Dobrodošao repertoarni iskorak riječke opere

Riječki simfonijski orkestar i Riječki operni zbor, Wagnerova čar Velikog petka, dir. Valentin Egel, HNK Ivana pl Zajca Rijeka

• 

  Na Veliki petak, 7. travnja 2023. godine HNK Ivana pl. Zajca upriličio je, kao i svake godine, Uskršnji koncert. Ove godine na repertoaru su se našli odlomci iz Svečanog posvetnog prikaza u tri čina – Parsifal Richarda Wagnera. Riječ je o sveobuhvatnom glazbeno-scenskom remek-djelu praizvedenom 26. srpnja 1882. godine u Bayreuthu. Wagner je s Parsifalom zaokružio svoj umjetnički i životni put predanjem idejama kršćanskog misticizma čiji je krajnji cilj otkupljenje – dakako, u simboličnom smislu. Wagnerovo kazalište u Bayreuthu jedino je idealno za izvođenje Parsifala i to ponajviše zbog specifične orkestralne jame koja je u Bayreuthu natkrivena, tj. sakrivena od očiju publike. Upravo tako dizajniran, iznimno akustičan izvedbeni prostor pridonosi pravom, transcendentalnom doživljaju izvedbe Parsifala. Naime, zvuk orkestra širi se iz dubine i biva lansiran u orbitu realnosti koju zaodijeva svojom transcendentalnošću pa polako nestaje nit između realnosti i imaginacije. Iz opisanih razloga Parsifal je, prema želji skladatelja, sve do 1913. godine mogao biti izvođen jedino u Bayreuthu. O poštivanju te želje po skladateljevoj smrti brinula se njegova udovica Cosima Wagner, kasnije nazivana Čelična lady Bayreutha. Cosima se svim silama borila da Parsifal zauvijek ostane u Bayreuthu, međutim, to joj zbog pritiska javnosti nije pošlo za rukom. Prva Kundry izvan Bayreutha bila je hrvatska mezzosopranistica Milka Trnina i to 1903. godine u Metropolitan operi u New Yorku, gdje je unatoč zabrani djelo izvedeno. O spomenutoj izvedbi, kao i povijesti nastanka Parsifala, na portalu Opera.hr detaljno piše autorica Marija Barbieri.

  Napomenimo još kako prema najavama Bayreuthski festival svoju festivalsku sezonu 2023. godine, 25. srpnja otvara upravo novom produkcijom Parsifala i to pod dirigentskim vodstvom Pabla Herasa-Casada i u režiji Jaya Schieba. Naslovnu ulogu trebao bi tumačiti malteški tenor Joseph Calleja, što je veoma zanimljiv izbor s obzirom na činjenicu da je riječ o belcanto tenoru.

  Orkestar i zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca izveli su odlomke iz Parsifala pod glazbenim vodstvom šefa-dirigenta Valentina Egela i u suradnji s troje gostujućih solista: mezzosopranisticom Dubravkom Šeparović Mušović, tenorom Larsom Clevemanom i  basom Philipom Mayerom, dok je boje ansambla branio prvak opere bas-bariton Luka Ortar.  Mo. Egel nastudirao je partituru vrlo minuciozno, s posebnim germanskim touchem, a ovim koncertom još je jednom pokazao i dokazao sklonost repertoaru svoje matične zemlje, ali i umijeće svladavanja beskonačnih melodijskih sklopova svojstvenih Wagnerovu opusu. Trudio se Egel držati ansambl zajedno; dirigentske kode održavale su njegovu upornost i posvećenost izvedbi, a posebno je uspješan bio u drugom djelu. Veliku pozornost posvetio je solistima kako bi im maksimalno izašao u susret jer nije lako tako kompleksne role, makar fragmentarno, cijelo vrijeme pjevati na rampi. Članovi orkestra dobro su odgovorili na zahtjeve dirigenta iako je zvuk bio slabašan zbog manjka svirača, unatoč ispomoćima. Spomenuti  manjak prvenstveno se odnosi na violinsko tijelo orkestra, gdje je falilo glazbenika koji mogu inducirati sonornost potpunog zvuka. Posebne pohvale idu orkestralnim udaraljkašima, a na ništa manjoj razini nisu bili niti čelisti; na momente nestabilni puhači dobro su popunili cjelinu. Ipak, valja pripomenuti kako su tempa dirigenta bila na momente previše brza (što je uzrokovano nedostatkom glazbene kontemplativnosti), a falilo je i glazbenog protoka nužnog za izvedbe Wagnerovih djela. Na kraju, treba uzeti u obzir i olakotne okolnosti za dirigenta i orkestar – riječ je o za riječki ansambl novom repertoaru i kad pristignu pripomoći, teško je uskladiti matične i pridošle orkestraše, tj. za to bi trebalo mnogo pokusnih termina, što nije uvijek izvedivo.

  Kundry u interpretaciji mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović sjala je čvrstom melodijski oblikovanom frazom i kompleksnom facijalnom ekspresijom svojstvenoj nacionalnoj prvakinji zagrebačke opere. Šeparović Mušović pjevala je Kundry i na cjelovitoj izvedbi Parsifala iz 2011. godine pod vodstvom Nikše Bareze i u režiji Kurta Josefa Schildknechta. Bila je ovo i lijepa reminiscencija na spomenutu, vrlo hvaljenu produkciju. Najbolja mezzosopranistica u Republici Hrvatskoj ponovo nam je podarila moćnu interpretaciju kompleksnih kako glasovnih, tako i scenskih kontura, koja ostaje u sjećanju dugo nakon izlaska iz zgrade kazališta. Posebno je dojmljivo koliko je Šeparović Mušović scenski moćna bez scenografije i bilo kakvog drugog uobičajenog pozorničnog okruženja. Odlična je bila i suradnja solistice i dirigenta, a sve u cilju što bolje izvedbe. Lijepo je bilo vidjeti umjetnike kojima je doista stalo do izvedbe. Tenor Lars Cleveman pokazao se kao iskusan vagnerijanski tenor čvrstog tona, oštrih linija. Cleveman je pjevao vrlo dobro i ostavio je bolji dojam nego kao Tristan kojega je pjevao na premijeri opere Tristan i Izolda u Rijeci, neposredno prije epidemije koronavirusa. Cleveman je najbolji bio fragmentima iz drugog čina, konkretno u moćnom spoznajnom zazivu Amfortas, die Wunde!. Međutim, Clevemanova interpretacija na momente je odavala dojam konfekcijskog pristupa. Luka Ortar stabilnim je zapjevom odradio svoje javljanje kao Klingsor u odlomku drugog čina. Gost Philipp Mayer pokazao se kao mlad, potentan glas baršunaste glazure. Mayer je Gurnemanza tumačio vrlo smjelo, zanimljivom interpretacijom mekih i širokih dubina i čvrstim i protočnim izgovorom teksta. Ipak, orkestar i Mayer nisu uvijek bili do kraja usklađeni.

  Riječki operni zbor ispunio je dvoranu kazališta iskonskim koralnim zanosom u drugom dijelu, tj. u finalu opere Otkupitelju otkupljenje. U prvom dijelu koncertne izvedbe situacija nije bila toliko dobra – zapjev zbora bio je trom a zvuk prilično tanak, i to zbog nedovoljnog broja pjevača. Zborovođa je Matteo Salvemini.

  Autor ovog teksta nije naročito sklon fragmentarnom izvođenju Parsifala jer njega, kao i ostatak Wagnerova opusa, odlikuje sveobuhvatnost glazbe, riječi, sadržaja i konteksta djela. Ipak, koncertno izvođenje fragmenata iz Parsifala nije neuobičajena pojava u svijetu klasične glazbe – za lipanj je jedan takav koncert bio  najavljen u  Budimpešti, međutim isti je na kraju otkazan. Isto tako, Parsifal u cjelini također se sve češće izvodi koncertno ili poluscenski, nedavna izvedba u Bergenu, Berlinska filharmonija izvela je Parsifala koncertno 2018. godine, a koncertna izvedba bila je i u Bayreuthu u festivalskoj sezoni 2021., iako je orkestar bio smješten u orkestralnoj jami. Nakon svega iznesenog, potpuno je jasno da je fragmentarna izvedba Parsifala dobrodošao repertoarni iskorak riječke opere, koji je došla popratiti i brojna publika, očito zainteresirana za Wagnerov opus, što je dobar znak.

  Ipak, možda je u sam programski koncept koncerta trebalo uključiti koji fragment više iz prvog čina a koji manje iz drugog, kao i bolje objašnjenje sadržaja opere u programskom letku. mogao se otisnuti Uvod u sadržaj, po uzoru na programsku knjižicu već spominjanog zagrebačkog Parsifala iz 2011. godine, jer riječka publika nije toliko upoznata s Wagnerovim opusom i to stoga što pojava neke Wagnerove opere na repertoaru nije pravilo nego iznimka – kako u Rijeci, tako i u cijeloj Hrvatskoj.

  

  Na kraju, valja primijetiti kako je Wagnerov Parsifal opera putem koje se mogu pratiti određeni negativni trendovi u hrvatskoj kulturi. 2011. godine integralni Parsifal na sceni i to predstava koja se na repertoaru održala više od jedne sezone, a 2023. godine okrnjeni Parsifal u koncertnoj formi (za sada, jedna izvedba) – to je, uz određene iznimke, slika hrvatske kulturne scene posljednjih desetak godina. Očito dolaze vremena kada više nećemo moći težiti višim dosezima nego živjeti po utješnoj maksimi – bolje išta nego ništa.  

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 17. travnja 2023.

  Solisti: Lars Cleveman (Parsifal), Dubravka Šeparović Mušović (Kundry), Philipp Mayer (Vitez Grala Gurnemanz), Luka Ortar (čarobnjak Klingsor)

Piše:

Luka
Nalis