Veliki neponovljivi majstor glazbene scene i neupitni pojam basovske izvrsnosti

Cesare Siepi (Milano, 10. veljače 1923. – Atlanta, 5. srpnja 2010.), uz 100. godišnjicu rođenja

• Kad upitate tenora, soprana, baritona ili mezzosoprana tko im je pjevački uzor, spomenut će razna imena. Kad isto upitate basa, bez premišljanja odgovor je – Cesare Siepi.

  Za njih je jedan, jedini i neponovljiv. Može se i od drugih nešto naučiti i usvojiti, ali njegove su snimke sati pjevanja kako zadržati netaknutom ljepotu glasovnog organa, kako njime vladati u savršenom belkantu i kako se unutar te ljepote može izraziti nebrojeno mnoštvo najtananijih interpretativnih nijansi. Siepi je doista fenomen. Teško je prihvatiti činjenicu da nije prošao nikakvu standardnu vokalnu izobrazbu, a bio je savršen pjevač.

  Cesare Siepi rođen je prije stotinu godina, 10. veljače 1923. u Milanu. Njegov učitelj Cesare Chiesa (1885–1965) bio je orguljaš i korepetitor, predavao je orgulje i kontrapunkt na Konzervatoriju u  Milanu. Siepi je već od rane mladosti bio član Milanskih madrigalista i tako je upoznao svojega jedinog učitelja glazbe. Ali ne i pjevanja! To mu je jednostavno bilo bogomdano. No, doticaj sa starom glazbom i takvim učiteljem razvio je kod mladoga basa savršen osjećaj za ono univerzalno i izvanvremensko što karakterizira autentičnu umjetničku osobnost, a što se razabiralo iz njegova životnoga creda: „Na kraju uvijek ostaje sama glazba, na nama je da joj služimo“.

  Cesare Siepi započeo je opernu karijeru 1941. kao osamnaestogodišnjak ulogom Sparafucilea u Verdijevu Rigolettu. Bilo je to za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nije se slagao s fašističkim režimom i pobjegao je u Švicarsku. Po završetku rata već je u venecijanskome Teatru La Fenice 1946. pjevao pjevački jednu od najtežih uloga u talijanskom basovskom repertoaru – Zaccariju u Nabuccu. Delikatnost izvedbe i profinjeno fraziranje, impresivnost bez patetike, neusporediva ljepota glasa koji su uspoređivali s najfinijim plemenitim drvom mahagonijem, pjevačko tehničko savršenstvo, prekrasno izvedene kadence – sve to krasi tu nepremašenu interpretaciju. Možemo odabrati bilo koju Verdijevu ariju u interpretaciji Cesarea Siepija i uvijek će nas ponovno oduševiti neusporedivo umijeće tog umjetnika.

  Vrlo brzo nakon nastupa u Veneciji u Nabuccu Siepi je u milanskoj Scali pjevao Starog Hebrejca u Samsonu i Dalili i Pistolu u Falstaffu. Kao nekoliko drugih velikih pjevača, i Siepi zahvaljuje početak velike karijere Arturu Toscaniniju (1867–1957), koji ga je 1948. godine odabrao da nastupi na koncertu u povodu 30. godišnjice smrti Arriga Boita (1842–1918). Ponudio mu je da pjeva Simona Maga u odlomcima iz Nerona. Bio je to prvi Siepijev susret s dijaboličnim likom, kakve će i poslije magistralno tumačiti. Kruna su bili Gounodov i Boitov Mefistofele. Glasovita snimka Boitove opere pod ravnanjem Tullija Serafina (1878–1968) iz 1958. godine s Marijom Del Monacom (1915–1982) i Renatom Tebaldi (1922–2004) uz zbor i orkestar Rimske Akademije di Santa Cecilia, prikazuje Siepija u punome sjaju. Mefistofeleovu uzvišenu zloću, oštar sarkazam, grubo uživanje, ali i eleganciju Siepi je uspijevao dati onim svojim iskonskim snažnim osjećajem za tekst i glazbu, koji ga je uvijek usmjeravao pravim putem: izraz je davao pjevanjem i poštovanjem čistoće linije, ne upadajući nikad u neartikuliranu deklamaciju.
  
  Svjetska karijera Cesarea Siepija počela je 1950., kad ga je Rudolf Bing (1902–1997) pozvao u Metropolitan za kralja Filipa na premijeri Don Carla na otvorenju sezone i do 1974. veliki talijanski bas bio je prvi bas te slavne operne kuće. U njoj je ostvario dvadesetak uloga i imao gotovo pet stotina nastupa. Onda je 1953. na Salzburškim svečanim igrama došao Mozartov Don Giovanni pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera (1886–1954) i upisao Cesarea Siepija u opernu povijest. On i njegov zemljak Ezio Pinza (1892–1967) najveći su interpreti toga lika u 20. stoljeću, a možda i uopće. Ostali su im se približili, ali ih nisu dosegli, a kamoli premašili. U diskografiji je zabilježeno osam Siepijevih snimaka opere – šest živih i dvije studijske. Prve dvije su sa Salzburških svečanih igara 1953. i 1954. godine pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera, treća također iz Salzburga 1956. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa (1896–1960), četvrta iz Metropolitana 1957. pod ravnanjem Karla Böhma (1894–1981), peta iz Covent Gardena 1962. pod ravnanjem Georga Soltija (1912–1997) na kojoj je i naša Sena Jurinac (1921–2011), a šesta živa snimka je iz 1967. godine. Studijske snimke nastale su 1955. i 1959. godine, obje uz Zbor Bečke državne opere i Bečku filharmniju. Prvom dirigira Josef Krips (1902–1974), drugom Erich Leinsdorf (1912–1993).

  

  Prekretnicu u shvaćanju lika Don Giovannija i stvaranje zaokružene kreacije Siepiju je donijela režija Franca Zeffirellija (1923–2019) u Covent Gardenu 1962. godine. Rekao je: „Don Giovannija treba igrati kao pravog junaka. On nije samo negativac nego istodobno i pobunjenik protiv ustaljenog poretka. On mora biti ideal svima: skitnicama i plemićima, propalicama i seljacima! Don Giovanni je izopačen, silovit i ironičan, ali s druge strane ne manjka mu ni elegancije, dapače, tu je i stanovita nijansa feminiziranosti. Jaram strogo katoličke Europe onoga vremena nesmiljeno pritišće tog antiheroja i antikrista i on se svojim nedjelima u biti opire fanatizmu i čistunstvu tadašnje Španjolske. Samo je po sebi razumljivo da će ga to i odvesti u propast...“

  Beaumarchaisov (1732–1799) i Mozartov Figaro, kojega je kao i Don Giovannija u operni libreto kongenijalno pretočio Lorenzo Da Ponte (1749–1838), još je jedan pobunjenik, ali protiv jednog drugog, kasnijeg vremena. Neodoljivi su šarm, inventivnost i snalažljivost kojima Cesare Siepi gradi i stvara svojega brijača iz Seville. Recitativi su interpretativno izdiferencirani do krajnjih granica, a arije glasovno temeljno tamne, s mekim visinama s pulsirajućim ritmom. Siepi pjeva tehnički suvereno i toliko osmišljeno da je teško zamisliti nešto bolje. A kao svi istinski veliki umjetnici, skromno je govorio: „Naposljetku, glazba je ona koja oblikuje ulogu, jer pjevačeve su zamisli omeđene i određene svakim malim recitativom, svakom arijom. Na kraju je ipak glazba ona koja ostavlja glavni dojam!“
  
  

  Tamna sonorna basovska boja u cijelom glasovnom opsegu, mek srednji glasovni položaj, fleksibilnost i blistave visine uz kreativnost, tehniku i inteligenciju omogućili su Cesareu Siepiju da postane vrhunski tumač vrlo širokog repertoara – do Borisa Godunova i Gurnemanza u Parsifalu, njegove opće hvaljene velike kreacije u njujorškome Metropolitanu. U taj antologijski niz ulaze svi talijanski operni likovi, na čelu s neusporedivim Gvardijanom iz antologijske izvedbe opere Moć sudbine na festivalu Maggio Musicale Fiorentino 1953. godine. Siepijevo je pjevanje kao gusti med, a iz tog pjevanja izrasta interpretacija i karakterizacija lika – bez vikanja, urlanja, jecaja ili drugih sredstava kojima se često utječu pjevači s manje ukusa, ali i s manje pjevačko-tehničkih sposobnosti. Siepijevo pjevanje lekcija je belkanta i kad su na redu likovi iz velike francuske romantične opere. Siepi svoj prelijepi glas razvija u bogatstvu i punoći vokalne linije i tako karakterizira likove.

  „Kad ste jednom sigurni da je grlo opušteno i oslobođeno svake napetosti i forsiranja, tada slobodno zaboravite sve što ste pročitali i prostudirali o određenom liku. Ono krajnje je sposobnost da zaboravite samoga sebe i služite značenju glazbe predanošću, ljubavlju i vjerom koji su ono bitno u umjetniku...“ – tako je govorio Siepi i zorno pokazivao u svojim interpretacijama.

  Spomenimo da je Siepi na Broadwayu nastupao u parafrazi Don Giovannija s nazivom Bravo Giovanni. Nije zazirao od zabavne glazbe, pa je svoju nekonvencionalnost i osebujnost potvrdio i snimkama songova Colea Portera (1891–1964).

  Ovaj veliki neponovljivi majstor vokalnog umijeća i glazbene scene umro je 5. srpnja 2010. u Atlanti u Sjedinjenim Američkim Državama.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 24. veljače 2023

Piše:

Marija
Barbieri