Transponiranje opere u suvremenu balet-akrobaciju
Kraljevska opera Valonije u Liègeu: Vincenzo Bellini, Sonnambula, dir. Giampaolo Bisanti, red. Jaco Van Dormael
-
Opera u Liègeu odlučila je, nakon obnove Mozartovog Don Giovannija prošle godine, ponovno povjeriti režiju domaćem, većinom filmskom redatelju Jacu Van Dormaelu. Bellinijeva Sonnambula (Mjesečarka) trebala je biti uprizorena još 2020., ali je zbog COVID-a premjerno izvedena 20. siječnja 2023. Tog petka pao je i prvi veći snijeg ove zime u Liègeu, pa je premijera kasnila pola sata, a zakašnjeli gledatelji su ulazili i tijekom cijelog prvog čina, što je osim očite smetnje za sve prisutne, moglo i probuditi našu mjesečarku na sceni.
Van Dormael je uz pomoć proslavljene koreografkinje Michèle Anne De May odlučio cijelu operu transponirati u suvremeni balet-akrobaciju. Donekle bi se opravdanje moglo naći u činjenici da su mjesečarke ušle u belcanto opere iz onodobnih baleta, te iz želje da se postigne eteričnost i „negiranje gravitacije“, no time je opera izmještena na marginu. Kao da nije bilo dovoljno konstantno tumačenje radnje baletnim dublerima pjevača, koja se izvodi na izdignutom podiju-trampolinu koji zauzima gotovo cijelu pozornicu, nego se radnja dvostruko tumači video-projekcijama u dubini scene. Pjevačima tako doslovno ostaje plitki prvi plan pozornice ispred izdignutog podija na koju dolaze i odlaze sa svojih stolica sa strane, dok zbor većinom sjedi lijevo i desno od izdignutog podija, čime je sama opera gotovo svedena na koncertnu verziju. Prilikom prvog pojavljivanja Elvina Perdona o miadiletta, osim baleta vidimo i projekciju groblja na video-zidu jer pjeva o tome da je zastao na majčinom grobu, te takva tumačenja samo stvaraju kakofoniju poruka, čak i kada su donekle pogođena, kao tijekom prve arije grofa Rodolfa Vi ravviso, o luoghi ameni kada pjeva o mlinu iz svoje mladosti, gdje se vodopad video-projekcije može tumačiti i izljevom njegovih emocija tijekom sjećanja na rodni kraj. 
Iako smo u operi u Liègeu naučeni na talijanske soliste, ovoga puta je postava bila doista međunarodna, a samo je dirigent i novi muzički direktor od ove sezone Giampaolo Bisanti Talijan, koji dolazi s mjesta muzičkog direktora Teatro Petruzzeli u Bariju. Australska sopranistica Jessica Pratt nastupila je prvi put u operi u Liègeu, ali njezina Amina, što je zabilježeno i na nosaču zvuka, jednostavno je jedna od trenutačno najboljih interpretacija ove zahtjevne uloge belcanta, što je prepoznala i ovdašnja publika tijekom cijele opere, a ne samo u završnoj ariji Ah, non credea mirarti i lieto fine caballeti Ah non giunge, kada je nagrađena ovacijama. Partner joj je kao Elvino bio meksičko-američki tenor René Barbera, kojemu je ovo također bila premijerna uloga u operi u Liegeu. Prepoznat kao tenor toplog timbra i muzičke ekspresivnosti, posebno je zapažen na početku 2. čina u cabaletti Tutto e sciolto... Ah perché non posso odiarti, koja je i vrhunac romantizma ove opere. Naš Marko Minica već je nastupao u Liegeu kao Hennrik VIII. u Anni Bolena 2019., a ovog puta je ovaj proslavljeni bas bio vrlo elegantan i dojmljiv grof Rodolfo. Zapažena je bila i Lisa koju utjelovljuje španjolska sopranistica Marina Monzó, i to od prve arije Tutto è gioia, tutto è festa koju operni ljubitelji po samom tekstu više pamte iz kasnijeg Verdija, dok je domaća Julie Bailly bila vrlo dobra Teresa, možda ipak premlada za ulogu majke.
I zaključno, nećemo o smrti opere, nego samo podsjetiti na vezu Sonnambule s Belgijom. Nakon Giuditte Pasta, koja je bila prva Amina, upravo je Maria Malibran (1808–1836) još za Bellinijevog kratkog života proslavila naslovnu ulogu ove opere, a koja je zbog romantične veze s belgijskim violinistom Charlesom Augusteom de Bériotom svoje posljednje počivalište našla na groblju Laeken u Bruxellesu.
© Mario Martinec, OPERA.hr, 2. veljače 2023.
