Suverena i sugestivna Kuhar Šoša i solidni uspjeh Filipovića pod poticajnim Repušićevim vodstvom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: G. Verdi, Traviata, dir. Ivan Repušić, red. Hugo De Ana; uz izvedbe 5. i 13. veljače 2023.

• 

  S pet izvedbi pod ravnanjem Ivana Repušića u veljači ove godine na pozornicu zagrebačke Opere vratila se prethodne sezone premijerno postavljena Verdijeva Traviata u kičasto raskošnoj inscenaciji Huga De Ane, koji je upravo u milanskoj Scali postavio Sicilijansku večernju istoga skladatelja (u talijanskoj inačici djela) u osjetno drugačijem estetskom ključu. Četiri su izvedbe povjerene, što u zagrebačkoj Operi u ovom naslovu već dulje vrijeme nije bio slučaj, članovima kućnog ansambla u svim trima glavnim ulogama, pri čemu su sopranistica Marija Kuhar Šoša i tenor Filip Filipović prvi put nastupili kao Violetta i Alfredo. Na izvedbi 14. veljače (Valentinovo) nastupili su gosti uglednih opernih pozornica Nina Minasyan (Violetta), Liparit Avetisyan (Alfredo) i George Petean (Germont).

  S obzirom na glumački i pjevački profil uloga u kojima najčešće nastupa, izbor Marije Kuhar Šoša za naslovnu ulogu mogao se učiniti neobičnim. Ona po prirodi svojega glasa (maksimalna količina tona, slabiji prsni registar i tanak duboki položaj) nije optimalna tumačica Violette, ali je unutar zadanosti glasovnih predispozicija donijela vrlo uspjelu kreaciju. Prije svega, među domaćim je Violettama koje su nastupile u ovom uprizorenju (prošle smo sezone na premijeri čuli Lanu Kos i potom Martinu Zadro) jedina koja u ovom trenutku pjevački vlada izazovima prvoga čina – pokretljivost glasa omogućuje joj svladavanje svih koloraturnih elemenata, visine su joj čiste i sigurne (vjerujem da joj je dostupan i tradicionalan, nenapisan visoki Es na kraju kabalete Sempre libera u I. činu, ali za njim, možda i zbog dirigentovih uvjerenja, nije posegnula), dok trileri nisu uvijek posve artikulirani. Na početku Violettine strofe Ah se ciò è ver, fuggitemi u duetu s Alfredom u sklopu introdukcije toga čina (u kojem suglasje pjevača u kadenci nije na prvoj izvedbi bilo potpuno) čuli smo, a nismo uvijek u ovoj inscenaciji, i čiste staccato atake.

  
  
  Scenski šarm i atraktivna figura umjetnice išli su u prilog redateljskoj koncepciji razodijevanja Violette tijekom ključne arije na koncu I. čina, dok je stanovitom krhkošću plemenita ponosa u II. i izmorenošću u III. činu uglavnom prirodno, uvjerljivo i nenametljivo stvarala portret Verdijeve junakinje koja je skrenula s puta. Tek povremeno subretna (nije mi se svidjela namjerna tanašnost tona umjesto punokrvnoga piana u cantabileu Dite alla giovine iz velikoga dueta sa Germontom u II. činu), i u proplamsajima poput Amami, Alfredo raspolagala je primjerenom količinom tona, a osobito su se svidjela njezina mekana, krasna piana i zaobljenost fraza pod dužim potezima legata, dok su prirodni vibrato, bez oscilacija, i uopće čistoća tona njezina pjevačka konstanta, iskazana na vrlo lijep način i u finalu II. čina.

  

  Vrlo joj je kompatibilan partner u liku Alfreda bio Filip Filipović (1997), kojemu je to dosad pjevački najzahtjevnija operna uloga. Kada je u kolovozu prošle godine na Dubrovačkim ljetnim igrama na koncertu opernih odlomaka pjevao ariju Nemorina Una furtiva lagrima iz Donizettijeva Ljubavnog napitka i onu Alfreda iz Traviate, činilo se da je u prvoj u potpunosti na svom terenu, dok je i u drugoj bio suveren, odvažan i u kabaleti, ali bilo je jasno da nije sve potpuno na svojemu mjestu (može se postaviti pitanje nije li bilo prerano i za nedavan nastup u Verdijevu Requiemu pod Domingovim ravnanjem, ali bio je pravi užitak slušati njegov plemenito pjevani Ingemisco). Sada je u matičnoj kući dobio priliku uhvatiti se ukoštac s cijelom ulogom Alfreda uz razuman broj predstava (četiri) kojim se može dosegnuti i određena pjevačka kondicija.

  Tako mladom pjevaču na tako pjevački solidnoj izvedbi uloge koja nije bez tehničkih izazova može se samo čestitati. Posve je razumljivo da njegova interpretacija zasad nije posve zaokružena i da nije dosegnuo onaj stupanj pjevačkoga rafinmana koji bismo u budućnosti u ovoj ulozi od njega mogli očekivati. Muzikalnost iskazana u ariji u njezinu cantabileu De' miei bollenti spiriti, postojanost potrebne količine tona, pretežna sigurnost u visinama (na prvoj izvedbi sa stanovitim je strahopoštovanjem pristupio i nenapisanu visokom C u kabaleti arije, dok se na trećoj spustio za oktavu dublje) te interpretacijska odlučnost u ključnim trenucima (isplaćivanje Violette u finalu II. čina) među odlikama su njegova uspjela debija.

  

  O kvalitetama Germonta Ljubomira Puškarića na ovome je mjestu već bilo riječi. U duetu s Violettom zamijetili smo u oblikovanju tona možda jedan dramski sloj više nego ranije, a cantabile arije Di Provenza il mar,il suol bio je izvedbeno jedno od najljepših mjesta predstave.

  Za dirigentskim pultom našao se, kao i na kraju prošle sezone, Ivan Repušić, koji je bio jamstvom aktivne dramske funkcije orkestra, među ostalim ne dopuštajući prekidanje formnoga luka činova po završetku pojedinih brojeva i zadržavanje na površinskom sloju čitanja partiture. Uspio je postići koncentriranost gudača u preludijima I. i III. čina, odgovarajući karakter i tempo kabaleta arijâ i duetâ te ravnotežu glasova u većim ansambl-prizorima. Nije intervenirao u naslijeđene skokove u partituri koji se tiču glazbenoga ponavljanja strofa cantabilea i kabaleta pojedinih brojeva (mahom arija), pa smo u duetu Violette i Alfreda iz III. čina Parigi, o cara ponovno čuli krnju, neprirodnu strukturu kabalete Ah! gran Dio! morir sì giovine, s dva umjesto tri javljanja teme. Povremeno je bilo nepoželjnih raspada tijekom sudjelovanja zborskoga kolektiva (a redateljevo smještanje pojedinih članova zbora u lože iznad orkestra ponovno se pokazalo glazbeno promašenim), dok na prvoj izvedbi ključni upadi puhača u dotadašnju prevlast gudača u kabaleti dueta Violette i Germonta u II. činu i preludiju III. čina nisu bili savršeno precizni, što je pretežno korigirano na trećoj izvedbi. Repušićevo proživljavanje pjevačkih dionica i poticajno dirigentsko vodstvo općenito doprinijeli su intenzifikaciji emocija na pozornici, dok je Violetti u ariji Addio del passato u III. činu za moj ukus mogla u potpori orkestra biti pružena i primjetnija agogička fluidnost.

  

  Obnovljena Traviata nije besprijekorna, ali su se njezin najveći adut – suverena i sugestivna Violetta Marije Kuhar Šoša, a uz to i uspio nastup Filipa Filipovića u ulozi Alfreda, oboje debitanata u tim ulogama, pokazali, u kombinaciji s Repušićevim dirigentskim dosegom, kao prednosti zbog kojih je ovo uprizorenje valjalo ponovno doživjeti. Čini se da nakon stanovite suše u prvom dijelu sezone Traviatom otpočinje razdoblje nešto većega broja repriznih naslova u opernom repertoaru, uz nadolazeće nove prve nastupe u nekim glavnim ulogama.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 23. veljače 2023.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Giuseppe Verdi: Traviata (1853)

  Dirigent: Ivan Repušić
  Redatelj, scenograf i kostimograf: Hugo De Ana
  Zborovođa i asistent dirigenta: Luka Vukšić

  Uloge (5. i 13. veljače 2023)

  Violetta Valery: Marija Kuhar Šoša
  Alfredo Germont: Filip Filipović
  Giorgio Germont: Ljubomir Puškarić
  Flora: Emilia Rukavina / Stefany Findrik
  Annina: Josipa Gvozdanić / Josipa Bilić
  Gaston: Matic Zakonjšek
  Barun Douphol: Ozren Bilušić / Marin Čargo
  Markiz D'Obigny: Marin Čargo / Benjamin Šuran
  Doktor Grenvil: Siniša Štork
  Giuseppe: Nikša Radovanović
  Sluga: Alen Ruško
  Listonoša: Robert Palić

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić