Ivica Šarić

(Kraljeva Sutjeska, 3. ožujka 1952.)

• Ni basovima koji dugo traju nije lako održati se na samome vrhu više od tri desetljeća. To je uspjelo Ivici Šariću, koji se pobjednički borio s mlađim nasljednicima kao što je na početku karijere hrabro tražio svoje mjesto pod suncem u okružju u kojemu je neprikosnoveno vladao Franjo Petrušanec. U zagrebačkom glazbenom životu pojavio se prije nešto više od trideset godina. U ožujku 1988. u Nabuccu gostovala je ekipa solista sarajevske Opere. Najveću pozornost izazvao je do tada nepoznat mladi bas u ulozi Zaccarije. Svojim istaknutim kvalitetama odmah se pridružio mnogobrojnim izvrsnim ostvarenjima te produkcije. Bio je to Ivica Šarić. Predstavio se kao dobro školovan pjevač, lijepa topla glasa, iznimne muzikalnosti i velike sceničnosti. Ubrzo su ga u matineji Nedjeljom u operi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u rujnu 1990. upoznali slušatelji Hrvatskoga radija i gledatelji Hrvatske televizije. Pjevao je vrlo zahtjevnu talijansku ranoromantičarsku ariju – ariju grofa Rodolfa iz opere Mjesečarka Vincenza Bellinija  – i to je bila definitivna potvrda njegova pjevačkog umijeća. Suveren nastup i besprijekorna muzička sigurnost odmah su dali naslutiti da će ubrzo preuzeti velike basovske uloge u operama i dionice u vokalno-orkestralnim djelima na koncertima. Basovi su prisutni u svakoj operi ali malo ih može ponijeti teret glavne, naslovne uloge. Šarić je to mogao od samoga početka. Odmah se uključio u hrvatski glazbeni život.

  

  
  

  Ivica Šarić rođen je 3. ožujka 1952. u Kraljevoj Sutjesci. Već je njegovo djetinjstvo bilo protkano glazbom. U njegovoj obitelji se muziciralo. Ivica je svirao u Tamburaškom orkestru i pjevao u zboru jedne od najvažnijih franjevačkih crkvi u Hrvata Srednje Bosne. Završio je Osnovnu školu Vladimir Nazor u svojemu rodnom mjestu, u kojoj je uskoro postao nastavnik glazbe. Prirodni put odveo ga je 1974. do zbora Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje su njegove vokalne kvalitete primijetili dirigent Teodor Romanić (1926–2019) i pjevačka pedagoginja Paša Gackić (1947–2022) i uputili ga na školovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu kod Brune Špiler (1921–1979), profesorice koja je podučila mnoge vrsne bosansko-hercegovačke pjevače. Muzički se obrazovao i kod istaknutog hrvatskog dirigenta Ivana Štajcera (1909–1980). Prve sezone već je pjevao malu ulogu Sciarronea u Puccinijevoj Tosci i godinama kalio zanat manjim ulogama.

  
  
  
  Diplomska mu je predstava bila Seviljski brijač. Sarajevska muzikologinja i glazbena kritičarka Divna Pervan  pisala je 23. travnja 1985. u listu Oslobođenje: „Mladog basa Ivicu Šarića željeli bismo da čujemo u onom standardnom, dobrom izvođenju 'Seviljca' jer njegova interpretacija Don Basilija – i pjevački i glumački – u taj projekat i spada. Ovaj mladi pjevač, koji je tumačenjem Basilija polagao svoj diplomski ispit na Muzičkoj akademiji u Sarajevu ukazao je još ranije na sebe pojavljujući se u nekim epizodnim ulogama iz tekućeg repertoara. Raspolažući finim muzikalitetom, dobro se snalazeći u taljanskoj školi 'Belkanto', scenski nadaren, lišen tako često korištenih 'gegova' kojima tumači ovakih likova tako često podliježu, a ipak skoncentrisan na tumačenje komične ličnosti Ivica Šarić ovim, i nekim svojim ranijim nastupima, obećava da časno može stati u ansambl solista Sarajevske opere i profesionalno odgovoriti zadacima repertoara sa likovima 'bufo' i lirskog karaktera.“
  
  
  
  
  Godine 1987. diplomirao je i postao solist Opere i u veljači kao potpuno formiran i zreo umjetnik zablistao je u jednoj od najtežih uloga u basovskom repertoaru – kao Zaccaria u Nabuccu na premijeri opere. Sarajevska muzikologinja i glazbena kritičarka Rada Nuić napisala je 2. travnja 1987.  u sarajevskom Odjeku: „Otkrovenje je bio mladi i prijatan bas Ivica Šarić, kome već sada možemo proreći zavidnu karijeru. Iako mlad za ulogu Zaccarije, i sa nevelikim scenskim iskustvom, besprijekorno je donio ovu ulogu, muzikalno i pjevački sigurno. Sa svojih tridesetak godina Šarić je scenski djelovao kao prorok, čemu je bitno doprinjela i dobra maska.“

  

  U ožujku 1987. pjevao je još jednu verdijansku ulogu na premijeri  – Ferranda u Trubaduru. Kad ga je ponovno pjevao na obnovi 1998., Zoran Cerić napisao je 21. studenoga  u sarajevskim Večernjim novinama: „Bas Ivica Šarić uvijek je bio dobar u svojim kreacijama, ali se on sada nalazi u zenitu svoga vokalnog zrenja, sa krasnom bojom i 'masnoćom' izvođenja, sa pjevanjem 'naprijed', a ne iz zamornih i opterećujućih grlenih alveola, tačno otpjevavajući sve kolorature, sa urođenim smislom za ritam. U duetima, trijima i sa horom, jasno odskače njegova harmonijska stepenica.“ A Tatjana Pandurević kratko je 24. svibnja 1998. u listu Oslobođenje zaključila „da s pravom nosi epitet jednog od najcjenjenijih basova sa prostora ex-Jugoslavije.“ Ferranda je poslije pjevao na nizu premijera u različitim gradovima, među ostalima 1996. u Oderzu u Italiji.

  

  Nakon što je u ožujku 1988. u Zagrebu pjevao dramatsku ulogu Zaccarije, u srpnju se predstavio u komičnoj ulozi Dulcamare u Donizettijevu Ljubavnom napitku. Zagrebački glazbeni kritičar Đorđe Šaula napisao je 30. srpnja da je „najatraktivniji već i po samoj namjeni scenske igre i vokala bio nosilac uloge nadriliječnika Dulcamare, kako ga je poletno sočnim basovskim glasom pjevao Ivica Šarić.“ Slijedilo je nekoliko manjih uloga kojima obiluje basovski repertoar i počela je njegova karijera izvan Sarajeva, čemu je uvelike pridonio rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ostao je bez doma, neprestano na putovanjima, ali nije posustajao. Ništa ga ne bi omelo da se pojavi na predstavi, koncertu, pokusu ili snimanju, uvijek spreman kao pravi, uzoran profesionalac. Povjeriti mu neku zadaću značilo je moći se u potpunosti osloniti da će je na najbolji mogući način ispuniti.
  
  
  
  Sarajevo je trpjelo strahovita ratna razaranja, pa se polje Šarićeva djelovanja preselilo u Hrvatsku. Zagreb, Rijeka, Osijek, Split postajali su njegove matične kuće i uskoro je bilo teško zamisliti opernu izvedbu bez njega – radilo se o velikoj ulozi ili o manjima, kakvih u basovskom repertoaru ima napretek. Svaka je uloga bila pomno i temeljito razrađena. Na koncertnoj izvedbi opere Mislav Ivana pl. Zajca, s kojim je 1870. počelo djelovanje hrvatske opere a koji se od tada nije čuo, u produkciji Hrvatske radiotelevizije, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 29. lipnja 1991.: „Dostojanstvenog hrvatskog kneza Vojina tumačio je krasnom muzikalnom frazom.“ Opera je poslije trajno zabilježena za Hrvatsku radioteleviziju. Kad je pjevao naslovnu ulogu Mislava na premijeri opere u Osijeku, Branka Ban napisala je 5. studenoga 1995. u Glasu Slavonije da je „glazbeno i nadasve izražajno donio lik 'dobrog starca' još ga više karakterno produbljujući što je posebno dolazilo do izražaja u kontaktu sa ansamblom. Upravo se sjajnim doimao njegov četveropjev sa sinovima u prvom činu.“

  

  Davor Schopf pisao je u Vjesniku 18. veljače 1993. da se „istakao raskošnim glasom i dobro razrađenom ulogom kao stari Vornić“ na premijeri opere Adel i Mara Josipa Hatzea u Splitu. „Predstavio se vrlo uspješno u ulozi svadbenog mešetara Biaggia“ na premijeri opere Istarska svadba pomalo zaboravljenog istarskog skladatelja  Antonija Smareglije (1854–1929) u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, kako je pisala Svjetlana Hribar 9. svibnja 1994. u riječkom Novom listu. Počeo je nastupati i u Sloveniji – u baletu Don Quijote rusko-židovsko-austrijskog skladatelja Ludwiga Minkusa (1826–1917) nastupio je u prizoru Kihotove smrti na glazbu Julesa Masseneta u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru  i prema glazbenom kritičaru Andreji Tauberu 7. prosinca 1994. u ljubljanskom Delu, „kao baritonist odlično pjeva i glumi sanjalačkog Don Kihota.“

  

  U osvrtu na premijeru opere Samson i Dalila u Zagrebu slovenski kritičar Bogdan Učakar napisao je 21. ožujka 1995. u Delu: „Sa vrlo plemenitim pjevačkim naznakama možemo uvrstiti među vodeće likove prestave Ivicu Šarića u ulozi Starog Izraelca. Vrlo lijep glas i jedna do kraja umjerena kreacija koja je zablistala zajedno s muškim zborom u koralnom intimitetu. Pravi proročki lik.“

  

  A na premijeri Puccinijeve La Bohème u Splitu, prema Maji Stanetti 14. studenoga 1995. u zagrebačkom Večernjem listu, pokazao je „snažnu uvjerljivost Collinea“.  Na premijeri Rigoletta u Rijeci, kako je pisala Svjetlana Hribar u Novom listu 5. studenoga 1996., „već prvi aplauzi upućeni su sjajnom Monteroneu (Ivica Šarić) koji je u maloj ali dramski vrlo važnoj ulozi naprosto blistao“. Na gostovanju ansambla osječke Opere u Sarajevu s Gotovčevim Erom s onoga svijeta u ulozi gazde Marka „iz polja korektnih kreacija vidno je svojom superiornošću 'iskočio' Ivica Šarić, koji je publici pružio skoro maestralnu kreaciju  podsjetivši nas na vrsna izvođenja 'Ere', koja je prije rata ostvarivala decenijama, Sarajevska opera“, pisala je Tatjana Pandurević 24. ožujka 1997. u Oslobođenju. A te se godine okušao u još jednoj Verdijevoj ulozi. U osvrtu na izvedbu opere Moć sudbine u Zagrebu Davor Schopf pisao je 20. siječnja 1997. u Vjesniku: „Bas Ivica Šarić najviše se od svih približio idealu verdijanskog belkanta u ulozi Gvardijana.“

  

  Kao kruna višegodišnjeg rada došao je u veljači 1998. Gremin na premijeri Evgenija Onjegina u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Tko je te večeri bio u gledalištu nikada neće zaboraviti trenutak kad je na pozornicu stupio visok i dostojanstven petrogradski knez i svojim plemenitim glasom s prelijepim legatom otpjevao možda najmuzikalnije i najpotresnije ljubavno priznanje koje se moglo čuti. Da, tada se u HNK-u dogodio svečani umjetnički čin! Pljesak koji se prolomio dugo nije prestajao. Bilo je to priznanje umjetniku i zalog da će nam pružiti još mnogo takvih istinskih glazbenih doživljaja. Postalo je posve jasno kako u njemu imamo ne samo pjevača koji može na najbolji način udovoljiti svakoj pjevačkoj zadaći nego i umjetnika koji pristupa opernoj umjetnosti u punoj cjelovitosti njezinih mnogostrukih zahtjeva. Tako je mislila i Bosiljka Perić-Kempf 6. ožujka 1998. u riječkome Novom listu. Pisala je: „…ali premijerna pjevačka kreacija Ivice Šarića, njegov puni glas, plemenita mirnoća interpretacije  u vrlo polaganom tempu kojim treba znati vladati i održati luk melodijske tenzije od početka do kraja ostavili su s razlogom snažni dojam koji je druge večeri bilo teško nadmašiti. Šarićev Gremin na samom je vrhu pojedinačkih dostignuća najnovijeg zagrebačkog 'Onjegina'“.

  

  Ivica Šarić je postao prvi hrvatski bas. U velikom pothvatu zagrebačke Opere – Hovanščini,  tumačio je iznimno pjevački zahtjevnu ulogu Dosifeja. Davor Schopf pisao je 8. prosinca 1999. u Vjesniku: „Ivica Šarić osvaja toplom baršunastom i tamnom bojom svojega plemenitog i lijepo ujednačenog glasa jednako prikladnog za talijanski belkanto i slavenski repertoar. Tu je i njegova muzikalnost u vođenju fraze, smisao za nenametljivu opernu glumu, a i scenska pojava idealna za basa koji najčešće tumači likove starije dostojanstvene gospode. Jednako je dojmljiv u vodećim ulogama basovskog repertoara, kao i onim manjim kao što je na primjer Monterone u 'Rigolettu' ili Oroveso u 'Normi'.[….] Najnovija Šarićeva uloga Dosifej u Hovanščini Modesta Petroviča Musorgskog, premijerno postavljenoj prije nekoliko dana pod dirigentskom palicom Vladimira Kranjčevića i u režiji Georgija Para, s kojom je na trećoj izvedbi u ponedjeljak 6. prosinca obilježio 25. obljetnicu umjetničkog rada istakla se u red najboljih ostvarenja u predstavi. Ponovo je u jedinstvu glasovnih, pjevačkih i glumačko-scenskih odlika, s široko položenim pjevačkim linijama ocrtao starog raskolničkog mitropolita koji se uvijek pojavljuje kada je potrebno smiriti neku tenziju. Šarićev Dosifej fanatično, ali smireno i nepokolebljivo vodi svoje pristalice u mučeništvo za njihove više ideale. U tome je ljudski topao i uvjerljiv.“

  

  Dvije godine poslije došao je Boris Godunov, trajna ali ne uvijek ispunjena želja svakoga basa cjelovite umjetničke osobnosti. Šarić se ponovno dokazao kao umjetnik od formata. Proniknuo je u sva kompleksna Borisova psihološka stanja i zahvaljujući iskonskom muzikalitetu uspio ih je interpretirati i glasom i scenskom igrom. Nije imao gromoglasni organ premijernog tumača te slojevite uloge, Paate Burchuladzea, niti njegovih oko stotinu pedeset nastupa u toj ulozi, ali već na prvome nastupu njegov je sadržajan i fleksibilan glas, s mnogo više nijansi nego glas njegova svjetski slavnoga premijernog kolege, mnogo uspjelije i potresnije iznio Borisa u razvoju od carskog nastupa u prizoru krunidbe preko očinski toplog dijaloga s kćerkom i sinom do rastrganosti dvojbama i halucinacijama, što će ga dovesti do slomljenog vladara koji želi zadržati privid vlasti u prizoru smrti. Bio je pjevački i scenski nadasve uvjerljiv! Svi osvrti kritike bili su u tom smislu, od doajena Nenada Turkalja 8. ožujka 2002. u Hrvatskom slovu do najmlađega Trpimira Matasovića 14. ožujka u Zarezu. Za tu kreaciju dobio je Nagradu Vladimir Ruždjak HNK-a u Zagrebu.

  

  A između ta dva kapitalna lika slavenske opere smjestio se talijanski, verdijanski – Filip II. na premijeri Don Carlosa u Rijeci u prigodi obilježavanja 100. godišnjice skladateljeve smrti. Davor Schopf pisao je 9. travnja 2001. u Vjesniku: „Konačno je na jednoj hrvatskoj opernoj pozornici umjetnik kao što je bas Ivica Šarić dobio priliku da ostvari vrhunsku ulogu iz svojega repertoara. Uloga kralja Filipa došla mu je u pravi trenutak. Pjevački je mnogo pokazao u vokalnom nijansiranju, plemenitom fraziranju, ujednačenosti baršunastog glasa s lijepim dubinama. Veliku Filipovu ariju otpjevao je interpretativno dojmljivo i toplo. Izgledom i likom bliži stvarnoj vladarevoj dobi nego kako ga je Verdi prikazao, počeo je popuštati ne pod teretom godina, već pod teretom pesimizma apsolutističke moći i intimne nemoći.“

  
  

  Teško je još nabrojiti sve uloge koje je ostvario Ivica Šarić – Verdijeve Ramfisa i Banqua, Puccinijeva Timura u Turandot, Ozirisa i Faraona u Rossinijevu Mojsiju, Raimonda u Luciji di Lammermoor, Galickog u Borodinovu Knezu Igoru, Sobakina u Carskoj nevjesti Rimski-Korsakova, ali ne smiju se izostaviti njegovi antologijski Sulejman Veličanstveni u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom, kojega je pjevao i na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla u Budimpešti i na premijeri u Torontu te gazda Marko u Gotovčevu Eri s onoga svijeta.

  

  Važan je i njegov doprinos bosanskoj nacionalnoj operi Hasanaginica Asima Horozića (1958.), praizvedenoj 2000., u kojoj je tumačio Agu Hasanagu i operi-atrakciji Srebreničanke Ivana Čavlovića (1949–2021), praizvedenoj 2004., te prvoj crnogorskoj nacionalnoj operi Balkanska carica Dionisija de Sarno San Giorgio (1856–1937), praizvedenoj 2008. na Cetinju, u kojoj je donio lik Ivan-bega Crnojevića, gospodara Crne Gore i Zete. Još je jednom dokazao da je gospodar scene.

  
  
  Ivica Šarić je i jedan od najistaknutijih hrvatskih koncertnih pjevača u velikim vokalno-orkestralnim formama. Spomenut ćemo samo neke: Verdijev, Mozartov, Fauréov i Saint-Saënsov Requiem, Beethovenove Missa solemnis i Deveta simfonija, Bachove Muka po Ivanu i Muka po Mateju, Rossinijevo i Dvořákovo djelo Stabat Mater, Brucknerov Te Deum, Janáčekovu Glagoljsku misu, Šostakovičevu Četrnaestu simfoniju, Berliozovo Kristovo djetinjstvo, Papandopulovu Hrvatsku misu, Mahlerovu Osmu simfoniju, Haydnovo Stvaranje svijeta. Dodajmo tome i mnoge prigodne koncerte.

  Društveno i politički vrlo aktivan kao član središnje uprave Hrvatskoga kulturnog društva Napredak i predsjednik glazbene udruge istoga društva, Ivica Šarić dao je veliki doprinos promidžbi hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini. Pomogao je u ponovnoj uspostavi rada sarajevske Opere nakon rata u BiH, neko vrijeme bio je i njezin ravnatelj.

  

  Devedesete godine prošloga stoljeća nezamislive su u hrvatskom opernom i koncertnom životu bez Ivice Šarića. Ostat će zapamćen u hrvatskoj glazbenoj reprodukciji kao jedan od najmuzikalnijih pjevača lijepoga, toplog, ujednačena glasa velikog opsega i snažne umjetničke osobnosti.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri