Suvereni solisti i usviran orkestar u inscenaciji punoj autentičnih riječkih motiva

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Pietro Mascagni - Ruggero Leoncavallo, Cavalleria Rusticana i Pagliacci, dir. Matteo Salvemini, red. Dražen Siriščević

• 

  Opera HNK Ivana pl. Zajca ostvarila je svoju prvu opernu premijeru ove kazališne sezone. To je pomalo čudna okolnost za kazalište s ambicijama kakve su prisutne u Zajcu, ali kada se sagleda cijela situacija koja se već mjesecima plete oko riječkog teatra, to i nije neko osobito čudo. U studenom je trebala biti izvedena Puccinijeva Turandot, ali je otpala, a Uprava Zajca nije našla svrsishodnim obavijestiti publiku zašto je tome tako. Dakako, kruže određene priče što je pošlo u krivo, ali u ovoj tekstualnoj formi nemamo se namjeru baviti rekla-kazala pričama. Kako bilo da bilo, u srijedu, 25. siječnja 2023. gledali smo premijeru slavne verističke dvočinke s prologom – Pagliacci Ruggera Leoncavalla, dok je u prvom dijelu večeri izvedena ranije producirana Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija. Dirigent je bio novi zborovođa Zbora Opere HNK Ivana pl. Zajca Mateo Salvemini, a redatelj Dražen Siriščević. Zajedničko izvođenje Cavallerie i Pagliaccia sve je rjeđe, posebno u manjim teatrima, gdje se taj briljantan veristički spoj sve češće raskida (prije nekoliko godina tršćanski Teatro Verdi postavio je samo Pagliacce) tako da je pohvalno za Zajc da ima na repertoaru ove dvije opere zajedno.

  Opera Pagliacci Ruggiera Leoncavalla praizvedena je dana 21. svibnja 1892. u Milanu na libreto koji je napisao sam skladatelj. Manje je poznata činjenica da je Leoncavallo napisao operu La boheme, međutim, ista nikada nije zaživjela kao dio željeznog repertoara, za razliku od puno slavnijeg pandana iz kajdanke Giacoma Puccinija. Pagliacci je savršena veristička opera jer je majstorski skovan libreto nastao prema istinitom događaju iz sudske prakse Leoncavallova oca pa je, u opernoj formi, došlo da savršene sinergije stvarnosti i fikcije kroz priču o tragičnom komedijašu Caniju koja do današnjih dana oduševljava i  inspirira publiku i struku. Opera pretežito protječe u veselom tonu, koji prekidaju tragični trenutci zaokruženi Canijevim dvostrukim umorstvom na kraju opere, kada iz ljubomore nožem likvidira svoju suprugu Neddu i njenog ljubavnika Silvija. Upravo u toj oksimoronskoj veseloj/tragičnoj opreci leži tajna uspjeha ove opere. Dakako, priča je obljubljena briljantnom glazbom jedinstvene melodike. Spomenimo i najpopularniju ariju Vesti la giubba – tu niti tri minute dugu božanski lijepu kantilenu koja je postala sinonim za ljepotu tenorskog pjevanja, a s kojom su slavu stjecali najveći tenori svih vremena – od Enrica Carusa preko Luciana Pavarottija pa sve do suvremenih interpreta poput Marcela Alvareza ili Jonasa Kaufmanna.

  Novu produkciju Pagliacca u Zajcu na premijeri nosili su mahom gosti. Cania je tumačio Bugarin Ivan Momirov. Riječ je o tenoru potentna glasa, odmjerenog u frazi i s efektnim visinama. Iz njegova nastupa razvidno je da posjeduje značajno pjevačko i scensko iskustvo. Ljepotu svoga zapjeva Momirov gradi iz srednjeg registra, što je lijep doživljaj za slušatelja koji može pratiti rađanje tenorske visine primjerenom gradacijom. Momirov je došao primjereno spreman na predstavu. Bio je glasovno stabilan i čvrst, bez neželjenog upliva vibrata. Ispjevao je sve napisane visine više-manje bez opcionalnog vrludanja, iako je na pojedinim mjestima forsirao falset, što je zvučalo pomalo robusno, ali publici nije smetalo. U duetima je bio odličan suradnik svojim kolegama i njihovo pjevanje pomno je pratio te u skladu s time gradio svoju interpretaciju, odmjereno atakirajući u svojoj dionici.

  

  Sopranistica Mojca Bitenc bila je sjajna Nedda, moćna i sigurna glasa, stabilne fraze i odličnog izgovora. Svojim stamenim sopranom oblikovala je Neddu bravuroznom legato frazom i (pre)širokim visinama. Bitenc posjeduje zvonki zapjev koji je zvučao veoma efektno u dvorani Zajca, a u Neddinoj ariji demonstrirala je i primjereno vladanje srednjim registrom. Istaknimo i briljantnu glumu Mojce Bitenc u sceni predstave komedijaša, kada Canio sve teže zatomljuje svoj bijes a Nedda vrckavom igrom nastoji to prekriti. Duet Nedde i Silvija bio je jedan od najljepših trenutaka večeri, i to ponajprije zbog ljepote umilnog zapjeva Mojce Bitenc, a za njom nije zaostajao niti njen kolega bariton Davor Nekjak kao mladi seljak i Neddin ljubavnik Silvio. Nekjak je mladi bariton ogromna potencijala, mekog zapjeva i lijepe, svježe fraze. Ako karijeru bude gradio postupno, pažljivim odabirom uloga, pred njim je sjajna budućnost.

  Domenico Balzani tumačio je Tonia. Riječ je o iskusnom baritonu protočnog zapjeva i intenzivne scenske igre, iako je na momente frustriranog grbavca portretirao isuviše dijabolično kao da je riječ o Jagu. Balzani je nastupio i u prologu, pjevao je melodički lijepo i tonski odmjereno. Marko Fortunato kao Bepe poentirao je u svom najvažnijem zadatku – poznatoj ariji O Colombina, za koju je potreban meki i gipki tenorski pjev i tu se Fortunato snašao sasvim dobro. Iako nije najpoznatija arija iz opere, O Colombina vrijedna je arija koju je prije spominjani Luciano Pavarotti izabrao za ariju koju će otpjevati u filmu o sebi uz klavirsku pratnju svoga dugogodišnjeg suradnika i prijatelja – dirigenta i pijanista Leonea Magiere, supruga pokojne sopranistice Mirelle Freni. Od manjih uloga tu su bili: Krešimir Škunca i Bojan Fuštar kao Mještani, Mihaela Marković i Tino Trkulja kao Harlekini i Luna Špelić, Uma Smolčić, Lea Josipović, Kristina Lincmajer Rizoniko, Alberta Bossi, Elia Saraconi i Cvita Vidušić kao Djeca.

  

  Dirigent i zborovođa Matteo Salvemini trudio se u orkestru pobuditi moćan zvuk. Na momente je orkestar bio i preglasan, kao da slušamo neku od Wagnerovih glazbenih drama. Isto tako, spominjani zvuk bio je isuviše oštar, a znakovi i upadi prilično neprecizni. Nadalje, tempa su bila malo troma i to u obje opere, a posebno u Cavalleriji. Ipak, Salvemini se trudio dati solistima dovoljno prostora kako bi adekvatno oblikovali svoje arije, a u ansambl-scenama trudio se držati svih zajedno i u tome je parcijalno uspio. Poseban dojam ostavili su puhači, a gudačka sekcija održavala je krhki balans između orkestralne rupe i pozornice. Orkestar je iznimno usviran jer je svega nekoliko dana prije svirao simfonijski koncert, i ovom prilikom predvodila ga je briljantna koncertna majstorica Katarina Kutnar. Matteo Salvemini dirigentskom gestom trebao je dati veći poriv Zboru Opere, koji je zvučao prilično bezizražajno i tromo. Na kraju, nejasno je zašto se Salvemini koji je zborovođa uopće ulovio dirigiranja opere, jer zborsko dirigiranje je specifična disciplina i zborovođe dviju poznatih opernih kuće Donald Palumbo (Metropolitan opera, New York) i Bruno Casoni (Teatro alla Scala, Milano) nerijetko dirigiraju zborom kada zbor nastupa pojedinačno ili kada u operi nastupa iza scene, ali ne dirigiraju kompletne opere.

  

  Režiju Dražena Siriščevića možemo bez ustručavanja prozvati „Pagliacci po riječki“. Predstavu je napunio motivima Rijeke odnosno Primorsko-goranske županije, pa su među komedijašima bili zvončari, korišten je narodni instrument mih, na platnu u dubini pozornice vrtjele su se crnobijele slike koje prikazuju industrijsku (za koju je sinonim slavna riječka Industrijska ulica) odnosno pomorsku baštinu Rijeke, a neposredno pred početak cirkuske predstave pozornicom se razvlači paravan sa slikom Voje Radojičića. Siriščević je opisano odlično zamislio ali nespretno proveo, jer od mnogih zamisli i provodnih motiva koje je naumio prikazati niti jedan nije opisao do kraja pa smo gledali predstavu natrpanu detaljima bez jasne niti koja ima svoj početak i kraj. Odnose među likovima dobro je opisao, na školski način, a upravljanje masom u ansambl-scenama bio mu je nešto veći izazov, posebno pri kraju opere, kada su gledatelji predstave komedijaša koja ima tragičan ishod bili nagurani prema rampi pa pozornica nije bila iskorištena na pravi način, iako je forma situacije bila dobro zamišljena. Bilo bi dobro kada bi Siriščević u slučaju eventualne obnove predstave istu malo revidirao, smanjio broj motiva i Pagliacce smjestio u riječki odnosno primorski kontekst na funkcionalan način, jer ideja je doista dobra i zaslužuje pohvalu.

  Ostatak autorskog tima činili su: Alan Vukelić, koji je osmislio funkcionalnu scenografiju na kojoj podjednako mogu biti uprizorene i Cavalleria i Pagliacci, Sandra Dekanić osmislila je estetski primamljive kostime, Dalibor Fugošić zaslužan je za svjetlo, Oksana Brandiboura Kožul oblikovala je scenski pokret, posebno dojmljiv u kreaciji Mojce Bitenc u sceni komedijaške predstave.

  

  U prvom dijelu večeri izvedena je Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija, o kojoj smo pisali prije mjesec i pol dana (pročitajte osvrt) pa ovdje nećemo dužiti jer je u smislu pjevačke podjele sve bilo isto kao u studenom, osim jedne i više nego dobrodošle izmjene – Santuzzu je umjesto Maide Hundeling ovom prilikom pjevala nacionalna prvakinja Opere HNK Ivana pl. Zajca Kristina Kolar. To in concreto znači da smo slušali pravu Santuzzu moćnih, prštavih visina i umilnih, mekih i nepatvoreno lijepih piana. Kolar se pozornicom kretala odmjerenim koracima i ponosnim držanjem kojim je ocrtala Santuzzinu dosljednost, ali i tragičnu apoteozu koja joj poput mača visi nad glavom. U pjevačkom smislu bila je apsolutno dominantna – kako u duetu s Turidduom kojeg je tumačio Ivan Defabiani, tako i u ansambl-sceni Regina coeli, gdje je glasovno nadogradila slabašan zbor. Kako bilo da bilo, Kristini Kolar čestitamo na odličnoj kreaciji, uz žaljenje što je na pozornici Zajca ne slušamo češće. Svoje kvalitetne kreacije iz studenog ponovili su: Robert Kolar kao Alfio, Ivana Srbljan kao Lola, Sofija Cingula kao Mama Lucia i Sergej Kiselev i Boris Mohorić u nijemim ulogama plaćenika.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 1. veljače 2023.

  Dirigent: Matteo Salvemini
  Redatelj: Dražen Siriščević
  Scenograf: Alan Vukelić
  Kostimografkinja: Sandra Dekanić
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Asistentica redatelja: Sofija Cingula
  Scenski pokret: Oksana Brandiboura Kožul
  
  Uloge Pagliacci:
  Canio: Ivan Momirov
  Nedda: Mojca Bitenc / Vanja Zelčić
  Tonio: Domenico Balzani / Robert Kolar / Ivan Šimatović
  Beppe: Marko Fortunato
  Silvio: Davor Nekjak
  Mještani: Krešimir Škunca / Bojan Fuštar
  Harlekini: Mihael Marković / Tino Trkulja
  Djeca (polaznici Kreativno edukativnog centra Glazbeni vrtuljak): Luana Špelić / Uma Smolčić
  Djeca: Lea Josipović / Kristina Lincmajer Rizoniko / Alberta Bossi / Elia Saraconi / Cvita Vidučić

  Uloge Cavalleria rusticana:
  Santuzza: Kristina Kolar
  Turiddu: Ivan Defabiani / Bože Jurić Pešić
  Lucija: Sofija Cingula / Ivanica Vunić
  Alfio: Robert Kolar
  Lola: Ivana Srbljan
  Plaćenici: Sergej Kiselev / Boris Mohorić

  Inspicijenti: Antonija Družeta / Valter Milavec
  Zborovođa: Matteo Salvemini
  Koncertna majstorica: Katarina Kutnar
  Riječki operni zbor
  Riječki simfonijski orkestar
  Korepetitorica: Nataliya Marycheva

Piše:

Luka
Nalis