Dojam neujednačenosti ublažen istaknutijim dosezima pojedinih kreacija

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: W. A. Mozart, Čarobna frula, dir. Srba Dinić / Ivan Hut, red. Krešimir Dolenčić; uz izvedbe 7., 9. i 11. ožujka 2023.

• 
  
  Premijera Mozartove Čarobne frule 2018. bila je posljednja operna premijera s Nikšom Barezom kao dirigentom u zagrebačkoj Operi. Reprize 2020. bile su zadnje operne izvedbe u njegovoj karijeri. Nema više Bareze, pa nema više ni onog za većinu interpreta i slušatelja neobično pokretljiva tempa u završetku kvinteta Triju dama, Tamina i Papagena iz I. čina (Hm! hm! hm!), u kojem je filološki polazio od oznake tempa i mjere (Andante; alla breve), kao ni šutnje klarinetâ i rogova na prijelazu iz drugog u treći takt dueta Pamine i Papagena što prethodi finalu I. čina (jer nota u dionicama tih instrumenata nema na tom mjestu u Mozartovu autografu), ali ni onoga uzbuđenja u silovitu završetku toga finala (Presto; alla breve).

  Ostvarenje redatelja Krešimira Dolenčića, koji je izvedbom ove opere 9. ožujka obilježio 40. obljetnicu umjetničkog rada, nije bez zgodnih detalja (npr. fizički habitus Papagena, svijet neobična bilja u dobrom dijelu I. čina, kostimografsko rješenje Papagene dok je još u obličju Stare žene, Papagenova namjera samoubojstva vješanjem o minijaturno drvo, spajanje cijeloga ansambla u krug na kraju finala II. čina – na pozornici i u parteru gledališta), ali režija je to koja u cjelini razočarava. Režiranje uvertire (aluzija na migrante), poništavanje efekta zmije koja progoni Tamina, posve neatraktivna pojavljivanja Kraljice noći, siromašna scenografija, pa tako i prazna pozornica u finalu I. čina u kojem bi Tamino sviranjem čarobne frule (flaute) trebao pobuditi i razne životinje – puno je propuštenih prilika. Ono što jest prisutno dovoljno je funkcionalno, donekle i atraktivno da – dakako uz auru Mozartove partiture i Schikanederova libreta opere-bajke s interpoliranim asocijacijama na slobodno zidarstvo, privuče publiku različitih uzrasta (ove su sezone dobar dio gledališta ispunili školarci, za koje je Čarobna frula idealan naslov za uvođenje u svijet opere). Šumovi i glazba pridodani Mozartovoj partituri, npr. sva dodana pojavljivanja flaute i čembala (ne zvončića / Glockenspiela) kao komentara govorenih dijaloga (i šutnje unutar njih), neodoljivo podsjećaju na koncept snimke Čarobne frule (Harmonia Mundi, 2010) pod iritantno manirističkim ravnanjem Renéa Jacobsa.

  Ovosezonske su se reprize pokazale neujednačenima, prije svega zbog nedovoljno atraktivne solističke podjele (podjela svih uloga u posljednjim trima od pet ovosezonskih izvedbi, na koje se odnosi ovaj osvrt, dana je na kraju teksta). Jedan od aduta premijere 2018. bio je Sarastro Marka Špehara, pojave autoritativne ili blage, prema potrebi, fino oblikovana tona i lijepa, karakteristična timbra. Te su kvalitete prisutne i danas, ali ih sada prati i nedovoljno kontroliran vibrato. Siniša Štork u istoj je ulozi ponovio solidnost svoje interpretacije, s ne uvijek najčišćom intonacijom. Predstavi nedostaje uistinu atraktivna Kraljica noći. Viktorija Đurđek ima pod kontrolom svaki ton f³u obje arije (uopće su izazovna staccato mjesta ono najbolje u njezinoj izvedbi), ali u kantabilnom dijelu prve arije, odlomku Zum Leiden bin ich auserkoren, ne ostvaruje kvalitetom tona dovoljan dojam umilnosti u Tamina, kao ni ukupnom interpretacijom svima poznate arije iz II. čina dojam strahopoštovanja u Pamine. Solidnije je se sjećamo s riječke premijere Čarobne frule 2021. U Zagrebu je u premijernoj sezoni Kraljica noći Lidije Horvat Dunjko funkcionirala solidno, za neke – premda dakako ne idealna, i kao ugodno iznenađenje. Danas je pjevački dobrim dijelom izvan njezinih stvarnih mogućnosti, već i zbog toga što joj tonovi f³više nisu na raspolaganju.

  Neobično je što je mladi tenor početnik Matteo Ivan Rašić (Innsbruck, 1999) među tri tumača Tamina odabran za nastup već na prvoj izvedbi, dakle za prvu podjelu (slušali smo ga na trećoj izvedbi). Riječ je o nedvojbeno perspektivnu pjevaču koji je za svoju dob više nego pristojno, uz to i osjećajno interpretirao nastupnu ariju iz I. čina Dies Bildnis ist bezaubernd schön, a najbolji je bio u dramskome recitativu u finalu toga čina, izražajan i odvažan tijekom dijaloga s Govornikom. Razumljivo je da mu visine, premda dostupne, ne krase prava zvonkost i punoća tona i da je u nepjevačkome dijelu uloge, u govorenim dijalozima ovoga Singspiela, u ovoj predstavi radi neposrednije recepcije na hrvatskom umjesto njemačkoga jezika, nedovoljno iskusan. Pitanje je je li njegov debi u zagrebačkom HNK-u trebao biti baš u tako eksponiranoj i zahtjevnoj ulozi kao što je Tamino. Interpretaciju Tomislava Mužeka i dalje krase poseban rafinman, muzikalnost i uzorna dikcija, ali mu nedostaje lakoće u pjevanju i punoće tona u gornjem položaju glasa. Najbolji je pjevački dojam ostavio već znani nam Tamino posljednje izvedbe Martin Sušnik, koji je nastupio umjesto isprva najavljena Filipa Filipovića (on je ranije već bio otpjevao jednu predstavu). Kontrola i nemalen volumen tona, ljepota fraziranja i sočnost visina obilježile su Sušnikovu nastupnu ariju na način koji je izostao u tumačâ iste uloge na prethodnim dvjema izvedbama.

  Darija Auguštan i Josipa Lončar svojim su lirskim sopranom uredna vibrata jako lijepo donijele Paminu – prva s vrhuncem u ariji iz II. čina, a druga u prizoru pokušaja samoubojstva zbog prividno neuzvraćene ljubavi u finalu istoga čina, tako da su obje bile najbolji tumači neke od glavnih uloga na izvedbama 7. i 9. ožujka, pri čemu je Lončar doduše nastupila previše glumački stereotipno u govorenim dijalozima. Ivana Lazar, premijerna Kraljica noći 2018, tumačila je na posljednjoj ovosezonskoj izvedbi prvi put ulogu Pamine i u njoj pokazala interpretacijsku toplinu u pjevanom i prirodnost u govorenom dijelu. Najveći je intenzitet punoćom tona i zaobljenošću fraze i ona postigla u prizoru pokušaja samoubojstva što ga odagnaju Tri dječaka, dok je dojmu zaokruženosti njezine Pamine povremeno smetala upadljivost brzoga vibrata što lomi duže poteze glazbenih fraza.

  Važan prinosnik u doživljaju posljednjih dviju izvedbi bio je dobro nam poznati Papageno Ozrena Bilušića, pjevačkom razbarušenošću možda na tragu izvornoga tumača te uloge, samoga libretista i, među ostalim, glumca Schikanedera, a publici zlatan spontanošću i neposrednošću svojega ponekad i sirova humora. Zanimljivo je bilo doživjeti prije toga i jednu drugačiju interpretaciju, onu Miljenka Turka, pjevački osjetno profinjeniju, povremeno i na tragu načina pjevanja Lieda, a s humorom nešto blaže zaoštrenim, rafiniranijim, ali ipak dovoljno karizmatične pojave. Turkov Papageno, poslije Pamine Darije Auguštan, najbolja kreacija večeri 7. ožujka, donio je u varijacijama govorena teksta neke nove trenutke dosad neprisutne u ovoj predstavi, a dva se Papagena razlikuju npr. i prirodom obroka tijekom kušnje šutnjom u II. činu (Bilušićeva banana, Turkova hrenovka).

  Razlikuju se i Monostatos Ladislava Vrgoča, s poznatim njegovim načinom izvedbe karakternoga tenora i s istočnjačkim hrvatskim u govorenim dijalozima (pogrešni padeži), i onaj Roka Radovana, razigran i možda za nijansu odveć karikiran, kao i dvije zvonke Papagene – Josipa Bilić i kajkavska Josipa Gvozdanić. Toni Nežić nije se nametnuo u manjoj, ali u finalu I. čina važnoj ulozi Govornika, koju je Marin Čargo donio staloženom pojavom, s lijepim timbrom i dobro oblikovana tona na posljednjim dvjema izvedbama.

  

  Posebna su priča ove Čarobne frule još od premijere 2018. Tri dame Kraljice noći. U većini izvedbi tri pjevačice nisu međusobno tipom i karakteristikama glasa bile na pravi način ujednačene, a često su bile uzrokom i manjih raspada u ansamblima, osobito u kvintetu Wie? Wie? Wie? iz II. čina, čega nisu bile lišene ni neke Barezine izvedbe. Nova Prva dama Marta Hut nije previše pomogla odagnavanju takvih dojmova, ali je ugodno iznenađenje bila posljednja ovosezonska izvedba na kojoj su Kristina Anđelka Đopar, Tamara Franetović Felbinger i Helena Lucić Šego funkcionirale kao u povijesti Dolenčićeve predstave ne tako često uigran tercet. Što za doprinos drugih dviju dama i za Čarobnu frulu uopće znači pouzdana i točna Prva dama lijepa i čujna glasa, pokazala je Kristina Anđelka Đopar. Nezaobilazan doprinos dale su mlade pjevačice studija Zvjezdice u svakoj od kombinacija Triju dječaka. U manjim ulogama istaknuli su se Siniša Galović kao Svećenik te u finalu II. čina Ivo Gamulin kao Čuvar Vatre.

  Dirigent četiriju od pet izvedbi Srba (Srboljub) Dinić nastojao je oko čistoće stila i oživljavanja dramskih akcenata u nastupu orkestra, spretno rješavajući povremeno nastale probleme na pozornici. Ipak, u uvertiri na izvedbi 7. ožujka svi zupčanici nisu bili podjednako podmazani, a na onoj 9. ožujka dogodio se i neugodan raspad u njezinoj provedbi. Sličnih je situacija povremeno bilo i u nekima od ansambl-prizora. S druge strane, uvertira je bila svirana najčišće i s najvećim zanosom gudačkoga korpusa na posljednjoj izvedbi pod ravnanjem dirigenta Ivana Huta, koji je čvrstom kontrolom, ponekad možda i s viškom ili preuranjenošću gestike, postigao gotovo potpunu odsutnost čujnijih raspada, pa mu je i kvintet Triju dama, Tamina i Papagena iz II. čina Wie? Wie? Wie? neobično uspio, a opća muzikalnost nije mu bila bitno zasjenjena imperativom održavanja cijeloga ansambla na okupu. U nastupima cijeloga zbora uspješniji je bio muški dio, na kojega se moglo osloniti i u njegovu samostalnom nastupu (O Isis, und Osiris, welche Wonne! iz II. čina).

  

  Uzmu li se u obzir svi glazbeni elementi novih zagrebačkih izvedbi Mozartove danas najizvođenije opere, nema mjesta obilju zadovoljstva. Prevladao je dojam neujednačenosti, ublažen istaknutijim dosezima pojedinih kreacija uloga Pamine i Tamina, novom energijom u ulozi Papagena i dobrom atmosferom posljednje izvedbe, kojoj su pridonijeli novo dirigentsko vodstvo i sklad Triju dama.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 18. ožujka 2023.

  Wolfgang Amadeus Mozart: Čarobna frula (Die Zauberflöte), opera (Singspiel) u dva čina, KV 620
  Praizvedba: Beč, 30. rujna 1791.
  Libreto: Emanuel Schikaneder (prijevod: Andy Jelčić)
  Dirigent: Srba (Srboljub) Dinić / Ivan Hut (11. 3.)
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  Scenograf i kostimograf: Simon Bejer
  Zborovođa: Luka Vukšić

  Podjela uloga

  Sarastro: Marko Špehar (7. 3. i 9. 3.) / Siniša Štork (11. 3.)
  Tamino: Matteo Ivan Rašić (7. 3.) / Tomislav Mužek (9. 3.) / Martin Sušnik (11. 3.)
  Govornik: Toni Nežić (7. 3.) / Marin Čargo (9. 3. i 11. 3.)
  Svećenik: Siniša Galović (7. 3. i 9. 3.) / Nikša Radovanović (11. 3.)
  Kraljica noći: Viktorija Đurđek (7. 3. i 11. 3.) / Lidija Horvat Dunjko (9. 3.)
  Pamina: Darija Auguštan (7. 3.) / Josipa Lončar (9. 3.) / Ivana Lazar (11. 3.)
  Prva dama: Marta Hut (7. 3. i 9. 3.) / Kristina Anđelka Đopar (11. 3.)
  Druga dama: Tena Lončarević (7. 3.) / Adela Golac Rilović (9. 3.) / Tamara Franetović Felbinger (11. 3.)
  Treća dama: Helena Lucić Šego (7. 3. i 11. 3.) / Emilia Rukavina (9. 3.)
  Prvi dječak: Bianca Sente (7. 3. i 9. 3.) / Karla Fiket (11. 3.)
  Drugi dječak: Gita Erben (7. 3. i 9. 3.) / Manda Perica (11. 3.)
  Treći dječak: Gita Hajdarhodžić (7. 3. i 11. 3.) / Nina Rašković (9. 3.)
  Papagena: Josipa Bilić (7. i 9. 3.) / Josipa Gvozdanić (11. 3.)
  Papageno: Miljenko Turk (7. 3.) / Ozren Bilušić (9. 3. i 11. 3.)
  Monostatos: Ladislav Vrgoč (7. 3. i 9. 3.) / Roko Radovan (11. 3.)
  Čuvar Vatre: Roko Radovan (7. 3. i 9. 3.) / Ivo Gamulin (11. 3.)
  Čuvar Vode: Berislav Puškarić (7. 3. i 11. 3.) / Robert Palić (9. 3.)

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  Flauta solo: Ana Benić Šalinović / Snježana Martinjak Jerbić
  Zvončići (Glockenspiel): Ante Sladoljev

Piše:

Karlo
Radečić