Živa, višeslojna i aktualna izvedba koja komunicira s gledateljima

Muzički biennale Zagreb, pretprogram 2022., Silvio Foretić, Semi-mono-opera, Ladislav Vrgoč, tenor, red. Mario Kovač, Teatar &TD

• 

  Semi-mono-opera semiseria ili prevedeno – poluozbiljna poluopera, za jednog aktera polupjevača i mnogo glasova, nakon puno godina ponovno je izvedena u Zagrebu. Tu je i praizvedena na Muzičkom biennalu još godine 1979. Tada je taj pjevač i instrumentalist, one-man band i na neki svoj osobit, jedinstveno svestran način bio i autor djela – Silvio Foretić.

  Za prošlo je Biennale godine 2021. pripremao novu izvedbu s  prerađenom matricom, čije je snimanje predvodio i producirao dirigent Ivan Josip Skender i s novim polu-pjevačem koji je trebao gostovati. Ali, opet je pošlo po zlu uključujući sva koronska ograničenja. Nova izvedba kao najava sljedećeg Biennala, koji je na rasporedu dogodine u nekada kultnoj dvorani Teatra &TD, predstavljena  je promijenjena, s novom ekipom izvođača koja manipulira matricom za pultom te ekspresivnim Ladislavom Vrgočem uživo. Scenografiju je funkcionalno osmislila Andrea Lipej, Iva Matija Bitanga je autorica kostima, a on se pak našao sa svojim starinskim telefonom – ni plavim, ni crvenim, nego bijelim. Preciznije, boje plastične slonovače. Preko tog se telefona skladatelja u stvaralačkoj nedoumici traži da djelo dovrši – do sutra.

  Izvedba je pokazala koliko je Semi-mono-opera živa, višeslojna, aktualna i komunicira s gledateljima i u potpuno drukčijem ruhu. Za ovu je priliku izvedena na talijanskom, eksluzivnom opernom jeziku. Pokazala je i koliko svojom angažiranošću i uz prevladavajući suvremeni retro-eskapizam, ukazuje na iste probleme onda, s kraja sedamdesetih godina i sada, sve dok je ne isprati emitiranje tzv. objektivnih radijskih vijesti, uključujući i prognozu vremena. Tipa – sutra promjenjivo, ponesite kišobrane ili... 

  U izvedbu je uložen i maksimalan trud nove ekipe predvođene redateljem Mariom Kovačem koji je diskretno omeđio sobu glavnog protagonista, savjesno pripremljenog i ekspresivnog Ladislava Vrgoča. Soba je opremljena svim i svačim, sve do lohengrinskog labuda u Foretićevom poigravanju opernim simbolima te omeđena u nekoj vrsti kubrickovskog prostora. I možda se tek sada, s mnogo godina odmaka i plahog, uvijek nepouzdanog sjećanja, moglo sagledati da Foretićeva sažeta, u strukturi kompleksna, doživljajno lagašna i zabavna operica sadrži mnoge slojeve koji su u dinamičnom protoku bili aktualni prije više desetljeća kao i danas. I kao vjerojatno i ubuduće, slojeve koji jednosatnom scenskom djelu mogu jamčiti i mnogo drugih, različitih čitanja. Dapače, koja bi bila poželjna.

  Uvijek je šteta da je ovo bila jedina izvedba jer djelo bi našlo svoju publiku koja nije jedino mainstreamaška i sklona masovkama, a spremno je, lako prenosivo i u druge sredine. Pri tome žulja pomisao koliko je šteta tolikog truda oko izvedbe nemalog i vrijednog rezultata koji neće vidjeti nitko osim tada prisutnih u Teatru &TD. Gledatelj se nađe nemoćan ikome preporučiti pogledati Foretićevu polu-opericu i zabaviti se uz inteligentan i bridak humor u svoj njegovoj raskoši. Pomalo gorkim humorom nakon kojega će, ako imalo razumije talijanski, poslije imati o čemu razmišljati ako mu se bude dalo i ako ga odgonetne. Ako ništa drugo, ima vremena sljedećih četrdeset godina – za one koji prežive. 

  

  © Maja Stanetti, OPERA.hr, 20. listopada 2022.

Piše:

Maja
Stanetti