Cjelovita umjetnička osobnost i jedna od najvećih umjetnica hrvatske glazbene scene 20. stoljeća

In Memoriam: Mirka Klarić (Donji Vidovec, Međimurje, 10. travnja 1934 – Zagreb, 4. prosinca 2022.)

• 

  Umrla je Mirka Klarić! Poglavlje velikih umjetnica hrvatske glazbe polako se, nažalost, zatvara! Umrla je jedna od najvećih umjetnica hrvatske glazbene scene 20. stoljeća, cjelovita glazbeno-scenska ličnost. Umrla je jedinstvena Katarina Izmajlova, koju je upoznala i brojna europska publika. Umrla je veličanstvena Tosca, koja je to bila od prvog nastupa na scenu do tragične smrti – lijepa, ponosna, ljubomorna i hrabra, dramatski snažna a pjevački suverena. Umrla je partnerica velikoga Josipa Gostiča, kojega je obožavala, i Ettorea Bastianinija na gostovanju u nezaboravnom Andréi Chénieru, i Tita Gobbija u Tosci.

  Mirka Klarić rođena je u Donjem Vidovcu u Međimurju 10. travnja 1934. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske književnosti, engleski i ruski jezik. Debitirala je kao 20-godišnjakinja 1954. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kao Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i odmah upozorila na svoju veliku nadarenost. Istaknuti zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj napisao je: „Mlada umjetnica raspolaže sopranom dramskog raspona odlične kvalitete, čistog i plemenitog zvuka, jednako u srednjim položajima kao i u dobro postavljenim visokim tonovima. Njena interpretacija bila je muzikalna i koncentrirana, dok je iznenadila dostatnom glumačkom snalažljivošću na sceni, što uz njenu lijepu pojavu obećaje mogućnost razvoja u odličnu scensku umjetnicu."

  I razvila se. Najprije u jednogodišnjem angažmanu u sarajevskoj Operi za vrijeme kojeg je pjevala Donnu Elviru u Mozartovu Don Giovanniju, Moranu Jakova Gotovca i Frasquitu u Bizetovoj Carmen, zatim u zagrebačkoj Operi u angažmanu od rujna 1956. Uloge su se nizale, ubrzo i premijere – Santuzza, Liza u Pikovoj dami, Angelique na prvoj hrvatskoj izvedbi farse francuskoga skladatelja Jacquesa Iberta (1890–1962), kada je 1957. zagrebačka Opera počela osuvremenjivati repertoar. Angelique ju je odmah uvrstila u uzak krug pjevača koji su jednako cijenjeni suradnici dirigenta i redatelja, te pokazala njezin afinitet prema psihološki zanimljivim likovima. S iznimnom lakoćom svladavala je nove uloge pa su slijedile Gotovčeva Đula u Eri s onoga svijeta, Desdemona u Verdijevu Otellu, Jaroslavna u Borodinovu Knezu Igoru, Puccinijeva Manon Lescaut. Bio je to prvi susret Mirke Klarić s autorom koji joj je bio osobito drag. Usavršavanje u studiju milanske Scale dodatno ju je profiliralo kao suvremenu interpretatoricu Puccinijevih likova. To se najbolje osjetilo u Cio-Cio-San. Bila je njegova najveća hrvatska interpretatorica.

  
  
  Mirka Klarić bila je mladenački svježa, ali i herojska Madeleine de Coigny u operi André Chénier Umberta Giordana, a zatim Tosca. Tosca ju je pratila tijekom cijele karijere i na mnogim gostovanjima u inozemstvu. U svakom je nastupu donosila nešto novo, promišljeno i doživljeno; bila je Tosca svakim dijelom svojega bića, prava interpretatorica Puccinijevoj sceni savršeno korespondirajuće glazbe. Sljedeća premijera – Liza, donijela joj je prvi put Nagradu Grada Zagreba. Onda je došla uloga posve različitih zahtjeva – dražesna Smetanina Marica u Prodanoj nevjesti, koju je upoznala i japanska publika na velikom gostovanju zagrebačkog opernog ansambla 1965. godine.

  Nastavljeno je sudjelovanje Mirke Klarić u operama suvremenijeg izričaja, ponekad i na praizvedbama djela hrvatskih skladatelja. Tako je na praizvedbi 1960. opere Marko Polo Ive Tijardovića (1895–1976) tumačila pet likova. Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća razmjerno je često pjevala na koncertima, sudjelovala je u izvedbama mnogih vrlo raznolikih vokalno-orkestralnih djela: Svadbe Igora Stravinskog, Triptihona Ivana Brkanovića, ali i Paulusa Felixa Mendelssohna, Stabat Mater Antonina Dvořáka i Gioachina Rossinija, Mesije Georga Friedricha Händela.

  

  20. studenoga 1961. bio je veliki dan u povijesti zagrebačke Opere – prva hrvatska izvedba opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva, u kojoj je kao Nataša Rostova ostvarila lik idealne Tolstojeve žene na izvanredan način. U toj su se kreaciji sretno spojile sve njezine kvalitete umjetnice modernog senzibiliteta, koja je na najbolji mogući način utjelovila tip suvremene operne umjetnice. I dalje je pjevala Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, za koju je dobila 1963. Nagradu Milke Trnine.

  Još je jedan datum zlatnim slovima ubilježen u povijesti zagrebačke Opere – 7. siječnja 1964. – premijera prerađene verzije opere Katarina Izmajlova Dmitrija Šostakoviča. Izvedbi je bio nazočan autor. Sjajnu podjelu uloga predvodila je Mirka Klarić. Bila je idealna Katarina, raskošna glasovnom ljepotom, nevjerojatna u realističkom dojmu minuciozno izrađene glumačke igre, jednostavne i uvjerljive a opet toliko bogate podtekstom i dramatikom. Ovom je ulogom dala jedinstvenu kreaciju, koju je teško ponoviti. 

  S Katarinom Izmajlovom zagrebačka Opera gostovala je u mnogim europskim zemljama. Sama Mirka Klarić pjevala ju je 70 puta i za nju drugi put dobila Nagradu Grada Zagreba. Postala je jedna od najboljih europskih interpretatorica Katarine, o čemu svjedoče velika gostovanja zagrebačkog opernog ansambla s tom kultnom, pod vodstvom Milana Horvata u režiji Koste Spaića veličanstveno realiziranom predstavom, u napuljskome San Carlu, Amsterdamu, Haagu, Genovi, Bologni i Trstu te individualne premijere u Baselu pod ravnanjem Armina Jordana i Wiesbadenu. Interpretacijom Katarine s punim pravom stekla je međunarodni ugled.

  
  
  Oprečna Katarini bila je Donna Elvira na premijeri Don Giovannija, glazbom još dalja, Popeja u Krunidbi Popeje Claudija Monteverdija na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tatjana na premijeri Evgenija Onjegina odvela ju je i na gostovanje u tadašnji Sovjetski Savez. Slijedila je Nedda u Pagliaccima, pa Rosalinda na premijeri Šišmiša, ponovno izlet u suvremeniji repertoar – Mudrijašica u istoimenoj jednočinki Carla Orffa (1895–1982), ponovno novo uprizorenje Pikove dame. Pa opet izlet u suvremeni repertoar – Nevjesta u operi Krvava svadba mađarskog skladatelja Sandora Szokolaya (1931–1982) pa premijera La Bohème, u kojoj je donijela duboko ljudski ali ne sentimentalno plačljiv lik Mimį. Hrvatskim autorima vratila se ulogom Irmengarde na koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog i s praizvedbom 1967. opere Adam i Eva Silvija Bombardellija (1916–2002).

  Kazalište se renoviralo, pogon je sustajao, otvorenje obnovljene zgrade bilo je 28. studenoga 1969. s praizvedbom opere Oluja Stjepana Šuleka (1914–1986) u kojoj je tumačila glavnu ulogu. U obnovljenoj zgradi Mirka Klarić pjevala je svoje već poznate uloge ali i istraživala. Bliže su joj bile one modernijeg izraza, kao što su likovi Richarda Straussa. Salomu je pjevala na Splitskom ljetu i za nju 1969. dobila godišnju Nagradu Vladimir Nazor. Kompozitor u Arijadni na Naxosu bila je njezina velika kreacija u Zagrebu. U njezinu repertoaru našla se jedna fatalna žena – Giulietta u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, a nije se mogla oteti izazovu Bizetove Carmen.

  Najveći inozemni uspjeh Mirke Klarić bila je jedna od najtežih sopranskih uloga uopće –  Renata u Plamenom anđelu Prokofjeva. Pjevala ju je u premijernim realizacijama opere u Genovi, Bologni, Napulju, Palermu, Cataniji, Reggio Emiliji, Modeni, Ravenni, Ferrari i Parmi. Pri samome kraju  karijere u osječkoj je Operi pjevala ulogu Načelnikove žene u Revizoru Wernera Egka (1901–1983) i za nju dobila nagradu na Opernom Bijenalu u Ljubljani.

  

  
  
  U bogatom repertoaru Mirke Klarić važno su mjesto zauzimali likovi u operama hrvatskih skladatelja. Uz spomenute, bila je sudionica praizvedaba hrvatskih opera: Ljubav Don Perlimplina Mira Belamarića (1935–2017), Moć vrline Igora Kuljerića (1938–2006), Hasanaginica Miroslava Miletića (1925–2018) i Požar u operi Borisa Papandopula (1906–1991).

  Od 1956. do odlaska u mirovinu 1984. Mirka Klarić bila je prvakinja zagrebačke Opere, sudionica važnih umjetničkih pa i kulturnih događaja koji zlatnim slovima pišu njezinu povijest. Bila je prototip suvremene glazbeno-scenske umjetnice, kod koje su ravnomjerno zastupljene sve kvalitete koje čine cjelovitu umjetničku osobnost: lijep zvonki glas sigurnih svijetlih visina, izjednačen u cijelom velikom opsegu, izrazita muzikalnost i smisao za interpretaciju, atraktivna scenska pojava, snažan glumački instinkt, velika kreativnost, široka opća kultura, umjetnička znatiželja i visoka inteligencija. Interpretaciji je prilazila s potpunim uranjanjem u karakter lika i predanjem rasnog umjetnika, pa je svaka nova uloga bila umjetnička kreacija. Godine 2001. dobila je Nagradu Hrvatskog glumišta za životno djelo, a 2012. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umrla je 4. prosinca 2022. u Zagrebu, uz koji je bilo povezano cijelo njezino umjetničko biće.

  Pročitajte više na sljedećoj poveznici: Mirka Klarić - Leksikon Opera.hr

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 4. prosinca 2022.

Piše:

Marija
Barbieri