Ambiciozan i uspješan projekt nepotrebno razdvojen u dvije večeri
Kraljevsko kazalište La Monnaie/De Munt u Bruxellesu: G. Donizetti, Bastarda, dir. Francesco Lanzillotta, red. Olivier Fredj, 21. i 30. ožujka 2023.
-
Opera u Bruxellesu predstavila je svoju prvu i jedinu talijansku premijeru ove godine u dvije večeri, naslovljenu Bastarda, o životu engleske kraljice Elizabete I. temeljenoj na četiri Donizettijeve opere koje se bave obitelji Tudor: Elisabetta al castello di Kenilworth, Anna Bolenna, Maria Stuarda i Roberto Devereux. Koncept je osmislio britansko-francuski redatelj Oliver Fredj, koji je uz Yanna Apperrya sastavio i dijaloge na engleskom jeziku, uz pomoć kojih nas naratori vode kronološki kroz život Elizabete I. Kraljica cijelo vrijeme ima i dublera, glumicu u identičnom kostimu koja kao djevojčica Elizabeta, također na engleskom, ima dojmljive replike s opernim likovima, te tako ovo djelo poprima odlike svojevrsnog Singspiela.
Prva večer Bastarde, podnaslova For Better, For Worse… započinje dosjetljivim paralelama naratora o potezima Elizabetinog oca Henrika VIII. i današnjeg Brexita, dok djevojčicu Elizabetu uz zvukove muzičke kutije uspavljuje majka Ana uz dojmljivu Al dolce guidami (Anna Bolena) koju belkantistički virtuozno izvodi gruzijska sopranistica Salome Jicia. I već na početku su vidljivi nedostaci ovog koncepta, gdje se uz kakofoniju muzičke kutije i sopranske arije konstantno izmjenjuje naracija na engleskom – koja pomaže praćenju radnje ali otežava uživljavanju u Donizettijev belcanto (treba priznati da se na početku druge večeri u sličnoj situaciji, muzička kutija ipak zatvara prije prve arije).
Uvertira Roberta Devereuxa je poznatim God Save the Queen citatom izvrsno funkcionirala za prvo pojavljivanje Elizabete kao kraljice, prilikom čega je i publika pozvana da ustane, ali teško je na osnovi Donizettijevih romantičnih i najčešće u potpunosti izmišljenih situacija, predstaviti povijesni tijek Elizabetinog života i/ili njezinog kompleksnog lika. Narator komično/istinito ističe da su gledatelji došli vidjeti duel kraljica, te s Figlia impura di Bolena (Maria Stuarda) završava prva večer, a upravo u tom duetu Marija Stuart Elizabetu naziva bastarda, odakle i dolazi naslov za ovu operu-koncept.
Grčku sopranisticu Myrto Papatanasiu je na premijeri zamijenila mlada talijanska sopranistica Francesca Sassu (predviđena alteracija) kao Elizabeta, a nizozemska sopranistica Lenneke Ruiten bila je Marija Stuart. Iako scenski vrlo dojmljive, pokušavaju dočarati sukob koji se u stvarnosti nije mogao dogoditi jer se dvije kraljice nikada nisu srele, ali je bilo vidljivo da je prva još uvijek mladog, iako jasnog glasa, a druga bliža Mozartovim ulogama. Talijanski tenor Enea Scala miljenik je ovdašnje publike, s fokusom na belcanto uloge. Nastupio je već u gotovo svim Donizettijevim tenorskim ulogama, a kao grof Leicester pokazao je da je još uvijek snažnog glasa u najvišim registrima tijekom prve večeri. Treba još istaknuti mladu talijansku sopranisticu Valentinu Mastrangelo koja kao njegova partnerica Amelia Robsart precizno izvodi, među samom publikom, Par che mi dica ancora (Elisabetta al castello di Kenilworth), koja priziva najbolje Donizettijeve uloge opsjednutih.
Druga večer Bastarde, podnaslova Till Death Do Us Apart, započinje s E sgombro il loco (Anna Bolena), izvorno pisanom za kontraalt, a ovdje je kao Stenton izvodi australski kontratenor David Hansen, koji je ujedno jedan od naratora. Uz kratko ponavljanje radnje prve večeri – jer zamišljeno je da se dvije večeri mogu pratiti zasebno, ostatak čine većinom dijelovi iz opere Roberto Devereux. Ruski tenor Sergey Romanovsky je također već nastupao u gotovo svim Donizettijevim tenorskim ulogama, te je kao Roberto Devereux u drugoj večeri bio jednako dobar kao i Scala u prvoj. Francesca Sassu je potentnija Elizabeta u drugoj večeri, posebno u Quel sangue versato (Roberto Devereux), do razine da kraljica nakon smrti jednostavno ne želi napustiti pozornicu, a zlatni konfeti koji je zasipaju vizualno su najdojmljiviji dio večeri.
Proslavljeni talijanski operni dirigent Francesco Lanzillotta bio je suveren u Donizettijevim partiturama (neke je Donnizettijeve opere snimio i na nosačima zvuka), a iskazao se i kao kompozitor u aranžmanu povezivanja radnje Bastarde. Prvi put je voditelj zbora La Monnaie bio Giulio Magnanini, što se odmah odrazilo na kvalitetu, posebno tijekom druge večeri. Ženski kostimi Petre Reinhardt najbolji su dio ove produkcije i spajaju elizabetinski kostim i moderno oblikovanje, bez npr. nepotrebnog niza bisernih ogrlica, vrlo čestih u sličnim prilikama. Scenografija Ursa Schoenebauma je decentna, ponekad uz pomoć ogledala upravo dočarava kostime, a koregorafija Avshaloma Pollaka funkcionira na sceni, ali plesači doista nisu bili potrebni tijekom pauze na stubištu da nas uvjere da smo i dalje u elizabetinskoj palači.
Sveukupno, predstavljen je dugo pripreman, doista ambiciozan i na kraju uspjeli projekt u briselskoj operi, ali je opći dojam da je sažimanje četiri Donizettijeve opere moglo bolje funkcionirati tijekom jedne (duže) večeri.
© Mario Martinec, OPERA.hr, 10. travnja 2023.
