Redateljski privlačno nadograđena te vokalno i muzički uspješna predstava

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Johann Strauss ml., Šišmiš, dir. Srba Dinić, red. Krešimir Dolenčić; uz prve tri izvedbe operete

• 

  Dvanaest godina nakon posljednje premijere Šišmiša u zagrebačkoj Operi, ta je opereta Johanna Straussa ml. ponovno, i opet u režiji Krešimira Dolenčića, na izmaku stare godine (29. prosinca) uvrštena u repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta. Iako je Dolenčićeva nova inscenacija najavljivana kao bečki, elegantni Šišmiš (u usporedbi s onim iz 2010), ono što smo vidjeli ne odgovara odveć takvu opisu. Ali to ne znači da novi Šišmiš nije dobar!

  Premda Dolenčićevo novo uprizorenje, možda najcjenjenije od sviju opereta (koju su u drugoj polovini 20. stoljeća dirigirali umjetnici poput Böhma, Karajana, C. Kleibera, Harnoncourta), nije tek obnova njegove ranije predstave, nije riječ ni o režiji posve neovisnoj o onoj nastaloj prije dvanaest godina. Koncepcije uloga Alfreda, Rosalindina učitelja pjevanja, i osobito Franka, upravitelja zatvora, s ovom redatelju omiljenim pojavljivanjem interpreta u parteru, iste su kao u prošlom Šišmišu, slična su ili ista i neka strukturna uporišta predstave (npr. umjesto Straussovih izvornih baletnih brojeva na zabavi princa Orlofskog u II. činu, nadopunjenih u raskošnijim produkcijama i nastupima opernih zvijezda neovisnim o ostatku predstave, čut ćemo glazbu koja ne potječe iz ove operete – ovaj put njegovu Tritsch-tratsch-polku uz baletni solo Aubina Josea Le Marchanda, člana splitskoga Baleta, u ulozi Johanna Straussa ml. u koreografiji Lea Mujića; duet Rosalinde prerušene u mađarsku groficu i Eisensteina te njezina arija zamijenili su mjesta u istome činu), a ima i nekih novih – uklonjena je govorena uloga čuvara zatvora Froscha koju je ranije tumačio glumac Dušan Bućan. I pjevani dio predstave i onaj govoreni, osjetno skraćen i prilagođen u odnosu na original, na hrvatskome su jeziku (prepjev Vladana Švacova).

  

  Nadogradivši i unaprijedivši jezgrenu koncepciju minule predstave brojnim detaljima i asocijacijama (scenski od Sacher-torte na koju se penje Orlofsky do Rodinova Mislioca, a glazbeno od Beethovena preko talijanske opere do božićnih napjeva u vještoj izvedbi korepetitora Ante Sladoljeva na klaviru) s nekim rješenjima u tipično njegovu stilu (tjelohranitelji Orlofskoga) te imajući na raspolaganju privlačne, maštovite kostime (Alan Hranitelj) i jednostavnu, funkcionalnu scenografiju (Stefano Katunar) koja sigurno nema previše veze s raskoši Beča (niti bi nužno morala imati!) a donosi nekoliko finih, duhovitih detalja (npr. Alfredovo udvaranje Rosalindi iz zidnoga sata u I. činu), Dolenčić je nadmašio staroga, ne osobito hvaljena Šišmiša i ostvario privlačnu i dobrim dijelom razigranu i duhovitu predstavu (što se na premijeri na početku I. čina nije odmah dalo naslutiti), imajući sreće i sa solističkom podjelom. Uvođenje nijeme uloge olinjala starca koji bi imao predstavljati samoga skladatelja može se činiti zgodnom idejom, ali koristeći taj štos opet jedan redatelj nije odolio tomu da uživanje u jednoj vrsnoj uvertiri pokvari svojom invencijom.

  Muzičko vodstvo predstave u sigurnim je rukama dirigenta Srbe (Srboljuba) Dinića, koji se pobrinuo i za briozan tempo i dobru pripremljenost orkestra u uvertiri (i drugdje), ali nije uspio spriječiti manji raspad u tercetu Rosalinde, Eisensteina i Dr. Blinda iz I. čina ni na jednoj od prve tri izvedbe. U taktovima valcera, počevši od onih u uvertiri, moglo se ponekad poželjeti više slobode i kreativnosti u primjeni rubata. Zbor Opere na pravi je način pripremio Luka Vukšić (šteta je što redatelj nije pojedina zborska lica u II. činu pretvorio u goste glumački jasnih individualnih profila).

  

  Na premijeri se u solističkoj podjeli našlo uglavnom najbolje što zagrebačkoj Operi stoji na raspolaganju. No ovaj Šišmiš ima u tom smislu i jednu manu – nedostaje mu tumač Orlofskoga od formata. To mlada Emilia Rukavina, koja je nastupila na drugoj, silvestarskoj izvedbi, kao perspektivna pjevačica na početku karijere (nakon vrlo uspjele Fenene na premijeri Nabucca, te nastupa u ulozi Suzuki u Madame Butterfly, ovo joj je treća uloga otkako je stupila u ansambl zagrebačke Opere) još i ne može biti, ali je vodstvo Opere pogriješilo što njezino solidno svladavanje pjevačkoga dijela uloge nije nagradilo nastupom na premijeri. Renata Pokupić jest pjevačica s iskustvom i na inozemnim opernim scenama, koja je i Orlofskome u pojavnosti imala što dati, ali pjevački aspekt njezine izvedbe, povremeno tonski zaista neartikuliran, nije bio primjeren premijeri. Možemo se zapitati i zašto nacionalna operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović, umjetnica snažne osobnosti i sklona ulogama koje nude mogućnost ekstravagantne scenske pojave, ni ovaj put nije u podjeli za Šišmiša.

  U suigri Rosalinde Valentine Fijačko Kobić i Eisensteina Domagoja Dorotića na prvim dvjema izvedbama, oboje debitanata u tim ulogama, osjetili su se međusoban afinitet i povjerenje dvoje pjevača koji su često nastupali zajedno. Fijačko Kobić ostvarila je Rosalindu, operetnu ulogu opernih zahtjeva, koja se odlikovala lijepim, punim i sočnim tonom, osobito u srednjem položaju glasa i uglavnom sigurnim visinama, a u dubinama je povremeno angažirala i čujan prsni registar. Glumački se oslobodila nekih svojih uobičajenih okvira i donijela na scenu nenametljiv šarm i duhovitost, osobito prerušena u mađarsku groficu u II. činu. Prvi joj je dio Rosalindine arije (čardaša) u njemu osobito odgovarao, solidna je bila i u drugome, brzome, obilježenu koloraturnim elementima, ali ni na premijeri ni na prvoj reprizi nismo čuli zadnji (napisani) ton arije – izazovan visoki D (d³). Silazak s pretposljednjega tona a² na d², premda ne efektan, osobno mi ne bi smetao. Toj neobičnosti unatoč, njezin prvi nastup u ovoj ulozi svakako valja pozdraviti.

   

  Uspjehu premijere znatno je pridonio Eisenstein Domagoja Dorotića, karizmatičan, ljutit i ležeran po potrebi, šarmantan pa i virilan, a njegov premijerni interpret, koji je vrlo ugodno iznenadio prvi put nastupivši u ulozi koja zahtijeva takav tip glumačke okretnosti, bio je dovoljno spontan, a opet i discipliniran toliko da ne zapadne u maniru operetnog preglumljavanja. I pjevački je bio vrlo siguran i ugodna tona, jedino u ponekim prilikama nadjačan od strane orkestra.

  Treća izvedba, prva bez Fijačko Kobić i Dorotića, ponešto je pala u smislu energije predstave. Zagrebačkoj publici poznat tenor Martin Sušnik spontano je donio Eisensteina, simpatičnoga, dobroćudnijega, manje proračunatoga od Dorotićeva (već i zbog toga manje zanimljiva) a vokalno sigurnoga, čujnoga, sa zvonkim visinama. Ivana Lazar možda drži da je kao umjetnica prerasla ulogu Rosalindine sobarice Adele, koju je pjevala na premijeri 2010. i vjerojatno je u pravu, ali pitanje je koliko joj odgovara uloga Rosalinde, u kojoj je prvi put nastupila na trećoj izvedbi novoga zagrebačkog Šišmiša. Ona se u koloraturnim i izazovima visina osjeća kao da je na svom terenu (dotaknut je bio i visoki D u ariji iz II. čina), ali čini mi se da bi se Rosalinda tipom glasa trebala na drugačiji način razlikovati od pjevačice koja tumači Adelu (ovdje je Marija Kuhar Šoša u potonjoj ulozi čak raspolagala većom količinom tona) i da je nedostajalo specifične vrste šarma i duhovitosti kakvu ta uloga traži. Prilike za usavršavanje nema puno, jer u nizu od neshvatljivo malena broja od šest (mahom rasprodanih!) predstava (u usporedbi sa 19 izvedenih Orašara!) svaka od tri Rosalinde (nastupa naposljetku u toj ulozi i Lidija Horvat Dunjko) ima na raspolaganju samo dvije izvedbe.

  Uspjehu premijere znatno su doprinijeli i Marija Kuhar Šoša kao pjevački i glumački umnogome pogođena Adela, pokretljiva glasa, zvonka tona i uz tek poneku iznimku vrlo čistih visina, s poznatim šarmom i karizmom što su se rijetko, ali ponekad ipak u I. činu pomaknuli u smjeru prevelika glumačkog truda (naspram spontanosti), Ljubomir Puškarić kao Dr. Falke od formata i glumačkom gradnjom lika i plemenitim pjevom (njegovo predvodništvo u odlomku Brate moj, sestrice i brate moj u finalu II. čina bilo je pjevačkom kvalitetom najbolje mjesto silvestarske izvedbe), Filip Filipović kao upravo pogođeni Alfred, lijepa, čista tona te karizmatičan i vješt u izbjegavanju ekstrema u glumačkom ocrtavanju ionako prilično ironijski obojene uloge u redateljevu konceptu, dok ovaj Šišmiš ne bi bio to što jest bez Franka Ozrena Bilušića, koji je u izvođenju pjevačke dionice, na tragu svojega prošlog tumačenja iste uloge, kao i Papagena u Mozartovoj Čarobnoj fruli, možda nemaran, ali je energijom koju odašilje i svojim glumačkim talentom da donekle sirovim humorom ostavi neizbrisiv dojam na publiku, jedan od aduta predstave.

  Malu ulogu Adeline sestre Ide Josipa Bilić, kojoj je povjeren i jedan nastup u ulozi Adele, maksimalno je iskoristila da pokaže svoje vrline, koje uključuju i krasan scenski govor, dok Ivo Gamulin nije u potpunosti uspio nasmijati publiku u ulozi odvjetnika Dr. Blinda (sličan je slučaj bio i s Tvrtkom Stipićem u istoj ulozi na trećoj izvedbi).

  Na silvestarskoj su izvedbi uspješno debitirali i Roko Radovan u ulozi Alfreda, pjevački vrlo siguran a u glumačkoj sastavnici spontan i razigran, možda malo prenaglašene ironijske note, Josipa Gvozdanić kao koketna Ida te osobito Darija Auguštan kao vrlo suverena Adela čistih visina (u obje arije) i nenametljiva šarma, dok je na trećoj izvedbi Frank Benjamina Šurana bio dakako nešto manje intenzivne energije od Bilušićeva, ali i dalje simpatično pijan, a pjevački brižniji.  

  

  Doprinosi mladih snaga Darije Auguštan, Emilije Rukavine i Filipa Filipovića, koji su od ove sezone uz Mariju Kuhar Šošu i povratnika Domagoja Dorotića stalni članovi ansambla zagrebačke Opere, pri čemu smo u pjevanju Rukavine i Filipovića zajedno već uživali u Nabuccu, dodatno potenciraju pitanje što se s onim poletom i entuzijazmom nakon svečanoga koncerta otvorenja sezone uz specijalnoga gosta Piotra Beczału dogodilo, kao i s optimističnom vizijom Opere, kada, sudeći po tiskom i internetski objavljenu programu, do kraja veljače možemo očekivati u prvih šest mjeseci kazališne sezone slovima i brojkom tri (3) operna naslova svjetskoga repertoara (premijera Nabucca, repriza Madame Butterfly i u veljači Traviate), dakle pola opernog naslova mjesečno, plus jedan operetni? Kako da se ti mladi ljudi optimalno razvijaju, a iskusni članovi ansambla održavaju u pjevačkoj formi, ako je tekućih opernih naslova i njihovih izvedbi toliko malo?

  Na ta i neka druga pitanja i dileme pri ispraćaju stare i dočekivanju nove godine mogli smo malo zaboraviti (uz nadu da je riječ o privikavanju u inauguracijskoj sezoni i da će se stanje popraviti), u čemu nam je neupitno pomogao i novi zagrebački Šišmiš. Neka mu je sretan daljnji repertoarni život!

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 11. siječnja 2023.

  Johann Strauss ml.: Šišmiš (Die Fledermaus)
  Praizvedba: Beč, 5. travnja 1874.
  Premijera u zagrebačkoj Operi: 29. prosinca 2022.
  Izvedbe na koje se odnosi ovaj osvrt: 29. i 31. prosinca 2022., 3. siječnja 2023.

  Dirigent: Srba (Srboljub) Dinić
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  
  Scenograf: Stefano Katunar
  Kostimograf: Alan Hranitelj
  Koreograf: Leo Mujić
  
  Asistent dirigenta: Matija Fortuna
  Zborovođa: Luka Vukšić
  
  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  Klavir: Ante Sladoljev

  Uloge:
  
  Gabriel von Eistenstein: Domagoj Dorotić / Martin Sušnik
  Rosalinda: Valentina Fijačko Kobić / Ivana Lazar / Lidija Horvat Dunjko
  Adela: Marija Kuhar Šoša / Darija Auguštan / Josipa Bilić
  Dr. Falke: Ljubomir Puškarić / Davor Radić
  Alfred: Filip Filipović / Roko Radovan
  Orlofsky: Renata Pokupić / Emilia Rukavina
  Frank: Ozren Bilušić / Benjamin Šuran
  Dr. Blind: Ivo Gamulin / Tvrtko Stipić / Nikša Radovanović
  Ida: Josipa Bilić / Josipa Gvozdanić
  Johann Strauss ml. (dodana baletna uloga): Aubin Jose Le Marchan

Piše:

Karlo
Radečić