiture Pier Giorgio Morandi, koji je dirigirao zaneseno ali bez suvišnih kretnji, bez pretjerivanja u ostvarivanju drame i strastvenosti bržim tempima i silovitošću rubata, kao oslonac pjevačima u točnosti njihovih upada i oblikovanju fraza, ali začudo ne uvijek i u razumijevanju veličine njihovih glasova, pa je orkestar ponekad pokrivao pjevače na eksponiranim mjestima (visine, ključne replike).

    Zagrebačka Opera dobila je istovremeno dvije nove Tosce. Dva nastupa nisu dovoljna da se tako velika i zahtjevna uloga razigra na pravi način, da svaka osmišljena pojedinost u pjevačkoj i glumačkoj interpretaciji u živoj izvedbi izađe na vidjelo, da se određene nesavršenosti prevladaju. Zato valja ponoviti i dalje aktualnu misao – ovo je predstava koju se mora zadržati u repertoaru. Iza nas je 491 izvedba Tosce u zagrebačkoj Operi – petstotu, nadajmo se, nećemo čekati godinama.

    © Karlo Radečić, OPERA.hr, 2. svibnja 2023.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
    Giacomo Puccini: Tosca (1900)
    Dirigent: Pier Giorgio Morandi
    Redatelj: Mario Pontiggia
    Scenograf i kostimograf: Francesco Zito
    Zborovođa: Luka Vukšić

    Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
    Dječji operni zbor (uvježbala: Dijana Rogulja Deltin)

    Floria Tosca: Valentina Fijačko Kobić (13. 4. i 17. 4.) / Lana Kos (15. 4.)
    Mario Cavaradossi: Stjepan Franetović (13. 4.) / Carlo Ventre (15. 4. i 17. 4.)
    Barun Scarpia: Davor Radić (13. i 17. 4.) / Stefano Meo (15. 4.)
    Cesare Angelotti: Siniša Štork (13. 4. i 15. 4.) / Toni Nežić (17. 4.)
    Crkvenjak: Ozren Bilušić (13. 4.) / Marin Čargo (15. 4. i 17. 4.)
    Spoletta: Matic Zakonjšek (13. 4.) / Nikša Radovanović (15. 4.) / Ivo Gamulin (17. 4.)
    Sciarrone: Marin Čargo (13. 4.) / Jurica Jurasić Kapun (15. 4. i 17. 4.)
    Pastir: Mirjan Josip Mundweil (13. 4. i 17. 4.) / Andrija Bošković (15. 4.)
    Tamničar: Benjamin Šuran
● naslovna ● hrvatska ● leksikon ● u svijetu ● povijest ● portreti ● intervjui ● snimke ● knjige ● impressum ● kontakt ● potpora ● pišite nam

Piše:

Karlo
Radečić

kritike