Duhovno zaokružena izvedba kompleksne jednočinke

HNK Split: Giacommo Puccini, Sestra Angelica, dir. Veton Marevci, red. Jelena Bosančić

• 

  Splitski teatar odlučio je ad hoc počastiti vjernu publiku koncertnim uprizorenjem Puccinijeve omiljene operne fakture: Sestre Angelice; intimne, hermetične drame tragične heroine koja postavlja pred suvremenog slušatelja brojna pitanja i potiče na sabranu okupaciju određenim „vječnim temama“. Premijera naslova je pod dirigentskom palicom Jure Bučevića bila prošle, 2022., 13. travnja. Potonja izvedba o kojoj će biti riječ postavljena je koncertno, uz redateljsku intervenciju Jelene Bosančić.

  Radi se o središnjoj sastavnici Puccinijevog Triptiha, dovršenog 1918., jednoj od tri impresionističke karakterne operne studije potpuno drugačije od konvencionalnih opera svoga vremena. Dio poznavatelja maestrovog opusa do danas drže Triptih njegovim najboljim ostvarenjem zbog niza determinacija, a sam je autor upravo Sestru Angelicu smatrao svojim najvrjednijim djelom. Najsnažnija poveznica triju Puccinijevih jednočinki može glasiti: varijacije na temu smrti. Plašt (nešto rjeđe izvođen), na libreto Giuseppea Adamia tematizira ljubavni trokut, odsustvo ljubavi i svojevrsnu dramu uronjenu u određeni društveni sloj, Gianni Schicchi temelji se na referenci iz Danteova Pakla gdje se izmjenjuje burleska i dovitljivi persiflaži oko prilično ozbiljne teme nasljedstva.

  Sestra Angelica jest pak lirski balans i mistična drama koja na poseban način progovara o grijehu, žrtvi i smrti, a cijeli Triptih vrijedi promatrati u svjetlu završetka Velikog rata ( praizvedbu Triptiha bilježimo u prosincu 1918. u New Yorku). Atmosfera u svim trima jednočinkama svojstvena je senzibilitetu slušatelja s početka dvadesetog stoljeća, ali nosi i glavne odlike skladateljeva stila- kombinaciju suosjećanja i sažaljenje nad nositeljicama teških sudbina uz vrhunsku uspostavu organizirane ravnoteže dramske strukture djela. Triptih je svojevremeno bio na vagi glazbenih kritičara i teatrologa, bio je, na neki način, u limbu između stava da se radi o iznimnom ostvarenju talijanskog glazbenog genija, odnosno da je riječ o slabašnom uratku kojeg rese vještina orkestracije i pretencioznost, ali bez pravog duha vremena.

  Povijesni sud i ukus publike ipak su više od stoljeća na strani Puccinijevog djela kojeg rado gledamo i slušamo na splitskoj opernoj sceni.

  Kako rekoh, splitska izvedba je bila kostimirana koncertna, ali snaga teme i partiture nije zbog toga bila oslabljena. Dvije glavne uloge, sopranistica Antonija Teskera kao Sestra Angelika i mezzosopranistica Terezija Kusanović kao njezina tetke, bogata kneginje, dale su temeljni doprinos dobroj realizaciji djela. Terezija Kusanović je vokalno i glumački (koliko su joj okolnosti dopuštale) suvereno donijela na scenu hladnu, otmjenu i sudbinski bešćutnu kneginju koja vrhunac razočaranja i sablažnjenja nad svojom nećakinjom pjeva u ariji Nel silenzio di quei raccoglimenti. Volumenom alta i bojom dramskog mezzosoprana „presudila“ je raspadu duševnog stanja svoje nećakinje i ispratila tijek opere u mračne predjele duha.

  S druge pak strane, Teskera je pokazala poseban senzibilitet za hermetičnu i duboko internaliziranu ulogu Angelike, raskajane žene koja nakon saznanja o smrti djeteta želi umrijeti i pridružiti se svom čedu na nebu (nadahnuto otpjevana arija Senza mamma). Popivši otrov radosno se oprašta od života ne uzevši u obzir dio jednadžbe svete dogme da joj samoubojstvo odnosi dušu u pakao i vječnu razdvojenost od djeteta. Na kraju joj je molba Bogorodici uslišana i dijete je vodi sa sobom u nebo, u vječno zajedništvo- iskupljenje u snažnoj molitvi priključilo ju je anđeoskom zboru. Nije bilo jednostavno vokalno pronijeti sav emotivni raspon uloge, ali očito je da se Teskera doista tome posvetila i na koncu pružila publici jednu iskrenu, makar ne u tehničkom smislu najčišću, Angelicu koja je nesporno ostavila dobar dojam.

  Ostale sestre su, rekli bismo, rutinirano i vrijedno otpjevale svoje uloge od kojih nešto naglašenije izdvajam Barbaru Sumić, Branku Pleštinu Stanić i Doru Janu Klarić, a i radnja je bila nešto sklonija pojavljivanju tri navedene pjevačice. Orkestrom je ravnao zborovođa Veton Marevci koji se ovom prilikom bolje vladao za dirigentskim pultom od nedavne Traviate, a zadatak mu, s obzirom na navedene okolnosti nije bio lagan. Doduše, orkestar nije bio punokrvan kako smo naučili. Marevci jednim dijelom nije uspijevao realizirati sve nijanse partiture upravo zbog tog stava orkestra prema izvedbi. Određena suzdržanost i  pomanjkanje ustrajnosti napravili su svoje. Nisam ničiji odvjetnik, ali jesam instrumentalist i mogu određenom logikom razumjeti takav učinak jer im neke okolnosti nisu išle na ruku. S druge strane, strogo uzevši, publika zaslužuje više, a nedavne izvedbe Cavallerie i Traviate zorno su nam pokazale da je riječ o respektabilnom instrumentalnom korpusu ima ozbiljan potencijal i šansu za realizaciju istoga. Zbor je otprilike bio na razini učinka kao i orkestar, a i partitura ih organski vezuje tako da je ishod bio očekivan.

  

  Dobro je da se Sestra Angelica i (ako je moguće) cijeli Triptih povremeno nađe u izvedbama splitske Opere. Cijeli ansambl na čelu s dirigentom ima snagu za ove kompleksne jednočinke, ali uz temeljitu pripremu i posvećenost koja organski izvire iz kreativne magme talentiranih izvođača , a ne iz komemorativnog spomena blizine vjerničkih rituala i obilježja. Duhovni učinci i refleksije su ipak zaokružene, neprispodobive i vrlo osobne, a te koordinate naše kazalište zna prepoznati i podastrijeti svojoj publici kad se svesrdno potrudi.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 14. travnja 2023.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić