Glazbeno i vizualno zadovoljavajuće uz režijsko sputavanje pjevača

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Giancarlo Del Monaco

• 

  Uoči prve ovosezonske operne premijere zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta moglo se ponegdje čuti ili pročitati kako se Nabucco onamo vraća nakon četrdeset godina. Posljednja premijera te opere, Verdijeve treće te prve koja se zadržala u standardnom repertoaru, bila je u zagrebačkoj Operi 24. lipnja 1984. Nismo, dakle, još u prilici slaviti 40. obljetnicu toga uprizorenja. Bila je to tek četvrta izvedba Nabucca sa snagama ansambla zagrebačke Opere, nakon triju izvedbi u listopadu 1878. pod ravnanjem Ivana Zajca i u režiji Josipa Freudenreicha, kada je djelo davano pod naslovom Nabukodonosor.

  Premijeru su 1984. postavili (u talijanskom izvorniku) dirigent Miro Belamarić i redatelj Petar Selem, scenograf je bio Božidar Rašica a kostimografkinja Silvia Strahammer. Nastupili su Ferdinand Radovan (Nabucco), Dunja Vejzović (Abigaille), Franjo Petrušanec (Zaccaria), Krunoslav Cigoj (Ismaele) i Zlatomira Nikolova (Fenena) u istaknutijim ulogama te Ante Mijač (Baalov veliki svećenik), Piero Filippi (Abdallo) i Ivanka Boljkovac (Anna). U drugoj solističkoj podjeli, na „drugoj premijeri“ tri dana kasnije nastupili su, uz isti redoslijed uloga, Francisco Valls, Veneta Janeva-Iveljić, Gianni Sancin, Berto Matešić, Dubravka Zubović, Jurij Zinovenko, Damir Žarko i Blaženka Milić. Tu je predstavu, u njezinoj mladosti u glazbenoj sastavnici možda najviše zapamćenoj po Abigailli Janeve-Iveljić i Radovanovu Nabuccu, publika u zagrebačkom HNK-u imala prilike gledati npr. i 2006, kada je obilježena njezina 150. izvedba (pretpostavljamo računajući gostovanja, jer je ovogodišnja premijera označena na programskom listu kao 149. izvedba Nabucca u HNK-u), i 2009, kada je obilježena 25. obljetnica premijere Belamarićeve i Selemove predstave, koja je gostovala npr. i u Luxembourgu, Kijevu, Moskvi i Lenjingradu 1988. i Salzburgu 1992. 

  

  Novoga Nabucca, određenog povijesno likom Nebukadnezara (Nabukadnezara / Nabukodonosora) II. Velikog, novobabilonskoga kralja 605–562. pr. Kr. i događajem poznatim kao babilonsko sužanjstvo (egzil), redatelj Giancarlo Del Monaco (koji je u Zagrebu 1982. režirao Cavalleriju rusticanu i Pagliacce) postavio je otprilike u razdoblje praizvedbe opere i kontekst risorgimenta (tal. preporod), tako da su Babilonci interpretirani kao Austrijanci, a Židovi (Hebreji) kao Talijani koji čeznu za ujedinjenjem domovine. Pri vremenskom izmještanju opere povijesno točno određenog libreta u drugi, udaljeni, povijesno precizno određeni kontekst neka pjevana mjesta iz libreta uvijek imaju manje smisla, ali se možda uvjerljivost Del Monacova čitanja može ovom prilikom prepustiti pitanju osobnog ukusa članova publike.

  Njegova je redateljska zamisao sigurno potaknuta promišljanjem o političkom Verdiju (Verdi politico) i povezanosti pojedinih njegovih opera s idejom risorgimenta. Uloga Nabucca, osobito zbora Va, pensiero, sull'ali dorate, i drugih Verdijevih ranijih opera u onodobnoj političkoj aktivnosti u posljednje je vrijeme u dijela muzikologa dovedena u pitanje, pa tako npr. engleski muzikolog Roger Parker (1951) drži da za istaknutiju ulogu recepcije Verdijevih opera u iskazivanju nacionalnih osjećaja i aktivnosti ranije faze risorgimenta nema dokaza te kako su njegove opere nastale prije revolucionarnih zbivanja 1848, s političkim temama koje se mogu shvatiti kao alegorija preporoda, počele u izgradnji nacionalne ideologije zauzimati istaknuto mjesto tek tijekom kasnih 1860-ih i 1870-ih, poslije proglašenja Kraljevine Italije 1861. S druge strane, američki muzikolog Philip Gossett (1941–2017), također autoritet za talijansku operu 19. stoljeća, zastupao je tradicionalnu tezu o političkoj recepciji Verdijevih opera, držeći da „nijedan Talijan u publici milanske Scale nije 1842. mogao sumnjati u to da se hebrejski robovi, kad u Nabuccu pjevaju stihove Temistoclea Solere „Oh mia patria sì bella e perduta!“, ne referiraju samo na Palestinu nego i na Italiju“. Radi se, dakako, o zboru Va, pensiero.
  
  

  Argumenti muzikološke rasprave ne moraju se smatrati obvezujućima za redateljevu imaginaciju. Del Monacova estetika statičnih živih slika legitimno je zamišljena, ali je mogu iznijeti samo solisti koji su ne samo dobri glumci nego i prave scenske ličnosti i koji besprijekorno pjevaju. U takvim slikama dotjerani kostimi iz 19. stoljeća, solistički i zborski, i monumentalna scenografija, inspirirana djelomično arhitekturom iz originalnog vremena radnje, oboje djelo Williama Orlandija, stvaraju vrlo povoljan estetski dojam.

  Problem je što je režija više puta naštetila glazbenom aspektu predstave. Zašto operni redatelj Del Monacova iskustva ima potrebu gurati pjevače soliste u dubinu pozornice, ako se oni odatle vrlo slabo čuju? Nije li u operi koja toliko počiva na zboru kao protagonistu bizarno njezin najpoznatiji broj, zbor Va, pensiero, postaviti na svojevrsnu galeriju u dubini pozornice i tako ga i zvukovno prigušiti, te staviti Nabucca u (prostorno) prvi plan u isto vrijeme, iako on tada ne bi ni trebao biti vidljiv publici? Pitanje je i jesu li ovoj operi neduga trajanja, s obzirom na ne baš velike izmjene scenografije, potrebne dvije pauze (umjesto jedne) i nekoliko spuštanja zastora unutar istoga čina, ako sve to pridonosi razbijanju dramskoga luka nad djelom. Ispisivanje natpisa VIVA VERDI u I. činu, kao doslovna poveznica s idejom risorgimenta, gubi na efektnosti zbog preduga trajanja. Nešto se od svega toga, dobije li se redateljev blagoslov, možda može korigirati tijekom nadolazećih izvedbi.

  

  Od ove sezone na mjestu počasnoga šefa-dirigenta zagrebačke Opere, Pier Giorgio Morandi ostavio je svojom prvom premijerom u HNK-u pozitivan dojam. Ponekad i zanosna kinetička energija njegovih uglavnom vrlo živih tempa dobro je oživjela muzički sadržaj Verdijeve rane partiture. Da mu je interpretacija promišljena bilo je jasno već od agogičkog detalja unisonog nastupa gudača u desetom taktu uvertire (sinfonie). Skupno muziciranje cijeloga ansambla bilo je pretežno postojano precizno, a orkestar smo čuli u izdanju koje on u posljednje vrijeme obično ne doseže, uključujući i uspješno donesen sekstet violončela u Zaccarijinoj molitvi u II. činu, tako da je tijekom prvoga ili prvih dvaju činova možda bio i najbolji glazbeni protagonist predstave, nakon čega su se zamjetnijima učinile i određene oscilacije (npr. ne uvijek pouzdana solo flauta u Va, pensiero).

  Morandiju je talijanska opera glavno područje djelovanja, ali mu nije na onaj način svetinja kao što je to npr. Riccardu Mutiju, da bi ga spriječila u unošenju tradicionalnih skokova u partituru, tj. u izostavljanju jedne od dviju strofa u kabaletama arija te u duetu Abigaille i Nabucca iz III. čina, za što nema valjana razloga, osim možda praktičnoga u slučaju arije Abigaille iz II. čina, u kojoj se takvim postupkom sopranistici mogu olakšati pjevačke i kondicijske kušnje što ih ta uloga nameće.

  

  Budući da je kazalište već 2. rujna izvijestilo o tijeku režijskih pokusa Nabucca, za pretpostaviti je da je ansambl imao dovoljno vremena za pripremu premijere, nemajući paralelnih projekata osim Zrinjskoga i Ere koji su stalno u repertoaru. Bit će stoga vremena za uvjeriti se hoće li počasni šef-dirigent i u manje idealnim uvjetima, a i s obzirom na svoje inozemne angažmane, uspjeti održa(va)ti visoku razinu muziciranja tijekom ove i nadolazećih sezona u zagrebačkoj Operi.

  U Nabuccu su tri lika posebno istaknuta – naslovni te onaj Abigaille i Zaccarije, status kojih je potvrđen i s po jednom arijom u obliku solita forma, dakle s cantabileom i kabaletom koje odvaja tempo di mezzo. Interpretatorica Fenene morat će se zadovoljiti ariosom iz IV. čina, a Ismaele nema nikakav istaknutiji solistički odlomak, ali je prominentan u tercetu iz I. čina i u sklopu zborskog broja Il maledetto non ha fratelli iz II. čina.

  

  Ova je opera jedna od onih koja (umjetničkim) ravnateljima opernog ansambla zadaje glavobolje zbog sastavljanja pjevačke podjele. U slučaju Nabucca za to je odgovorna uloga Abigaille, za koju od hrvatskih sopranistica danas u obzir, čini se, dolazi jedino Kristina Kolar. Ona je tu ulogu već pjevala, za nju posjeduje dovoljno voluminozan glas i odgovarajući scenski temperament, ali njome nije ponovila uspjeh prošlosezonske Tosce. Dotjerati bi se mogli cantabile Abigailline arije Anch'io dischiuso un giorno, tako da kvalitetom tona bude bliži idealu belkanta, i više visokih C koje ova uloga donosi (tercet, arija), a objektivna je smetnja nešto slabija pokretljivost umjetničina glasa, zbog čega kolorature i trilere ne izvodi precizno i s lakoćom, iako su u kabaleti arije Salgo già del trono aurato uspjela njezina nastojanja oko punoće tona i održavanja tempa. Kristina Kolar svjesna je važnosti uporabe prsnoga registra u ovom repertoaru i stilskom kontekstu, pa priželjkujemo da ga u svojem pjevačkom razvoju ojača. Abigaillino pokajanje na koncu opere (Su me morente…) bilo je interpretacijski uvjerljivo.

  Luciano Batinić, koji je posljednjih godina u Zagrebu pjevao Jeana Procidu u Sicilijanskoj večernji, Filipa II. pa Velikog inkvizitora u Don Carlu i Ferranda u Trubaduru, ovom se premijerom vratio ulozi Zaccarije, koju je pjevao u Zagrebu u Selemovoj inscenaciji te u inozemstvu. U nastupnoj ariji u I. činu veće linije legata u cantabileu i pokretljivost kabalete nisu u njemu po prirodi njegova vibrata i projekcije tona našli idealnog interpreta, a zadaću mu je nepotrebno otežao i redatelj smještanjem u akustički nezahvalnu dubinu pozornice. Znatno mu bolje odgovara introspektivnost arije (molitve) iz II. čina Vieni, o Levita! s čujnim, ne i raskošnim dubokim G, u kojoj su do izražaja mogle doći njegove interpretacijske sposobnosti u ocrtavanju autoriteta židovskoga velikoga svećenika. Zaccarijine posjete visinama (npr. tonu fis¹ na kraju III. čina) donio je Batinić vokalno sigurno i uvjerljivo.

  

  Najpovoljniji dojam među troje najvažnijih likova opere ostavila je izvedba Ljubomira Puškarića, koji je debitirao u ulozi Nabucca. U duetu s Abigaillom iz III. čina Donna, chi sei?, kojim Nabucco dominira, i ariji iz IV. čina Dio di Giuda!, opet je svojim plemenitim pjevanjem i vještim vladanjem visinama održao malu lekciju iz belkanta, pa je ne samo zbog glazbeno-strukturnih razloga prava šteta što je u spomenutom duetu izvedena samo jedna strofa kabalete. I njegov glumački angažman – koji nije uvijek tako eksponiran kao pjevački, dobio je poticajnošću uloge a vjerojatno i redateljskim usmjeravanjem, pa i s obzirom na efektnu zasužnjenost Nabucca u lancima po naredbi Abigaille, popraćenu i dojmljivim kostimom, novi sloj uvjerljivosti. U finalima prvih dvaju činova, za koje je idealan glas dramskiji od Puškarićeva, njegove domete u približavanju tome idealu teško je decidirano ocijeniti ima li se na umu da ga je redatelj u tim trenucima gurnuo u dubinu pozornice i tako pjevački prigušio, a u trenutku Nabuccova prodiranja u židovski hram u finalu I. čina i sasvim nepoticajno scenski ukipio.

  Nova članica solističkog ansambla zagrebačke Opere – mezzosopranistica Emilia Rukavina, pokazala je u ulozi Fenene, osobito u tercetu i svojem ariosu Oh dischiuso è il firmamento, sigurnost i vrlo konkretan i zdrav pjevački potencijal, pa se valja nadati da će joj u matičnoj kući razboritom ponudom uloga biti omogućen daljnji pjevački razvoj. Novi-stari član istog ansambla Domagoj Dorotić, koji je Ismaelea pjevao i na Splitskom ljetu, pokazao je u toj ulozi u Zagrebu interpretacijsku toplinu i stanovitu dozu italianità, pjevajući punim tonom i vrlo muzikalno (o čemu svjedoči i mjesto Vieni! il mio petto a te la strada… u recitativu što prethodi tercetu u I. činu), ali i s dozom vokalnoga naprezanja.

   

  Svoj su doprinos dali i Adela Golac Rilović kao u ansamblima dobro čujna Anna, sigurni Siniša Štork kao Baalov veliki svećenik i Ivo Gamulin u ulozi Abdalla.

  Pravi je protagonist ove predstave i Zbor zagrebačke Opere, pred koji je Verdi brojnošću nastupa i neugodnim položajem glasova pojedinih dionica (npr. basovskim visinama) postavio visoke zahtjeve. Pripremljen od zborovođe Luke Vukšića, prilično im je udovoljio u većem dijelu predstave, počevši od prvoga broja prvoga čina, Gli arredi festivi. U prizorima s manjim sastavom zbora homogenost zvuka očekivano je ponekad bila narušena. Za to što je obožavani Va, pensiero bio razočaravajuć (svejedno nagrađen toplim pljeskom) najmanje su odgovorni dobro pripremljeni zborski pjevači i njihov voditelj, a primarno redatelj koji je zborski kolektiv potisnuo i nagurao u drugi plan, tako da smo tenore i base jedva mogli vidjeti. U takvim uvjetima pjevani fortissimo zvuči kao mezzoforte, a do publike dolazi tek destilat izvornoga pjevačkog proizvoda.

  Šest za ovu godinu planiranih izvedbi Nabucca raspoređeno je u samo jedanaest dana (do 7. studenog) pa priliku da se nakon desetak godina ovo popularno Verdijevo djelo ponovno čuje u zagrebačkoj Operi treba čim prije iskoristiti. Pripremljenost orkestra i zbora kako su se čuli na premijeri i ključan doprinos dirigenta takvu će pozivnicu osnažiti, uz nadu da kvaliteta na reprizama neće osjetnije pasti, a treba čuti i ostale soliste u dvostrukoj pjevačkoj podjeli u važnijim ulogama (Fenenu tumače tri pjevačice). Okolnost da, sudeći po premijeri, nisu svi solistički pjevački doprinosi izvrsni (i da se najviše istaknuo Ljubomir Puškarić u naslovnoj ulozi) treba jasno konstatirati, ali i razumjeti da bi suprotno, s obzirom na zahtjeve partiture i raznolikost domaće pjevačke ponude (pitanje je koliko i u svijetu ima vrsnih Abigailla), bilo zasad ne previše realno očekivati.

  

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 7. studenog 2022.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Giuseppe Verdi: Nabucco, opera u četiri čina (dijela)
  Premijera: 28. listopada 2022.
  Dirigent: Pier Giorgio Morandi
  Redatelj: Giancarlo Del Monaco
  Scenograf i kostimograf: William Orlandi
  Oblikovatelj svjetla: Wolfgang von Zoubek
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Asistent dirigenta: Andreas Gies

  Uloge: premijera (ostale izvedbe)
  Nabucco: Ljubomir Puškarić (Kiril Manolov)
  Abigaille: Kristina Kolar (Gabrielle Mouhlen)
  Zaccaria: Luciano Batinić (Ivica Čikeš)
  Fenena: Emilia Rukavina (Jelena Končar, Sofia Ameli Gojić)
  Ismaele: Domagoj Dorotić (Filip Filipović)
  Anna: Adela Golac Rilović (Tamara Franetović Felbinger)
  Baalov veliki svećenik: Siniša Štork (Ozren Bilušić, Toni Nežić)
  Abdallo: Ivo Gamulin (Nikša Radovanović, Tvrtko Stipić)

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić