Dobrodošla vokalna osvježenja uz nesigurno vodstvo

HNK Split: Giuseppe Verdi, La Traviata, dir. Veton Marevci, red. Robert Bošković

• 

  La Traviata, jedna od najizvođenijih Verdijevih opera, koja već naslovom (la traviata – posrnula, zabludjela žena) sugerira moralni sunovrat i slijedom toga osudu hipokrizijskog buržujskog sloja pariškog društva sredine 19. stoljeća, uprizorena je 21. ožujka ove godine kao prva izvedba nakon premijere 26. studenog 2022. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Naklonost splitske publike prema Verdijevim naslovima potvrdilo je dupkom puno gledalište, uz neizostavna iščekivanja, bodrenje i komentiranje protagonista izvedbe. Splitska je publika već u 19. stoljeću, za maestrova života, čula deset od dvadeset šest njegovih opera u cijelosti, a neke i u instrumentalnim ekstraktima. Od prve izvedbe Traviate, koju je pripremio splitski operni ansambl s domaćim snagama, prošlo je gotovo stoljeće (izvedba je bila 24. siječnja 1924.). Traviata nije bila u Splitu postavljana isključivo u kazališnoj zgradi; lokacije su mijenjane. Smatram da je upravo ova, psihološki najintimnija operna preradba Dumasove Dame s kamelijama, prikladna isključivo za kazališnu kuću – nikako za otvorene prostore, upravo zbog slojevitog glazbeno-dramskog sjenčanja odnosa nositelja psihološke drame i posljedično njihove osobne transformacije i katarze koja ostvaruje puni učinak na konstruiranom, ograničenom i svojstvenom prostoru kazališne scene.

  Literarni predložak je djelo Verdijeva suvremenika, nije adaptacija povijesne literature niti oživljavanje određenog herojskog lika ili događaja – Verdi utkiva lepezu emocija u partituru o Violetti Valery, bogatoj pariškoj kurtizani, ženi s nataloženim moralnim teretom koja je erotski san utjecajnog muškog društva, komprimiravši u njoj kaleidoskop emocionalnih mogućnosti, proplamsaja i realizacija, ujedno stavljajući pred generacije soprana zahtjevnu i iznimno privlačnu fakturu koju od želje do ostvarenja odvajaju mnoge vokalne i dramske prepreke i izazovi.

  Kurtizana koja je u živoj povijesti bila nadahnuće jest Marie Duplessis, umrla od tuberkuloze u ranim dvadesetim godinama života, a čiju je sudbinu zabilježio Alexandre Dumas sin, u romanu objavljenom 1848. godine. Praizvedba opere je bila niti pet godina nakon toga u kazalištu La Fenice u Veneciji, što jasno svjedoči o Verdijevom interesu za temu. Kamelije su navedenoj dami bile simbolično cvijeće: nježno su mirisale, zbog čega ih je mogla primati na dar od udvarača u velikim količinama bez posljedica za olfaktivne učinke, a istovremeno je njena poruka pri darivanju udvarača kamelijama bila jasna – komu dade bijeli cvijet, ima njenu naklonost, komu crveni – strpljenje je jedino što mu preostaje. Opera je u punini zaživjela na svjetskim pozornicama, između ostalog i zbog intrigantne teme: koliko je ljubav moguća u, s konvencionalnog moralnog rakursa, iščašenom životu, i kad se dogodi, koliko vrijedi? Vrijedi li života? Koliko ju prevladavajuće hladna i bešćutna društvena stvarnost erodira do raspada i nevjerice? Je li upravo ljubav osnova svake moralne odluke i tranzicije? Pobjeđuje li ljubav u dihotomiji grijeha i moralne vrline?

  Uzevši u obzir ova pitanja, Verdi u Traviati piše bezvremensku glazbu i modelira dramu koja u ozbiljnim vokalnim i instrumentalnim zahtjevima svih aktera ostvaruje na publiku dojmljiv učinak te ujedno vodi izvođače do umjetničke realizacije (ako je dosegnu).

  Splitska izvedba ovog mjeseca, kako je navedeno, nije bila premijera, ali traži poseban osvrt jer je in medias res uvela na scenu nove pjevačice i dirigenta. Svjetla pozornice osvojila je na poseban način Nela Šarić u ulozi Violette. Ne kanim ići ključem usporedbe Lane Kos – svjetski renomirane sopranistice kojoj je Traviata u studenom prošle godine bila tridesetprvo ostvarenje Violette u karijeri i koja je glasom i glumom oduševila publiku, s Nelom Šarić  - sopranom nježnije, lirske vokalne formacije. S druge strane, Šarić je u životnim i pjevačkim godinama koje zahtijevaju skrupulozno tumačenje naslovne uloge ovog ranga i taj zahtjev je u velikoj mjeri ispunjen. U prvom činu nam u solističkoj ekspoziciji E strano… Ah, fors' e lui? i nakon toga u visprenoj Sempre libera daje oćutjeti proživljenost uloge preciznom, ornamentiranom i sjajem svog lirskog soprana obojanom izvedbom, prateći dirigenta Vetona Marevcija, kojem je ova izvedba također debitantska. Nije joj u potpunosti išao na ruku s tempima i glasnoćom orkestra, ali je srećom okvir izvedbe i dalje definiran vokalnom i glumačkom kvalitetom mlade sopranistice. Dodajem napomenu: tijekom izvedbe Neli Šarić je u dramatskim scenama nedostajalo one iskonske snage glasa koja je u tumačenju Violette zaista u etapama potrebna, ali to nije presudno utjecalo na dramsko tkivo opere koje ona osjeća glumački i vokalno u vlastitom modelu. Stilski svakako prikladno i zanimljivo.

  U kratkom, ali potresnom ulomku Amami, Alfredo očituje se vokalna i glumačka zrelost Nele Šarić. Prihvatila je Violettu u svim njenim emocionalnim nagnućima i glas je iznio težinu uloge. Pripremljena u svakom segmentu, zračila je neobičnom radošću i sigurnošću u izvedbi. U finalu, u dijelu Addio del passato, u prihvaćanju nezaustavljivog odlaska s pozornice života, ipak će trebati još koja izvedba (kojoj se radujemo) da bi i ta slika ostavila potpun glumački i emocionalni dojam. Neli Šarić je Uprava Opere poklonila povjerenje i na tome im valja čestitati – publika ju je nagradila srčanim prijemom, ona je povjerenje opravdala. Vjerujemo da će često i uspješno broditi ulogama na splitskoj pozornici.

  Max Jota, tenor kojem je splitski teatar neko vrijeme domaća pozornica, duže je ulazio u cipele glavne muške uloge, Alfreda. Ponešto intonativno nesiguran i glumački na trenutke zbunjen, ostvario je značajnije vokalne prinose u odmaklom dijelu opere. Doduše, izborit će se on s visinama, frazom i stilom uloge (radi se o pouzdanom pjevaču) ali uloga Alfreda mu nije prirođena i dobro je da ga to ne smeta, osobito u pjevačkom artizmu. U ariji i kabaleti Lunge da lei per me non v'ha diletto ….De' miei bollenti spiriti… Oh mio rimoroso, nedostajalo je tempa u orkestru i dinamičkog nijansiranja, ali to nije omelo rutiniranog tenora da lijepo otpjeva još jednu čuvenu ariju. U duetu Un di felice, eterea Nela Šarić je bila uvjerljivija karika. Glumački je Jota s razvojem radnje bio sve uvjerljiviji, vokalno se stabilizirao i zaslužio pohvalu publike.

  U drugi, lirski duet s Violettom – Parigi, o cara, simbolički se upleo treći entitet – vrlo neprimjereno vođen tempo izvedbe, koji je zasigurno razvodnio slojevit i zanosan ljubavni trenutak. Šteta!

  Posebno važna i u rangu s dvije vodeće uloge jest i ona Giorgia Germonta, Alfredovog oca, koju nam je ispjevao Marko Lasić – bariton nježnijeg vokalnog kolorita, pouzdan i odgovoran nositelj dijela baritonskog repertoara u matičnoj kući. Jedno vrijeme kao zborist, sada kao solist, vrijedno ostvaruje uspjehe na pozornici. Ne dam se uplesti u prozaične usporedbe Lasića i baritona „kakvi bi trebali biti“ za tu ulogu. Germont je vrhunski vokalno i dramski nijansirana uloga; sitni plemić koji od subverzivnog i podlog moralista na kraju prihvaća ljubav kao jedini ispravan put i žali zbog zla koje je nanio Alfredu i Violetti. Najdojmljivija lirska kantilena opere, obojana drvenim puhačima u skladnim tercama, jest upravo Germontova arija u mekanom Des-duru – Di Provenza il mar, il suol. Nema značajnog verdijanskog baritona kojem ova arija nije u niski značajnih izvedbi. Lasić ju je otpjevao čvrsto, uvjerljivo i u punom kapacitetu glasa, nježnije od izvedbi koje pamtimo, ali za svaku pohvalu. Izvrsno je kada u domaćem ansamblu sazrijeva takav glas, krčeći svoj put vrijedno i ambiciozno. Publika ga je nagradila za vokalno primjerenu i emotivnu izvedbu. Nažalost, potpisniku ovih redaka tempo izvedbe arije bio je potpuno promašen u svjetlu razvoja dramskog sadržaja. Naime, Germont je na sceni s Alfredom; on je  brižan, nježan otac koji se potpuno emotivno predaje trenutku i želi vratiti Alfreda u provansalsko djetinjstvo, na obale Mediterana. Tempo koji je odabrao maestro Marevci jest tempo nekih koncertnih snimki čuvene arije, ali nikako se ne uklapa u konstrukciju žive drame na sceni. K tome, Lasić je bio u priličnoj šansi da mu se glas otme kontroli. Nije se dogodilo, srećom.

  U podužem duetu s Violettom Madamigella Valery? nedostajalo je Lasiću interakcije i vokalne uvjerljivosti, uz pohvalu za proživljeno pjevanje arioza Pura siccome un angelo.

  Osobitu radost muziciranja na scenu su donijele još dvije debitantice, studentice pjevanja u klasi Terezije Kusanović. Prva je mezzosopranistica Dora Jana Klarić u ulozi Flore, Violetine prijateljice. Punim, baršunastim glasom iznimne uvjerljivosti donijela je na scenu prijeko potreban zanos mlade pjevačice, srodivši se s ulogom karakterno i vokalno. Prirođenom muzikalnošću i stabilnim vokalom bila je pravo osvježenje i poruka ispravnog puta razvoja za Splitsku operu: ponuditi mladim pjevačima priliku! Dokaz da nema male uloge ako u nju ugradiš puno ljubavi i vokalnog potencijala, pokazala nam je i u toplom sopranu otpjevala druga debitantica – Rahela Ujević u ulozi Annine, diskretne i osjetljive Violetine služavke. S puno ukusa i glumačkog mara proživjela je svaki trenutak sudbine svoje gospodarice, amplificirajući spektar njenih emocija kroz svoj glas. Takav napor i želja zaslužuju ozbiljniju priliku za ovu mladu, nadarenu sopranisticu.

  Sporedne muške uloge baruna Douphola, markiza d'Obignija, Gastona i Dr. Grenvila donijeli su Vlatko Belas, Felipe Čudina, Lovre Gujinović i Matija Škiljo, od kojih zapaženije izdvajam Belasa.

  

  Režiju potpisuje dubrovački glumac Robert Bošković, koji koristi u svijetu dobro poznatu igru s alter egom protagonista. Mia Bujan i Luka Čerjan, mladi glumci, odlično su odigrali svoje uloge, sugerirajući radnju kroz san u kojem se susreću Violettina prošlost, sadašnjost i budućnost. Pojašnjavanje radnje s oduzimanjem listova Violetti prilikom pisanja oproštajnog pisma ometa doživljaj opere i dramaturški ga ne upotpunjava. Kostime je vješto priredio Mladen Radovniković. Ansambl je očito naučio nositi se s nakošenim slikama na sceni i golemom rotondom koja je Violetina postelja, pa se dramska igra mogla odvijati uz nešto veću pažnju kontrole prostora. Mišljenja sam da je oprema na sceni ipak mogla biti pomaknuta nešto dublje u unutrašnjost pozornice s obzirom na povremeno velik broj sudionika. Scenograf je Slaven Raos, a koreograf plesnih brojeva Remus Dimache. Članovi baletnog ansambla su efektno pridonijeli slikama na sceni, uz impresivne akrobacije polaznika Baletnog studija HNK-a Split. Zbor splitske Opere uvijek je pouzdan i muzikalan tumač Verdijevih partitura. Toplog, zaokruženog zvuka i promišljenim fraziranjem izvrsno su zaokružili ukupan dojam djela. U prvom činu zboristi pjevaju kroz platnene otvore u metalnoj rešetki, što utječe na fokus zvuka i ritmičku neujednačenost. Vrlo brzo preuzimaju kreaciju u svoje ruke i do kraja vrijedno tumače moćnu i pokretljivu fakturu.

  Dirigentu izvedbe, ujedno zborovođi Opere, Vetonu Marevciju možemo prigovoriti nedostatak kontrole nad tempima te ponekad nesuvislim znakovima za pojedine aktere na sceni. Instrumentalni brojevi nisu odavali sigurnost u izvedbi, navlastito gudački korpus. Pregnantnosti izvedbe je zasigurno nedostajalo. Orkestar je pun mladih i sposobnih instrumentalista koji se mogu nositi s izazovima složenih partitura, a to je i ova izvedba pokazala. Na dirigentu je minucioznije osmišljavanje i povezivanje slika u koherentnu cjelinu koja će u svakom trenutku održavati žar drame, ne podilazeći vlastitoj ugodi za pultom. Vjerujem da može biti bolje, Traviata to svakako zaslužuje.

  

  Ukupno, Traviata je nepogrešiv naslov za privlačenje publike u kazalište; vrijednost po sebi je planirati za trajnije izvođenje ovu operu i reprizirati je. Kad se tome pridoda dimenzija zrenja mladih pjevača na sceni u živoj i zahtjevnoj izvedbi uz iskusnije kolege, onda splitska Traviata ima instruktivnu i umjetničku sastavnicu. Instruktivnu svim snagama podržavamo, prevladavanju umjetničke težimo. Libiamo ne' lieti calici, che la belezza in fiora! Uzdravlje za buduće izvedbe!

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 29. ožujka 2023.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić