Izvrstan splitski ansambl u ljubavi s verizmom i verdijanizmom

HNK Split: Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana, dir. Jure Bučević, red. Jelena Bosančić

• 

  U Splitu je ove korizme izvedena Cavalleria Rusticana, od rimske premijere 1890. godine mondijalno popularna i uspješna operna veristička jednočinka; u suradnji domaćeg teatra i gostujućih pjevača. Dovršena u posljednjim trenucima natječaja milanskog izdavača Edoarda Sonzogna za novu operu, na literarni predložak Giovannija Verge – najistaknutijeg književnika verističkog pravca, bogate melodijske invencije i briljantnog raspisa orkestra  kojim Mascagni reljefno dočarava boje, ugođaje i pastoralni karakter prostora na koji se referira, upisujući u protagoniste radnje potentan emotivni spektar elementarnih strasti, mračnih nagona i žestokih sukoba, Cavalleria na svjetskim i domaćim pozornicama redovito predstavlja gusto, opojno operno vino, privlačno i stilski zahtjevno, jer se u stanovitom izričajnom kompleksu udaljuje od bel canta.

  Dopuštam si, vođen idejom boljeg ocrtavanja splitske izvedbe od prije koji dan, kratki, lakonski ekskurs u verizam. Verizam možemo označiti kao talijansku varijantu naturalizma (koji je francuski umjetnički koncept/stil/pokret). Nakon risorgimenta susreću se u novoformiranoj Kraljevini Italiji feudalni jug i industrijski sjever. Razočaranje revolucijom je veliko i vidljivo, socio-političke razlike su iznimne, adaptacija slojeva političke zajednice i društvenih faktora u novi okvir ne ide bez problema. U takvim okolnostima nacionalni pisci u fokus obrade postavljaju arhaični i ruralni svijet talijanskog juga. Naglašava se težnja k objektivnoj književnosti, tematizaciji separatnih, regionalnih fenomena i impersonalnost pripovjedača.

  

  Verizam u glazbi, teorijski naslonjen na književni program, javlja se kao reakcija na kasnoromantičku operu, poglavito na simbolistički misticizam Richarda Wagnera i njegovih umjetničkih epigona. Glazbena sredstva opernih verista temelje se na tradicionalnoj talijanskoj opernoj melodici uz poželjne stilske uklone i modeliranje uloga izvan bel canta radi postizanja emotivne autentičnosti, grubosti, čistoće izraza, strasti, empatičnosti i elementarnog učinka na slušatelje (ugodnog i/ili neugodnog). S ogradom stilske prepoznatljivosti možemo reći da se i u pojedinim Verdijevim i Puccinijevim djelima realiziraju crte opernog verizma, kao i kod Bizetove Carmen. Naglašavam ogradu, jer se radi o autorima sui generis koji skladaju gigantske opuse izvan jednoobrazne estetike i nikako ih ne vidimo kao priključak verističkom pravcu. S druge strane verizam je u opernoj produkciji potrajao svega dva desetljeća. Nakon amblematske Cavallerie 1890., nastaju opere Zločinački svijet U. Giordana i Pagliacci R. Leoncavalla (1892.) na vlastiti libreto, koja se često uparuje u integralnu izvedbu s Cavalleriom. Posljednja veristička opera je Bogorodičin nakit (I gioielli della Madonna) skladatelja E. Wolf- Ferrarija, praizvedena 1911. u Rimu. Odjeke verizma bilježimo u njemačkoj ( L. Blech, J. Forster) i francuskoj operi (A. Bruneau i G. Charpentier). Domaću stilsku inkorporaciju verizma bilježimo u Bersinoj operi Oganj. Cavalleria je do danas najizvođeniji veristički biser, o čemu dijelom svjedoči više od četrdeset godina stara ekranizacija opere u režiji Franca Zeffirellija. Nositelji uloga su bili Placido Domingo, Elena Obraztsova i Renato Bruson uz zbor i orkestar Teatro alla Scala.

  Dijelovi Cavallerie obilno su korišteni u različitim medijskim varijantama od kojih, kao kuriozum, ističemo upotrebu Turriduove podoknice O Lola c'hai di latti di cammisa s početka opere, koju u filmu Kum pjeva sin Michaela Corleonea, Anthony.

  Splitska publika prijateljuje s Cavalleriom od 1894. Naime, četiri godine nakon svjetske praizvedbe jedna češka putujuća operna družina dovodi Cavalleriu na lokalnu pozornicu. Izvođena je nakon toga 1901., 1907., 1910. i 1924., a 1930. u kombinaciji sa Suppeovom Lijepom Galateom.

  

  Prva poslijeratna uprizorenja ravnali su Silvije Bombardelli i Jakov Voltolini. Na Splitskom ljetu izvođena je na otvorenom svega tri sezone ( 1973., 1974. i 1975.). Izvedbe iz 1981. su između ostalog obilježile scenografija i kostimografija Jagode Buić.

  Izvedbama iz 1992. i 2013. ravna Loris Voltolini, s tim da je potonja uprizorena koncertno i polukoncertno zbog reakcija na lošu financijsku situaciju u društvu i kazalištu. Puccinijeva  Messa di Gloria prethodi joj na pozornici te, 2013. godine. Režiju potpisuje Goran Golovko, a u ulozi Lole pamtimo Tereziju Kusanović.

  Konačno, (polu)pandemijsko, 67. Splitsko ljeto, 2021. otvara upravo premijera Cavallerie i iznimno je pohvalno što se predstava održala u izvedbama do ove o kojoj je riječ.

  Scenograf Ozren Bakotić i kostimografkinja Sonja Obradović uveli su nas na zanimljiv način svojim autorskim radom u malo sicilijansko mjesto na uskršnje jutro. Scena je elementarna, ali sa svom potrebnom simbolikom istovremeno dovoljno prozračna da se ozbiljna dramska radnja odvija uz prikladnu prohodnost svih sudionika. S obzirom na to da nije bilo spuštanja zastora, sve je scenski postavljeno u operativan okvir. Epizodne video-projekcije vješto je uobličio Darko Škrobonja, sugerirajući dijelove dramskog zapleta i dijelove zajedničke prošlosti nositelja izvedbe. Videa jesu, na neki način, pojašnjavanje radnje, ali nikako nisu višak; dapače, diskretno učvršćuju spone u operi i daju na značenju pojedinim odlomcima biografija glavnih likova. Glumački i vokalno superioran, u jednoj od svojih ponajboljih uloga bio je Max Jota – Turridu uistinu svjetskog potencijala. Raspon verističke drame – od suptilne podoknice na početku opere O Lola c'hai di latti di cammisa u toplom f- molu, preko slavljeničke i robusne Viva il vino spumegante do konačnog sloma u oproštaju s majkom: Mamma, quel' vino e generoso, doveo je do potpunog ostvarenja te predblagdanske večeri. Teško da mu se bilo što može upisati pod manjkavost izvedbe. Pripremljen, vokalno je virtuozno i dozirano kombinirao profinjenu belkantističku estetiku s prijeko potrebnom povremenom vokalnom grubošću, autentičnim i sugestivnim emocijama koje su, zahvaljujući iskrenom predanju, ovladale cjelokupnom izvedbom. Učinio je Jota i splitskoj sopranistici Antoniji Teskeri – svojoj Santuzzi te večeri, posebnu ljubav u biseru izvedbe, podužem duetu- drami Tu qui, Santuzza? koji završava proklinjanjem svega u odnosu. Ljubav u smislu poticaja na bolje i potpuno proživljeno, što mu je Teskera obilato uzvratila. Duet je izvrsno zaokružen potporom maestra Bučevića i, u tom slučaju, čvrstog orkestra Opere.
  
  

  Vokalno zaokruženo i nadahnuto, uz određenu manjkavost u sceničnosti i dramskom pokretu, Teskera je donijela i ostatak uloge kako priliči iskusnoj pjevačici, osobito u ariji Voi lo sapete, o mamma. Nijansirano i hermetično pripovijedala je o svojoj ljubavnoj boli i poniženju, tragajući za najboljom dispozicijom glasa za taj dramski trenutak. U duetu Dite, mamma Lucia, također pokazuje vokalnu zrelost i suptilnost u tumačenju uloge. Orkestar je taj broj popratio nadahnuto uz osobito ugodan prinos drvenih duhača. Teskera je lakše dosezala verističke slobode i autentičnost uz Jotinu potporu, ne zanemarujući zaista posvećeno tumačenje i ostalih dijelova svoje uloge. U ulozi Alfia, baritona i seoskog silnika, predstavio se Pedro Carrillo-Perera. U nastupnoj ariji (ne jednostavnoj!) Il cavallo scalpita , potpomognutoj na početku muškim a pred finale mješovitim zborom, Carrillo se nije snašao. Prilično suzdržan, u borbi s kvalitetom visina i tiši od orkestra (tko je kriv, o tome se dade raspraviti), nije ponudio potrebnu snagu kao dio osobnog identiteta uloge. Zbor mu je u tom odlomku bio vjetar u leđa, ali lađa je ostala u luci. Razvojem predstave Carrillo se opušta, prepušta dobroj kreaciji na sceni i bolji je, osobito u duetu sa Santuzzom u kojem se ogleda njegov bijes i povrijeđenost zbog Loline nevjere. U tom je dijelu Carrillo rutinirano i čvrsto iznio zahtjeve partiture.

  Luciju, Turriduovu majku, podastrla nam je još nedavno debitantica Dora Jana Klarić, mlada mezzosopranistica koju pamtimo iz recentne Traviate i veselimo se proljetnim izvedbama. Najmlađa na sceni, temeljito je i sugestivno ocrtala lik starije, konzervativne žene, majke koja u mediteranskoj tradiciji ima posebno mjesto u geneaološko- sociološkom prihvaćanju. Ona nema samostalnu ariju, ali je utočište i osoba od povjerenja, zaglavni kamen kojem se utječu i Turridu i Santuzza. Pridonosila je vokalno i glumački snažnom razvoju predstave i odnosa među vodećim ulogama, dajući sebi na važnosti u točno odgovarajućoj mjeri. Neke manjkavosti u glumi možemo pripojiti svježem kročenju na daske koje život znače. Svjedočimo postupnom i komplementarnom razvoju mladog glasa koji aktivno sazrijeva na primjerenom repertoaru u matičnoj kući. Bravo za Doru i upravu Opere!

  Ulogu zanosne Lole donijela nam je Đina Vučković, sposobna pjevačica kojoj je u ovoj izvedbi ipak nedostajalo snage za ravnopravno priključenje u dramu dvoje vodećih sudionika. Držim da je potrebno još malo istrajanja i autentifikacije (vokalne i glumačke) da bi se potencijal realizirao na adekvatan način. Jota i Teskera su zahtjevni u svojim ulogama, ali Lola u glasu Đine Vučković zasigurno može pružiti više u sljedećim izvedbama kad uloga dozrije kako partitura zahtjeva.

  Zbor pod ravnanjem maestra Marevcija nagrađen je obilatim odobravanjem od strane publike u više navrata, ali učinak nije u svim ključnim scenama bio podjednak. Meteorološkom terminologijom bilo je to: „umjereno oblačno s prevladavajućim sunčanim razdobljima.“ Uvodni zbor i ples Gli aranci olezzano donose skladno, u pastoralnom raspoloženju, s puno dobro uštimanih duhača u pozadini.

  Čuvenu numeru, često ekstrapoliranu i izvođenu koncertno, Regina Coeli laetare – uz sudjelovanje Santuzze i Lucije, donose manje uvjerljivo uz ponešto nejasnu koordinaciju s dirigentom. Finale je impresivno, ali je više partitura radila za sebe.

  Splitski zbor zasigurno može pružiti bolju izvedbu ovog broja. Očito je bilo nagnuće i želja da stvar uspije, a potrebno je možda nešto više usredotočenosti na sve poluge izvedbe.

  Dojam se popravljao prema kraju predstave. Zbor je svim solistima pružio ruku čvrstog i pouzdanog partnera, osobito u vinskoj pjesmi u suradnji s Jotom. Dostojanstveno su scenski ispratili izvedbu do samog kraja, kada se radnja zaključuje zaprepaštenim pogledima i potresnom glazbom nad mrtvim Turriduovim tijelom.

  

  Ističem, za kraj, evidentno dobru suradnju i zajednički cilj u naglašavanju značenja drame u partituri redateljice Jelene Bosančić i dirigenta Jure Bučevića. Dosljedno su proveli rast i ispreplitanje zajedničkih ideja u oživljavanju ovog glazbeno-scenskog pothvata. Bučević je bio na trenutke suzdržan, osobito u instrumentalnim intermezzima, što ne procjenjujem kao nedostatak, možda više – pristup. Pjevačima je bio naklonjen, možda i previše. Nešto čvršća zapovjedna linija moguće bi bolje usmjerila dramu izvedbe i povezala u koherentniji oblik. Svakako, čestitke maestru na pripremljenom orkestru! Nažalost, možda upravo zbog prevladavajući čiste partiture većim dijelom izvedbe, neki tehnički propusti i nesnalaženja u dubljem gudačkom korpusu su povremeno neugodno dopirali do publike.

  Cavalleria ne može pogriješiti, čini se! Nerv splitskog teatra i teatarsku publiku pogađa svaki takt ove svjetske opere. Travanjska izvedba nam je pokazala široku lepezu mogućnosti domaćeg ansambla, neke skrivene potencijale, možda i neke nove mogućnosti i šanse, ali iznad svega ostvarenje jednog respektabilnog Turridua (Jota) za kakvim bi svako kazalište unutar svojih potencijala trebalo tragati i stvarati pretpostavke za razvoj i scensku realizaciju upravo takvih kadrova. U ljubavi s verizmom i verdijanizmom.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 10. travnja 2023.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić